Ulicama moga Grada

Jakšići ispod Minčete

Kako bi izbjegli ove ljetne gužve na sve strane po našem Gradu, kavu uz malo ugodna razgovora sa bračnim parom Jakšić, „plavušom“ Katom i njenim dragim Srećkom, „djecom i obilježjem Grada“, odlučili smo popiti u omiljenom okupljalištu domaće čeljadi koja živi van Zidina, u kafiću „Giro“ u centru „Tommy“, preko puta bazena.

Nakon ugodna razgovora punog sjećanja i uspomena, krenusmo u Mokošicu, do njih doma, jer znana nam je ona naše drage Kate „zadnjih godina više čeljadi iz Grada srećem u Mokošici nego u Gradu!“ A u njih doma, u stanu im, pravi mali muzej uspomena na Grad, od slika po zidovima do mnogih detalja, sačuvanih sitnica koje im mnogo znače u sjećanjima na godine koje su proveli u Gradu. Ponajviše je slika Minčete, jer „ona nas je kao neka sudbina povezala!“ Kate će. Pričom i sjećanjima smo u zadnjoj ulici na Prijekom, nazvanoj Ispod Minčete, jer je i smještena podno nje, a u toj ulici dugo je s obitelji živio Srećko Jakšić, na broju 7., upravo u kući u kojoj se rodio Katin otac, znani nam lik Grada gospar Vedran Alborghetti. „To ti je slučajnost života, u toj kući gdje je tolike godine živio moj Srećko, rodio se moj otac i u njoj proveo i djetinjstvo, a ja sam se rodila u Dropčevoj, kad smo se tamo preselili. Evo ova stara slika Ispod Minčete, tu se vidi kako viri moja none, Vedranova majka!“ pojašnjava Kate ovu čudnu igru sudbina.

Igre podno Minčete
I tako, uz domaći pelin i prelijepe minijaturne barke na stolu koje je Srećko učinio u ljuskama mjendula i oraha, listajući stare foto albume šetamo sjećanjima kroz povijest Grada i ulica podno Minčete. Srećko je rođen u Lapadu, u kući Goića, prvo sele u Kolorinu u Pile, pa u Ulicu Marojica Kaboge, te 1965. dolaze Ispod Minčete, „zamijenili smo stan s obitelji Tonka Mušelina, tako se to tada dogovorno radilo!“, a već odavno je u Mokošici. Po zanimanju automehaničar, cijeli život održavao i popravljao motore, ali vozački ispit nikad nije položio ni auto vozio, „vazda mi je bila draža moja barka“, radio prvo u nekadašnjem GP Dubac, a onda dugo godina u Marini u Komolcu. Uz to sve, vrstan je meštar za drvo, od kojeg zna učinit puno lijepih stvari, posebno je to dokazano dok je sa Srđanom Kerom i ekipom iz udruge „Nazbilj“ pravio sve one lijepe kućice i kolica i što sve ne, za njihove škerce. Srećko je dakle djetinjstvo i „ludu mladost“ proveo Ispod Minčete, „sve je bilo naše, nas klinaca; ulica, igralište, Zidine, Minčeta, cijeli Grad. Samo izađi vanka, na ulicu, eto nekoga i ajde, igraj se…niz ulicu, uz ulicu!“ Al’, ipak, središte igara bilo je igralište smješteno i pomalo skriveno podno Minčete. „Vazda smo tamo bili, nema igre koju tu nismo igrali, sate i dane provodili! Nekad su tu i djeca iz škole dolazila na sate „tjelesnog“, sjećam se kako ih je redovno dovodio stari profesor Danilo Tomović, tu su bile i razne sprave za gimnastiku, oni konji za preskakat’, pa… svašta nešto, to bi se vadilo iz onog malog spremišta i vraćalo nakon vježbi. A tek Igre, predstave i prove! Svi ti glumci, pa prove dugo u noć, nekad i do jutra, pa im majka pravi kavu izjutra, a znala bi se i koja ljuta popit’! Garderoba im je bila u nas u tinelu, u nas doma bi ostavljali sve stvari, rekvizitu, robu, ma i svoje privatne stvari, po cijele dane netko bi ulazio, izlazio, nešto bi uzeli,nešto vratili, ma znalo bi bit’ da ih i ne obadamo kad bi u nas doma ulazili po nešto za provu ili kasnije predstavu! Živjeli smo uz te prove i predstave. Svakako, bilo je jako živo po cijeli dan na tom igralištu, uz koje je moja obitelj bila jako vezana!“ sjeća se Srećko i zastade pričom na slici svojih roditelja.

Čuvari igrališta
Njegov otac Šimun Jakšić, u Gradu zvani i znani kao Čićo, bio je i te kako omiljen lik Grada. Prvo je kao činovnik radio u Blagim djelima, a iza toga do mirovine u „Starina“, kako skraćeno zovemo Društvo prijatelja dubrovačke starine, gdje je vrlo blisko surađivao sa velikim zaštitnicima i čuvarima Grada, gosparom Lukšom Beritićem i sa njegovom kćeri, gospođom Dubravkom Bebom Beritić. Prisjetit’ će se i gospar Tomislav Šuljak Čića Jakšića kao vrlo vrijedne i važne osobe u „Starina“; „Nekoliko godina smo radili zajedno. Vrlo važan i vrijedan čovjek i u „Starina“ i za Grad. Stalno je bio na terenu s Beritićima, posebno sa Lukšom, znao je svaki kamen, svaki kantun po Gradu, a često bi sam obilazio ulice i prijavljivao gdje je nešto oštećeno, što treba popravit’!“ Kako je Šimun Čićo Jakšić s obitelji živio odmah do ulaza na znano nam igralište podno Minčete, nekad zvano Junak, kasnije zvano Partizan, u zadnje nazvano samo „igralište na Pelinama“, držao je ključ ulaza na to igralište. I davao ga i otključavao „kako je kome trebalo, ne samo otac, već i sestra i brat i ja, kako je ko’ bio doma, a najviše bi ključ davala i igralište otvarala majka Ankica. Kako bi ‘ko pokucao za igrat’ se, otključavaj mu!“ prisjeća se Srećko. I ne samo to, kako im je funjestra gledala na igralište, bili su mu i čuvari. „A oko te male funjestre! Otac je htio to proširit, jer je bila mala, ali mu Beba Beritić, s kojom je radio svaki dan, nije to dozvolila! Molio je, al’ badava. Eto kako se tada čuvao svaki dio Grada!“ Te smo nastavili listati njegov stari foto album…

Minčeta kao sudbina
I gledamo sve te fotke; snijeg na igralištu i Srećko na njemu se valja, pa ekipa „na malih barica“, te neke manekenke „ovo je mom ocu Vedru donio Pavo Srezović, 1960. – te godine, neki strani magazin, dvije manekenke i mi djeca iz Grada, Vlaho Čerjan, pokojna Livia Ive i ja“ sjeća se Kate. Nadolaze i sjećanja na čeljad ulice, prvo se Srećko vraća dolje na Prijeko, gdje se također igralo raznih igara, te u Ulicu fratarsku, kako je i on zove jer „tako su je zvali stariji, pa smo prihvatili i mi mlađi“, te napominje kako je „dolje ispod Prijekog uz frizerski salon bila nekoliko godina i foto radnja, vodio je Ante Tonko Đerek, brat od Milana, Kajina muža!“ A onda se sjećanjima, uz časne i njihov muzej, te napomenu kao tu živi i omiljeni svećenik Grada i Šipana don Slavko Ćiro Grubišić, zaustavlja na Gomili. I veliki zid kojeg su prije koju godinu „Starine“ obnovile, koji zapravo odvaja ulice Fratarsku i Ispod Minčete. „Mirej ti je spomenula skoro pa svu čeljad, ali nekih starijih se nije prisjetila, kao obitelj Vonderček, oni su bili Mađari i živjeli su na vrhu, iznad nas, na broju 9., izrađivali su razne suvenire, a posebno one kutije od morskih školjki. Preko puta njih, na broju 8. nekad je živjela Ljube Bošković, ma bilo je još tih dragih ljudi, al’, zaborav čini svoje!“ A za kraj, kao na početku, priča se vrati na Minčetu, značajnu i u ovo naše novije doba, ne samo za turizam. Prisjećaju se Kate i Srećko njene uloge u Domovinskom ratu, kad je bila sklonište za čeljad Grada. „Igrali smo na boća kad je prva granata preletjela preko nas i pogodila u Rupe, iza toga svi smo se u njoj skrivali, a glavni čuvar bio je Pero Limunada sa lovačkom puškom bez ijednog metka, koji nam je u velikom expres loncu činio hranu, ali i rakiju od svega što bi se donijelo! Svako je imao svoje mjesto, svi smo znali što nam je činit’, čuvala su se mala djeca i starci, slušao radio, svi smo bili zajedno! I pravo ću ti reć’, to su bili neki nezaboravni, ma najljepši dani ponosa i zajedništva! Eto vidiš, Minčeta nam je kao sudbina!“

Pročitajte još

NA STRADUNU Na kraju ovoga đira ulicama našeg Grada

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Na Paskovoj poljani, naokolo fontane

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Nikad nikome nemoj natjerati suzu!

Boris Njavro