Aktualno

JOZO SERDAREVIĆ Najbolji savjet koji sam dobio od roditelja je: ‘Budi Hrvat i katolik!’

– Jedan Je profesor pronašao dnevnik star trideset godina. Zanimalo ga što je danas s onim najgorim učenicima. Od njih 30, 25 su bili ugledni ljudi – odvjetnici, liječnici, poslovnjaci. Nije mogao vjerovati kako su oni iz takvog lošeg soja postali uspješni. Kako bi zaokružio projekt želio je pronaći njihovu učiteljicu. Pronašao je staru i zgužvanu ženu, ali još uvijek bistru te je upitao kako ste uspjeli od takvih đaka napraviti kvalitetne ljude. Njoj su potekle suze i odgovorila je – ‘Ja sam ih volila’ – započinje ovom anegdotom naš razgovor umirovljeni gimnazijski profesor Jozo Serdarević.

U njegovih 45 godina pedagoškog djelovanja godišnje mu je kroz učionicu prošlo 600-tinjak đaka. Posao mu je, s osmijehom od uha do uha, objašnjava, bio gotovo kao hobi. Uživao je biti okružen mladim ljudima od kojih bi redovito nešto novo naučio.

— Čim sam završio pedagošku akademiju počeo sam raditi u školi. Imao sam 25 godina. U međuvremenu sam magistrirao na Filozofskom fakultetu. Paralelno s tim vodio sam plesnu školu u kojoj su korake naučile generacije maturanata. Prvi ples prije se shvaćao vrlo ozbiljno. Mnogi su se ondje upoznali i ostvarili partnere za život – priča šaleći se kako bi svojim učenicima u početku pokazivao lakše pokrete koje svatko može savladati ne bi li povjerovali kako su odlični plesači.

Bila je to njegova pedagoška smicalica jer kako tvrdi, mnogi ako u startu vide da im ne ide od ruke, odustaju. I sam je 12 godina plesao u fa Linđu gdje mu je voditelj bio popularni Sule, osnivač ansambla Sulejman Muratović.

Realizirali 40 interdisciplinarnih projekata

— Sule mi je bio uzor. Prema svima nama bio je jako dobar, ali je volio disciplinu i rad. Kasnije sam te lekcije primijenio u svom radu. Čovjek se može šaliti, a kad treba nešto odraditi onda nema uzmicanja – govori ovaj vitalni  72-godišnjak koji je za zasluge na području prosvjete odlikovan redom Danice Hrvatske s likom Stjepana Radića.

Svojim neumornim zalaganjem motivirao je velik broj mladih ljudi da se angažiraju na projektima očuvanja kulturne baštine što će mu 1997. donijeti Nagradu grada Dubrovnika za iznimna postignuća na UnesCo-ovom međunarodnom projektu ‘Mladi u promicanju i očuvanju svjetske baštine’, a 2001. i plaketu Dubrovačko-neretvanske županije za doprinos ugledu i promociji županije. Sva ta priznanja, međutim, skroman zaključuje, pripadaju učenicima.

— Predavao sam tako lijepi predmet – povijest umjetnosti u kojemu su se đaci mogli diviti najboljim umjetničkim djelima. Obilazili smo muzeje, galerije, mnogi se još uvijek sjećaju kada smo posjetili iskopine romaničke katedrale ispod Gospe Velike. Uvijek je bilo dinamično. Glupo je govoriti o ljepotama Grada u razredu. Treba ići na lice mjesta. Kad bismo pokretali neki projekt oko sebe bih skupio ekipu. Ja bih bio voditelj radionice. Za temu bismo odredili primjerice zlatarstvo u Dubrovniku, tvrđavu Minčetu ili franjevački samostan Male braće i onda bih pokušao pronaći mentora kako nam danas-sutra netko ne bi rekao kako naš rad nema znanstveno uporište. U njima su sudjelovali bi i stručnjaci čija djeca su bila polaznici Gimnazije kao primjerice arhitektica Jelica Peković, konzervatorica Patricija Veramenta i povjesničarka Ljiljana Ivušić. Svatko je imao svoj zadatak. Izradili smo tako plan Grada za slijepe, u suradnji s Europskim domom napravili smo dvojezični vodič kroz crkvice u Madaljeni, u Konavlima smo učili izradu konavoskog veza. Realizirali smo njih četrdeset. Radove smo izlagali u Muzeju Mimara u Zagrebu, zatim Bergenu, Stockholmu, Zimbabveu i Japanu – govori Jozo Serdarević napominjući kako djecu često nije bilo lako privoliti na aktivnosti.

