Prije nego što krenemo uz skaline u gornji dio Palmotićeve ulice, na početku ovog đira prvo ćemo ponešto zapisati o zgradi donjeg dijela ove ulice, koja se većim dijelom nalazi baš na Prijekom, te koja nosi kućni broj 4 i 4a.
Povijest i ove zgrade iz Grada istražila je Ivana Lazarević i zapisala je u svojoj sjajnoj knjizi „Vlasteoske kuće u gradu Dubrovniku 1817. godine“. Ivana će tako zabilježiti kako je ova zgrada zapravo palača obitelji Gozze, te 1817. pripadala je i u njoj su živjeli Luka Nikolin Gozze, žena mu Marija i dvije sluškinje. Luka Gozze sredinom 19. stoljeća seli u Zaton, a u ovoj kući živi i kao vlasnik je upisan Petar Koporčić. Nakon njega Ivana pronalazi jednu zanimljivost, 1892. kao vlasnik ove kuće upisan je znani nam apotekar, farmaceut, ili po naški spičijer Mato Vlahov Šarić. Bio je to Mato „drugi“ Šarić, treći u generaciji obitelji spičijera, unuk znanog i prvog vlasnika najpopularnije, uz onu Antuna Dropca na Stradunu, spičarije, ljekarnice na Zelenoj placi, Mata Šarića. O njemu i zgodama iz njegove spičarije, očito u 19. stoljeću kultnom mjestu okupljanja Dubrovčana, zapisao je puno toga Josip Bersa u svojoj knjizi „Dubrovačke slike i prilike“, koju bi obavezno svatko trebao pročitati. A Mato „drugi“ Šarić ovu kuću, palaču Gozze dalje prodaje 1914. obitelji Svilokos. Ivana će zapisati i kako je ova lijepa palača, koju znana povjesničarka umjetnosti Katarina Horvat – Levaj ubraja među najreprezentativnije dubrovačke palače, izgrađena nakon Trešnje, krajem 17. stoljeća.
O Gradu Iz Lapada
Toliko o toj zgradi iz Ivaninih zapisa, a sad sa Prijekog idemo gore, sve do vrha Palmotićeve ulice. Zapravo, za krenut u priču i sjećanja na ovu ulicu, odlazimo do Lapada i tamošnje istoimene osnovne škole, prelijepo uređene i blistave na sve strane, i do ureda njihove ravnateljice, gospođe Mirjane Kaznačić. I ona je među mnogim prosvjetnim radnicima ove ulice, kojih ima generacijama i godinama, još od vremena kad je u ovoj ulici bio njihov, Klub prosvjetara. Mirjana je profesorica hrvatskog jezika i književnosti, radni vijek je provela u ovoj školi, zadnjih godina je ravnateljica škole, a znamo je još po puno toga vrijednog što čini i u čemu sudjeluje. U Pastoralnom je vijeću ali i zboru Katedrale, u uredništvu je njihova časopisa Naša Gospa u kojem ima i svoju kolumnu, rodom Splićanka, ali inače je porijeklom iz Poljičke republike, na što je posebno ponosna. Mogli bi još puno toga o Mirjani, ali vraćamo se pričom u Palmotićevu, gdje se udala 1986. za svog Iva, pa je „uzburkala ulicu“. Imaju sina Vida, te su na svoj način svakako jedno od obilježja ove ulice. A kako nam se u ovim sjećanjima pridružila i tajnica škole „Lapad“ Nela Mihović, također dijete Grada, koja je djetinjstvo provela u Zamanjinoj ulici, bila je ovo priča o Gradu iz Lapada spominjanog. Gospođa Nela, dugo već tajnica ove škole, djevojački je Jurjević, sestra joj je Maja Kristić, dugo godina osoba zadužena za protokol i što sve ne u gradskoj upravi, te su krenule i mnoge asocijacije, sjećanja, priče, zgode, čeljad, nekad,nekad… Svakako danas sve manje.
