Rano jutros, ovog Uskrsnog ponedjeljka, u svojoj rodnog kući na Gornjem Brgatu, u 81 godini preminuo je Antun Vojvodić, svima nam znan po svojoj Medenoj dolini, malom skrivenom raju smještenom između Brgata i Bosanke, predivnom tihom i mirnom mjestu koje nam je godinama nudilo mir, bijeg od svakidašnjeg života i pravi mali zoološki vrt s mnogo raznih domaćih ljubimaca za generacije djece Dubrovnika, Župe i svih koji su tamo navraćali.
Gospar Antun bio je obilježje, dobri duh, istinski domaćin, osnivač i pokretač Medene doline, tog malog raja kojeg je osmislio davno, negdje tamo iza Domovinskog rata, sa željom da možda ostvari i neke svoje dječje snove u poznim godinama, ali i da svima koji do njega gore iznad Grada navrate ponudi mir, odmor za dušu i ljepotu prirode, te šetnju uz mnoge lijepe životinje, o kojima su djeca tek saznavala iz nekih slikovnica ili TV emisija. Zahvaljujući samo njemu generacije naših klinaca mogle su „u živo“ vidjeti, dodirnuti, slikati se s prelijepim i raznim životinjicama. Iz tog razloga, gore na Medenoj dolini okupljali su se mnogi, odmarali, šetali, slavili rođendane, imendane, slavili radost života koja nam tako nedostaje ovih dana koje živimo.
Naši stariji sugrađani, iz Župe ili iz Dubrovnika ili iz okoline nam, gospara Antuna pamte možda i iz mladosti, igrao je nogomet, čak se bavio i boksom među prvima u Gradu. Cijeli svoj radni vijek proveo je u nekadašnjoj „Dubrovkinji“, svugdje je ostavio veliki trag, a kad bi priča sjećanja s njim krenula, išla bi u neke davne godine ulicama, butigama, placetama Grada i cijelog Dubrovnika, išla bi kroz njegovu Župu, njegov Brgat na kojem se rodio 1939. godine, uz spominjanje mnoge davne čeljadi koja je označila i njegov i život našega Grada. Išla bi i kroz taj njegov život, lijep, ali i surov kakav zna biti.
Kad je sve to nekako prošlo, kad je ušao u godine mira i mirovine nakon svega, krenuo je u svoj mir, na svojoj baštini, prvo s pčelama, koje je volio cijeli život. I tako je došao i prvi med, prvi slučajni prolaznici do njegove baštine, prvi slučajni novinari i prve priče, te i novo ime, Medena dolina. Onda je nabavio ovce, pa prvog tovara, pa prvog ponija, prelijepu kobilu Saru. I to je lijepa priča života gospara Antuna! Sara je bila dio nekog cirkusa iz Mađarske koji je obilazio Hrvatsku iza Domovinskog rata, kako je ušla u neke godine, oni su je htjeli prodati, navodno čak nekom mesaru, ali za to je naš dragi Antun saznao u zadnji tren i od njih kupio Saru! Spasio je, čak otišao po nju negdje i doveo je na svoju Medenu dolinu, u svoj raj! I tako je krenula priča o zoološkom vrtu kojeg je za naše klince učinio gospar Antun! Nakon Sare, kupio je Cvjetka, lijepog malog ponija koji je još gore, na Medenoj dolini. Pa je nabavio Auroru, lijepu tovaricu, pa … krenulo ga je. Sjećam se kako je kupio neke čudne kokoši, uz pojašnjenje kako „I to trebaju vidjet djeca Grada!“, nabavio je za djecu Grada čak i malu vijetnamsku svinju! Puno je tih raznih lijepih životinja prošlo je kroz njegovu Medenu dolinu, imao je i fazane, zečeve, kuneje, u jednom trenu čak desetak vrta peradi, od purana, guski, patki do … i ti njegovi konji! Raznih vrsta, čekalo bi se na red za zajahat ih! U tiho, sebi za dušu učinio je gore iznad Grada mali zoološki vrt za djecu Grada. Svoju i našu – Medenu dolinu.
U svim tim godinama pomagao mu je njegov sin Pero, koji je nažalost preminuo evo i više od godinu dana. To ga je, sada nam je svima jasno, i te kako „dotuklo“, te srce nije izdržalo! S njim je sve ove godine i njegova velika prijateljica Marija, osoba kojoj je, unatoč razlici u godinama, strašno puno vjerovao i jako je volio, koja je u njegovu Medenu dolinu počela dolaziti s nekih 5, 6 godina. Uz njega, evo već skoro i dvadeset godina, naučila je kako se domaći ljubimci vole i kako se o njima treba brinuti, te se nadati kako će Marija dio njegova sna nastaviti i dalje, ponajviše zbog djece našeg Grada.
Još jučer, na Uskrs, obišao je gospar Antun sve svoje ljubimce. Kao za oproštaj, koji nikad ne slutimo. I otišao predvečer doma, gdje je usnio zauvijek. Iza sebe nam je ostavio svoj ovozemaljski raj, prelijepu Medenu dolinu, ostvarenje svojih možda i dječjih snova. Vjerujemo kako će generacije naših klinaca pamtiti ga po radosti i ljepoti koju su im omogućili njegovi snovi, njegova Medena dolina. I zauvijek mu hvala na tome u ime svih koji su doživjeli to njegovo prelijepo skriveno mjesto.
Foto iz arhive BNj