Natrag
19.12.2018 01:03

facebook

twitter

google

rss

dulist

Jugaši su krvavo zaradili svoje stanove

31.8.2012 @ 18:51 Andrea Falkoni Račić Aktualno

Podijelite:

Ova godina je svojevrsna prekretnica za zlatnog dubrovačkog vaterpolista Andra Bušlju. Osim što je potvrdio svoj vaterpolski status zlatnom medaljom s Olimpijskih igara u Londonu, ova godina donosi i jednu prekretnicu u njegovom privatnom životu. Bušlje će u rujnu stati pred oltar.

O tome što mu znači posljednja medalja s Olimpijskih igara, planovima za budućnost, te tko je izabranica njegova srca, Andro Bušlje povjerio nam je u razgovoru za duList.

Do sad ste osvojili nekoliko medalja. Posljednja je zlatna s Olimpijskih igara u Londonu. Što Vam ona znači?

– Znači mi puno. Svaki sportaš, otkad kao dijete počne trenirati, zna da su Olimpijske igre najveće sportsko natjecanje na svijetu. Očekuješ da ćeš tamo biti i kad već dođeš tamo, očekuješ da ćeš uzeti medalju. Imali smo sreće u Londonu, uzeli smo zlato, i nismo, bar ja nisam još uvijek svjestan, koliko to znači. Vjerojatno će to s vremenom sjesti na svoje, bar za koju godinu kad budem stariji. Još sam pod dojmom.
 
SANJATI OLIMPIJSKO ZLATO
 
Kada ste počeli trenirati, jeste li očekivali takav uspjeh?

– Jesam, jer sam sanjao o tome. Plivanje sam trenirao 6 godina, pa sam prešao na vaterpolo, koji je krenuo ne dobro, nego odlično. Primjerice s Jugom, ili pak u mlađim reprezentacijama, svako natjecanje donosilo je neku medalju. Onda je došla A reprezentacija u koju sam upao s 18, 19 godina. Trebali smo čekati 2, 3 godine za prvu medalju i Svjetsko prvenstvo 2007. godine donijelo je velik uspjeh. Naravno da se nadaš da će doći i olimpijska medalja. I došla je, ne u Pekingu, ali nema veze. Došla je ona najveća i najsjajnija tako da mi se ispunio sportski san. Imamo europsko, svjetsko i olimpijsko zlato. Ispunili smo ono za što treniramo, a sada treba nastaviti dalje, jer ovo nije kraj. Za svako iduće natjecanje se treba još više truditi, jer lakše je osvojit nego obranit.

Što biste bili da niste vaterpolist?

– Kad sam bio mlađi htio sam biti pilot ili vozač. Želio sam voziti aute, motore, ali sad sam stariji drugačije razmišljam. Sad stvarno ne znam što bi bio da nisam vaterpolist.

Završili ste srednju školu za autoelektričara, a upisali ste i Višu trenersku školu. Je li to možda Vaš daljnji put nakon završetka sportske karijere?

– Nisam pretjerano razmišljao što dalje. Ali moram početi jer sportska karijera traje do 30., 35. godine. Poznato je i da se u vaterpolu ne može zaraditi puno novaca da bi sebi osigurao egzistenciju. Završio sam za autoelektričara, ali priznajem da školu nisam baš pretjerano volio. Nisam imao problema s njome, ali nisam bio ni odličan učenik. Onda sam upisao Višu trenersku školu. No, ona je u Zagrebu, a ja trenutačno nemam baš vremena ići u Zagreb, ali se nadam da ću više uprijeti u to i završiti je. Nadam se da ću igrat još 10-ak godina. Vidjet ću hoću li ostat u sportu, ili se posvetiti nečemu drugome. To se nikad ne zna.
 
PODRŠKA OBITELJI
 
Koliko Vam u svemu znači podrška obitelji? Na dočeku u ZL Dubrovnik i Vi i Vaš otac ste plakali.

Podrška obitelji mi puno znači jer su uvijek uz mene, u dobri i u zlu. Jesam, plakao sam, ali to su takvi trenutci u kojima se ne možeš kontrolirat. Ja se toga ne sramim, to je nešto sasvim normalno. Imam veliku podršku obitelji i zahvalan sam im na tome i mislim da bez njih ne bih ništa uspio na životu. Oni su uvijek uz mene i velika su mi podrška u životu. Bilo je vremena kad nam je bilo teško. Primjerice 1991. zapalili su nam kuću u Komolcu, cijela je izgorila, ostala su samo četiri zida. Tada smo stali u Plakiru, današnjoj Lacromi. 1998. godine vratili smo se doma. Nije mi ništa falilo u životu, imao sam sve što su mi roditelji mogli priuštiti. Za ničim ne žalim, jednostavno mi je bilo odlično.
 
UMJESTO NOVACA KVADRATI
 
U Gradu je stvorena „halabuka“ oko jugaških stanova. Smatrate li da ima razloga da ljudi razmišljaju kako ste preplaćeni ili da to ne zaslužujete?

– Jugašima se ništa ne obećava. U Dubrovniku je posebna situacija jer mi potpišemo ugovor, ali ne za novce – kune ili eure, nego preko nekretnina. Hoće li biti stan ili poslovni prostor, nije bitno. Tako primjerice nećemo dobiti godišnje 50 ili 100 tisuća eura, ovisno koliko netko vrijedi, jer Jug nema te novce. Za te novce dobit ćemo kvadrate. Njima je tako lakše, a nama bolje jer znamo što znači u Dubrovniku imat nekretninu.

To što se po Gradu priča nije istina, jer mi za to krvavo radimo i dok igramo imamo za život, a što kasnije kad prestanemo igrat? Vaterpolo nije nogomet ili košarka da imamo godišnje milijunske ugovore. Ponavljam da nijedan Jugaš nije dobio stan, nego ga je krvavo zaradio. Da pođemo u neki drugi klub u Hrvatskoj ili vani, mi bi dobili eure, a ovdje dobivamo nekretnine. Ne dobivamo 100 tisuća eura, nego sve skupa godišnje do 10 000 eura, što nam se obračunava kao sportska stipendija, a ostalo nam ide kao nekretnina.
 
NAKON SVADBE U PODSTANARE
 
Ubrzo se ženite. Možete li nam reći tko je izabranica Vašeg srca?

– Zove se Marina, iz Metkovića je, ali cijeli život živi u Gradu. Svadba je na Malu Gospu, 8. rujna, u Crkvi svetoga Vlaha, a kasnije u Palaceu.  

Jeste li se pripremili za zajednički život? Gdje ćete živjeti?

– Idemo u podstanare. Svi mi koji trenutno igramo u Juga, kasne nam ti ugovori, i stanovi za koje smo krvavo radili i ja se nadam da će ubrzo biti gotovi. I da ću se u njega useliti budućom suprugom. I sada sam u podstanarima. A što ću, nadam se ne još zadugo. Otkako smo potpisali ugovore, govorili su kako će stanovi biti gotovi na ljeto, pa na proljeće, a najnovija vijest je da će se početi graditi na jesen. Vidjet ćemo. Nadam se da će njihova izgradnja krenuti, i da ćemo se kroz godinu, godinu i pol dana useliti.

Tko će biti kum na svadbi, a tko će nositi bandjeru?

– Kum će mi biti Paulo Obradović, jer smo cijeli život zajedno. U vrtić smo išli zajedno, u osnovnu, u srednju, bili smo cimeri, sjedali zajedno. Znamo se cijeli život. Tko će nositi bandjeru ne znam, nisam još odlučio. No, kome god rečem, mislim da će rado to prihvatiti.

Ljudi koji Vas poznaju, kažu da ste pristojan mladić, da niste nimalo umišljeni, te kako Vas često znaju vidjeti kako doma pomažete svojima, pa ako treba nije Vam problem ni sjesti za volan traktora. Je li to doista tako?

– Ako tako kažu valjda je tako. Nadam se da sam normalan i da ću takav i ostati. A što se tiče traktora, s obzirom da živim na selu, normalno je da pomognem ako doma treba pomoći, bilo na traktoru, bilo s lopatom ili s metlom. No, i moj otac i brat i majka, imaju obzira jer zadnjih 6,7 godina nemam vremena. Otkako sam u A reprezentaciji, nisam ljeti nikako bio doma, a preko zime imam obveza u klubu, utakmice tako da su me doma štedili. Ali evo sada se pripremamo za svadbu, pa naravno da moram pomoći. Nije me sram ničega, nego se uhvatim bilo čega što mogu, pa i traktora.

Komentari





O autoru: Andrea Falkoni Račić

Profesorica sam povijesti i etnologije, no igrom slučaja, ili sreće, nakon završenog studija počela sam raditi kao - novinarka. I u tom poslu, uz lijepe, ali i teške trenutke, ostala niz godina. Volim kad svojim radom pomažem ljudima velikog srca. U slobodno vrijeme, nije da ga baš imam, čitam, slušam, osluškujem...

Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana