Ta igra „na puca“ kako povijesne činjenice potvrđuju i nakon toliko godina ostaje nešto originalno i osmišljeno samo među klincima Iza Roka. I jedno pomalo tajnovito saznanje; i nakon toliko godina ti nekadašnji klinci, danas posijedjeli gospari čuvaju svoje „puce“, znaju se čak i okupit te onako, za svoj gust zaigrat. Zvone i Gigi su ne tako davno čak i priču o tom napisali, oduševili se gledajući kako to sve izgleda, posebno kad puca „poleti i preleti živi zid“, ali ekipa „od puca“ snimit se nije dala! Stoga za tu priču u nekom narednom điru nema druge nego potražit neke od njih. I tek zapisat još koje Igorovo prisjećanje:
– Iskreno, ja ti za tu igru nisam imo' živaca! A trebalo je, jer to sve ide… polako, pažljivo, vodiš igrača – pucu, dodaš, pa… Na Brankovoj rang listi sam bio valjda trideseti! Ej, znaš tko je bio izluđen tim pucama?
Umjesto odgovora, naravno moja šutnja. Pa Igor nastavlja…
Vojo i transferi puca
– Vojo Šindolić! Naš pjesnik. On ti je živio na početku Iza Roka, odmah kad se skrene, pored Domina. I tamo je sad picerija. Njegov stari bio je faca, omiljen i drag profesor, čak i diretur u ondašnjem ŠUP – u. Pomag'o je svima oko škole. Ima on godina, preko devedeset, već odavno živi u Lapadu. A kakve to veze ima s pucama? Velike! Njegov brat, Vojov dundo živio je u Trstu, pa je naš pjesnik uvijek imao najbolju robu, nove LP ploče, ma svašta nešto izvanka, što smo mi mogli samo sanjati. I čekati transfer puca, prelazni rok, kupovanje i mijenjanje! A kako je Vojo bio lud za igrom „na puca“, dundo bi mu i to slao, one ponajbolje. Ili bi ih Vojo doma materi i ćaći skido s kaputa. Nije bio baš neki igrač, nije znao ni dobro škopat puce, pa bi u igri često izgubit najbolje. Puce, jel! A onda bi on u prelaznom roku kupovao od nas najbolje puce. One što su se „istakle“ u igri. Mi njemu dobru pucu, a on nama LP ploče il' nešto robe, nekad čak i pare. Ma zeznuli bi ga vazda, a on bi, kao mlađi a zaluđen tim, kupovao sve na tržištu. Ko Real u nogometu. I tako bi okupio pred sezonu po njemu najbolju ekipu, al' opet gubio i opet iznova. Ma to ti je s njim bio kazin. Al', iako mlađi, bio je jako omiljen među nama. Inače, ti transferi, ne samo s njim, bili su kazin.
Dakle, o pucama bi moglo bit još sjećanja. A onda novi sport Rokaša – košarka. Da, igrala se i košarka. Koš je bio izbačeni kamen na zidu od Ferićeve prema Domu staraca, a pogodak se priznavao samo kad bi lopta odozgo pala po sredini tog isturenog kamena. Na red dolazi i još jedna igra; „na glava“! Gol je bio ulaz u crkvu Sv. Rok. Kad bi se okupilo više ekipa, drugi gol, rekli bi bara bio je kontra ulaz u kino Jadran.
– Zapravo, svaka vrata bila su barica. Tada su svaka vrata bila neka butiga, ali kad bi zatvorili, mi bi zaigrali! – pojašnjava Igor, kad se pred nama pojavi Nikolica Nikić, uz pozdrav – Đe si Igore, najbolji golmane od Rokaša! Igor opet „spušta loptu“ – Bilo je sjajnih golmana; Matko Sršen, Branko Šutalo, pa pokojni Tomo Haklička, branio sam i ja dobro, a od mlađih naravno naš mali Nikolica!
Pa krenemo prema placeti Domino, gdje je živio stari profesur Zdenko Šapro, jer priča o nogometu Iza Roka bez njega i te placete ne ide.
P.S. Nekako u ove tužne dane kad palimo svijeće i prisjećamo se svih onih dragih koje smo igrom sudbine nadživjeli i više nisu s nama, tužne vijesti o odlascima i dalje dolaze. Na popisu prijatelja i znane čeljadi Grada sve je više onih kojih nema. Otišla nam je i gospođa Mirjam Ferera, bolje znana Mimi, dugo godina tajnica KMD, zapravo – dobra duša našeg teatra. Koji dan iza neočekivano, kako to već sa smrti zna bit, iz sna se ne probudi i ode nam i Teo Radović, omiljeni lik naše generacije, branitelj Grada kad je to trebalo bit, baš u dane kad se prisjećamo tih strašnih dana. Nama ostaju tek sjećanja…