Odozgo parnim brojevima
„Još hvala Bogu ima djece koja uzmu bursu i pomognu uz skale!“ reći će Mirjana, dok pokazuje svoje dvije najnovije fotografije iz ulice, snimljene na Cvjetnicu ove godine. Ulica oko nje prostrla se na sve strane, fikusi, cvijeće, zatvorene persijane, te jedna mala čudna građevina, „balatura, to je jedan susjed davno dogradio“, pomalo i jedinstvena, koja također daje draž ovoj ulici. Tu su i lincuni koje nosi vjetar, „lincuni moje drage susjede Dese, uživam kad ih vidim na tiramolima, ulica živne s njima!“ I ova ulica, kao i mnoge po Gradu i ovdje na Prijekom, još uvijek ima svoje čeljadi, ali i tu je sve više apartmana, do kojih se zimi rijetko navraća. Priča o ulici nekad vodi na vrh, na Peline, gdje je nekad živio znani trubač i gospar Grada Nino Obradović s obitelji, te bi se zvuk njegove trube često čuo ulicom. Naravno, tu je djetinjstvo provela i Jelena Lenči, njegova kćer, novinarka Radio Dubrovnika, i sin mu Petar, također sjajan trubač poslom i životom u Zagrebu. Naravno, kad smo već gore na Pelinama, ne može se ne spomenuti bar još jednom i velikog lika Grada, Peru Limunadu koji je tu živio. „Puno je zgoda s njim bilo, ali oni strašni ratni dani jeseni ’91. u skloništu u Minčeti su nezaboravni! Kako je on od ničega nama pravio hranu, pa rakiju od dva, tri ploda nečega, pa… Ma davao nam je nadu u bolje sutra tih strašnih dana, uvijek veseo, radostan naš Pero!“ prisjeća ga se Mirjana. Gore s vrha niže tom odozgo lijevom stranom parnih kućnih brojeva jedno vrijeme živio je i profesor srednjih škola Medvidović, a zadnjih godina tu je s vremena na vrijeme vječni Pero Vićan i obitelj mu. I tako smo sišli s Pelina i do obitelji Kaznačić. Ispod njih su Bonačići, o Karmen smo pisali, dugo je tu živio njen brat Žarko i supruga mu Tatjana, dogradonačelnica nam Grada. „Sjećam se njihove mame, gospođa Katica, krenulo bi to čišćenje ulice, pa te zovu odozgo da je počelo, ide voda, svi peru ulicu, čekaš vodu, prihvatiš i čistiš dalje, i tako do na Prijeko!“
Pa odozgo neparnim brojevima
Ispod Bonačića zatvorena je kuća, nekad je tu živjela obitelj Dujmić, dalje ispod još uvijek su obitelji Bura i Marić, spominje se i obitelj Kolendić, pa opet niz skaline jedna zatvorena kućna vrata. A onda je obitelj znanog nam odvjetnika Dragana Pištala, „njegova djeca vazda mi se nude za nosit burse!“ I dalje, do na Prijeko, obitelj Miloš, pa stan u kojem je nekad davno živio Sule „Linđovac“ Muratović, iza njega kolega mu iz „Linđa“ Đorđe Begu, a sad je tu mlađi Begu s obitelji. I zadnji stan već na Prijekom, neko vrijeme tu je živjela obitelj Leoni, nakon njih neko vrijeme još jedan vrsni prosvjetni i glazbeni djelatni Viktor Lenert s obitelji. Toliko na brzinu, kako se i vraćamo iznova gore na Peline, za krenut’ odozgo desnom stranom ulice, uz neparne brojeve kuća. Na samom vrhu živjela je obitelj Zoković, te Pero i Anka Božović, a ispod je znani nam volat! Unutra je mala placeta, gdje je živjela gospođa Orlić, a tu bi često znao ljeti dolaziti njen zet, znani nam novinar Zvonko Letica. Već duže vrijeme tu živi Ana Žuvela s obitelji. A po pričama starije čeljadi, nekih zapis i sjećanja današnjih stanovnika Palmotićeve, upravo ovdje, u stanovima iza ovog volta, nekad davno živjele su kurtizane, drage dame, te je ovo dio ulice koji je pripadao Duici i zvao se, kao i gornji dio ove ulice, Duičini skalini. Idemo dalje i niže niz ulicu, dolazimo do Mirjanine prijateljice i susjede, vlasnice lincuna sa fotke, Dese Vuleša, ispod je obitelj Rubin, pa Jarak, Borovina, a tu je i Ulica Mala s kojom se ide u labirint ovih ulica dalje do ispod Minčete. A ispod skalinima do Prijekog još su obitelj Dragana Kneževića, te već skoro na Prijekom obitelj pokojnog zubara dr Korića. I tako smo na brzinu prošli, što ne znači da smo se sjetili baš svih i da tu nema još lijepih priča za novi đir.