Prvi put u Hrvatskoj ovo je djelo dramatizirano i postavljeno na daske kao monodrama ispričana riječima dječaka Manolina, sporednog lika u romanu. Od trenutka našeg rođenja pa sve do odlaska iz krhkog nam ljudskog tijela, učimo, učimo, učimo…
Proces učenja odvija se uz pomoć naših učitelja, na samom početku uglavnom roditelja, a kasnije i drugih. Ispite polažemo cijelog života. Vrlo često ti ispiti dolaze bez najave. Priča dječaka Manolina upravo je jedan od takvih ispita koji u sebi čuva zahvalnost i ljutnju na učitelja. A proces učenja i polaganja ispita ne bi se mogao odvijati bez muke, straha, ljutnje i radosti. Naoružan teorijom i proživljenim iskustvima sa starcem Santiagom Manolino se uputio na veliko more. Više nema vremena za pitanja je li ovo dobro ili nije, lijevo ili desno, uloviti ili ne. Jedino što mu je ostalo je snaga vjere, dano obećanje i sućut. Suočavanje s problemom, životom, egzistencijom, sabljarkom prikazano je očima dječaka koji je, prateći svog učitelja Santiaga, prerano shvatio što je uzaludna borba, ali i što je mala ljudska pobjeda. Bez obzira koliko bila velika ta sabljarka, meso ćeš pojesti, prodati, podijeliti, a kosti ćeš baciti. Baciti? Ne, nećeš, one su jedini dokaz tvoje snage, volje za životom, one su materijalna potvrda tvoje ravnodušnosti prema materijalnim vrijednostima. Kako nas uči Sizif, život nije dolazak „na brdo“, život je naše svakidašnje guranje kamena do vrha. I zapravo se ne bismo smjeli veseliti dolasku na vrh jer to znači da više ne postojimo. Zbog ovakve odlične glume izvrsnog hrvatskog, mladog glumca Ivana Horvata koji odlično postiže simbiotičnu vezu s ulogama koje niže, kao i s publikom koja ga okružuje, zbog njegove besprijekorne dikcije i artikulacije, cijelog spektra izražavanja, raznolikih registara glasa s kojima uspješno raspolaže, od šaptanja do muklog glasa, škriputava glasanja pa sve do histeričnih urlika i dobroga disanja tijekom glume, zbog Horvatove kondicije, proživljenosti, uigranosti, odlične režije Ane Merlin, zbog čarobne scene s drvenom barkom iza koje vire jarboli usidrenih brodica u cavtatskoj uvali, a tamo u daljini bliješti naš bajkoviti grad (nad kojim je, baš u tom trenutku, koje li slučajnosti, krenuo probni vatromet od nekoliko sekundi), a najviše zbog Hemingwayeve poruke, moramo zahvaliti Epidaurus festivalu i njegovoj umjetničkoj direktorici, pijanistici Ivani Mariji Vidović, što nam je priuštila pravi san ljetne noći.