— Morao je postojati interes. Ja bih im rekao kako neće imati šesti ili sedmi sat pa bi se rado odazivali. Također, projekte nisu radili za moju slavu. To je bio njihov maturalni rad – nastavlja.

Po tom principu napravio je gimnazijsku galeriju umjetnina. Svakom umjetniku osobno je predao dopis u kojem su ih zamolili da školi daruju po jedno svoje djelo. Uskoro ih se prikupilo skoro pedeset. Kako ih slučajno netko ne bi ukrao, jednom učeniku za maturalni zadatak dao je katalogizirati sve slike koje je on fotografirao i objavio uz kratki opis i biografiju autora. Među ostalim, s polaznicima radionica postavio je temelje onome što danas poznajemo pod imenom Dubrovački međunarodni filmski festival koji okuplja mlade filmoljupce iz država Mediterana. Sve je, prisjeća se, počelo videom snimljenim kamerom mobitela.

Udario temelje Dubrovačkom međunarodnom filmskom festivalu

— Na seminaru u Sarajevu kolegica iz Dobrinje predložila mi je zašto dubrovačka Gimnazija ne bi sudjelovala na tamošnjem festivalu filma. Oduševio sam se idejom. Učenice Marić i Barović koristeći se kamerom mobitela u jednom statičnom kadru napravile su pregled ljudskog života od trenutka kada se dijete rodi do čovjekove smrti. Nagrade su se počele redati jedna za drugom. Gospođa Vera Robić iz Hrvatskog filmskog saveza prepoznala je naš potencijal i pomogla nam napraviti studio pa smo u kombinaciji s Kinematografima Dubrovnik pokrenuli filmski festival čije vodstvo je nakon mene preuzeo profesor Igor Miošić – objašnjava.

S bivšim đacima redovito se susreće. Mnogi od njih danas su istaknuti pojedinci koji svojim radom pridonose boljitku zajednice, govori. To ga čini osobito ponosnim. Ipak svojim najvećim uspjehom smatra obitelj. Sa suprugom Marinom roditelj je četvero sinova Duje, Melkiora, Marina i Jakova od kojih najmlađi je polaznik drugog razreda srednje škole i kćeri Ivane.

Obitelj najveći životni uspjeh

— Nema ničeg ljepšeg nego kad se okupimo oko stola. Volim ih kad su dobri i zločesti. Zamislite da vas nema tko naljutiti?! Najgore je kad se peru čarape. Nikad ih ne mogu upariti, uvijek nedostaju dvije-tri. Imao sam sreću da su svi bili dobri učenici. Svatko od njih danas ima svoju karijeru. Uzore su gledali u svojim roditeljima. Ne možeš od njih tražiti jedno, a raditi drugo – priča Serdarević napominjući kako je važnu ulogu u njihovom odgoju odigrala vjera.

Najbolje što su ga savjetovali majka Pupnatka i otac Imoćanin, kaže, bilo je: ‘Budi Hrvat i katolik!’. Bili su oni gotovo nepismeni ljudi, priča, fizički radnik i kuharica, ali fini i skromni. Sa svojih dvadeset prstiju podigli su kuću u Lapadu gdje i danas obitelj Serdarević živi. Učili su ga poštenju i marljivom radu pa se tako nikad nije priklonio nekoj političkoj opciji.

— Svaka stranka je u početku progresivna, ali kad se dokopa vlasti postaje kočnica za nove tendencije. Uvijek sam obožavao Vlada Gotovca jer to je jedan čovjek zaista vrijedan poštovanja. Danas je prisutno previše osobnog interesa, malo se misli na opće dobro. Nekad je bolje biti gubitnik nego dobitnik na tuđi račun jer teško je spavati kad ti je kušin tvrd. Dovoljno je sjetiti se one Božje ‘ne čini drugima što ne želiš sebi’ ili ‘neka ti ne zna ljevica što ti čini desnica’ – govori pa se tako s gospođom Dorom Fjorenini posljednjih nekoliko godina udružio u prikupljanju odjeće za stanovnike Vukovarsko-srijemske županije.

U zdravom tijelu – zdrav duh

— Dosad smo poslali preko 300 paketa. Ona je probire i sortira, a ja na poziv dolazim po nju pa me se često može vidjeti kako s crnom vrećom od smeća prolazim kroz Ulicu od Puča. Gospar Ivo Grbić mi zna dobaciti: ‘E, moj profesore! I ti si počeo skupljati boce! (smije se). Tu se može naći svega što čovjeku treba. Jedna žena je darovala cijeli butik. Svaki dan možeš nešto napraviti za druge – odlučan je.

Jednaku odlučnost osjeća i prema održavanju svog tijela u vrhunskoj formi:

— Ujutro se budim oko šest. Pođem po kruh i prošetati kučka. Mješavina je hrvatskog ovčara i chow chow. Predivna životinja. Zove se Johnny. Da mi tete ne reču kako mi je prošao rok vježbam svaki dan u teretani. Trčim dva-tri kilometra, radim na spravama za jačanje mišića, plivam u bazenu i opuštam se u sauni. Predvečer vodim satove aerobika koji traju 60 minuta. Tri puta tjedno smo u dvorani u Gospinom polju, tri u Gradu i nedjeljom imam satove plesa za darivatelje krvi. To su tako plemeniti i veliki ljudi. Lijepo je donirati sve, ali za dati krv stvarno moraš voljeti čovjeka. U grupama nas ima svih uzrasta, od 15 do 70 godina. Svatko radi koliko može. Pola sata smo na nogama, pola na podu. Imamo pilates lopte i gume. Čovjek se vježbajući osjeća bolje. To je silna količina pozitivne energije. Ona pomladi tijelo i duh. Teško bi se netko negativan mogao među nas uklopiti. Takva je psihologija dvorane. Družimo se, popijemo kavicu, zajedno putujemo. S don Tomom Lučićem nedavno su tako bili u Izraelu, s Klubom umirovljenika na Siciliji, o privatnom aranžmanu obišli su sve UNESCO-ove lokalitete u Albaniji. Propješačio je i 120 kilometara dugu dionicu hodočasničke rute Santigo de Compostela. ‘Cijeli svijet ti je ruksak na leđim, kao puževa kućica’, priča oduševljeno.

Rijetko što ga može izbaciti iz ‘šesta’, ipak svoju razočaranost odnosom prema Gradu ne skriva.

— Dubrovnik je oduvijek bio grad po mjeri čovjeka. Ta zlatna mjera se nažalost izgubila. Zaprepastio sam se kako je Stradun ugrožen i prepun ulegnuća. Često se sjetim pokojne gospođe Bebe Beretić. S njom smo redovito surađivali i vodila je radionice u Gimnaziji. Ona ne bi dopustila da se ovakvo što dogodi. Inspekcije bi trebale biti rigoroznije. Međutim, kod nas je sve fleksibilno. Nekoga potplatiš i on zažmiri na jedno oko. Također, bilo bi lijepo da možeš prošetati našim ulicama i kupiti nešto autohtono. Ispada da su one srpske drvene čaplje što su se prodavale prije Domovinskog rata originalnije od ove plastike iz Kine – komentira Jozo Serdarević.

Za ljubav je uvijek pravo vrijeme Manjkavi su nam i međuljudski odnosi. Ljudi jedno drugog ne slušaju, gubimo bitku protiv tehnologije, kaže, a muškarci i žene zamijenili su uloge. Ta sloboda zna preći i granicu dobrog ukusa na što uzvikuje ‘ljubav se ne vodi u ringu nego u svoja četiri zida!’.

— Jedna mi je učenica rekla kako je bila na zabavi u Lozici. Kaže bilo je super, ali je nitko nije faćko. Smiješno je gledati dvoje mladih ljudi kako sjede jedno do drugoga na klupi i razgovaraju preko mobitela. Opet, vjerujem da ta mladost ima ljubavi. Zbog nekih negativnih primjera mi zaključujemo za cjelinu. Mladi su uvijek korak naprijed. Mi ih možda jednostavno ne razumjemo. Ako sam ja volio The Beatlese, ne znači da je heavy metal kojeg danas slušaju loš. Nostalgični smo i opterećeni pojmom ‘naše doba’. Ponavljajući to priznajemo da smo ostarili. Neki ljudi pričaju kako su prije 20 godina igrali za Hajduka ili snimili reklamu za zube. Sve što je bilo jučer smrt je inkasirala! Sutra je upitnik. Danas je jedini ostatak našeg života – zaključuje i na pitanje da se još jednom rodi bi li sve ponovio spremno odgovara.

— Ne! Probao bih sve drukčije. Toliko je toga lijepoga. Svaki dan je Nova godina! – poručuje.

 

Pročitajte još

DUBROVČANI, PRIPAZITE! Sutra velika opasnost od toplinskog vala

Dulist

AP DUBRAVA NASTAVILA PUTOVANJE Ozlijeđeni pomorci otpušteni iz bolnice

Dulist

OD SRIJEDE NA KISOCIMA Čeka vas novi broj DuLista

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija