Iako već niz godina apstinira od aktivne politike, Tonči Tadić popratio je s velikim zanimanjem nedavno završene izbore za predsjednika Republike Hrvatske. Nije ga dugo trebalo nagovarati na analizu koju je spremno odlučio podijeliti s čitateljima DuLista. Tadić, nuklearni fizičar, bivši potpredsjenik HSP-a i nekad jedan od najaktivnijih saborskih zastupnika, koji se zadnjih godina isključivo posvetio znanosti te je na čelu Hrvatske fuzijske istraživačke jedinice (CRU) utvrdio je razloge poraza Kolinde Grabar Kitarović, ali i izbora Zorana Milanovića za novog predsjednika. Tadića smo pitali i za mišljenje kakav bi odnos mogli imati novi predsjednik i premijer Andrej Plenković, što sve očekuje HDZ-ovce u predstojećem razdoblju, ali i kakvu bi politička sudbina mogla zadesiti Miroslava Škora…
– U drugom krugu izbor je bio isključivo između dva ponuđena kandidata: Zorana Milanovića i Kolinde Grabar-Kitarović. Podvlačim: ovo nije bio izbor između stranaka HDZ i SDP, nego između dvoje ponuđenih ljudi, pa su ljudi birali ‘manje zlo’. Neki bolji kandidat HDZ-a – recimo Andrej Plenković – mogao je bez problema pobijediti Zorana Milanovića. No, ljudi su birali između onog što im je ponuđeno, a ne između Milanovića i nekih hipotetskih kandidata koje je HDZ mogao postaviti na listić. HDZ nije mogao staviti drugog kandidata nego Kolindu jer je ona bila predsjednica na dužnosti koja želi u drugi mandat. Da je rekla da se ne želi kandidirati, u redu. Ali, ako se želi natjecati, tu onda HDZ nema izbora.
U svakom slučaju, izbore ne dobiva novi predsjednik, nego ih gubi stari. Ako se predsjednik Republike u 5 godina mandata doista nametne svojim autoritetom i stajalištima, kao netko koga treba posebno cijeniti, taj nema problema kod reizbora. Treba se dakle zapitati kako je moguće da Kolinda nakon 5 godina mandata, u kojima joj je na raspolaganju bila silna propagandna mašinerija i prednost u medijima, završi druga nakon prvog kruga izbora? Razumio bih da joj je falilo 2 posto za pobjedu u prvom krugu, ali da se s 2 posto jedva provuče u drugi krug, to mi je jadno.
Na nju i na njega se može primijeniti izjava Winstona Churchilla: ‘Ako se baviš politikom i netko te mrzi, to znači da si imao čvrsta stajališta u vezi neke teme. Ako te nitko ne mrzi i svima si simpatičan, onda nemaš nikakva stajališta o ničemu’. Zorana dio ljudi mrzi, a nekima je simpatičan jer ima neka čvrsta stajališta. Kolindu ljudi ne mrze jer nema stajališta ni o čemu. No, i oni koji je vole su zbunjeni nevjerojatnom količinom njenih besmislenih izjava i postupaka po jedinici vremena. Sjetimo se samo njenog pjevanja na rođendanu Milanu Bandiću i obećanja da će mu nositi kolače u zatvor. Teško mi je zamisliti Tuđmana pa čak i Mesića u toj ulozi. Nije ni Milanović imun na gafove i bedaste izjave. Obzirom na to da i gospodin Milanović i gospođa Grabar-Kitarović proizvode u prosjeku jedan politički gaf po nastupu, drugi krug izbora je sličio natjecanju u golfu, gdje pobjeđuje onaj koji ima manje promašaja.
Milanović i plenković: Hipotetski je moguće da njih dvojica nađu zajednički jezik, no to će za obojicu biti izdaja stranačke baze. Možemo lako završiti u ‘tvrdoj kohabitaciji’ s Andrejom Plenkovićem, odnosno svakodnevnom sukobljavanju Predsjednika i Premijera o tome tko je glavni
Tu je bio i efekt protestnih glasova – ljudi glasuju za kandidata iz oporbe. Ne treba zaboraviti da smo usred predsjedničke kampanje imali mjesec dana štrajka u školama te da smo dnevno bombardirani vijestima o odlascima Hrvata u inozemstvo. U tim okolnostima predsjednica koja ponavlja općenite fraze i ide iz jedne nedorečene izjave u drugu, ne može odnijeti pobjedu. Ona je doduše mogla pobijediti tako da uopće nije nigdje nastupala i da je izbjegla sva sučeljavanja. Ali, na sučeljavanjima ju je Milanović ‘samljeo’ jer prije dužnosti predsjednice nikada nije prekaljena u praktičnoj političkoj borbi ni unutar stranke ni među strankama. Već su se pojavile teorije zašto je izgubila: radi Anušića i Brkića, radi Plenkovića, radi odmicanja od desnice, radi Škore itd.. Po meni, izgubila je zato što je usred kampanje ‘pukla’ od stresa. Ona je na mjesto Predsjednice došla iz ‘plutajućeg svijeta’ diplomacije i nije se mogla nositi s tempom kampanje, dok je svoje predsjedanje odradila ‘u valceru’, bez ijednog poteza vrijednog sjećanja.
Kakva se suradnja može očekivati od premijera Andreja Plenkovića i novog predsjednika Zorana Milanovića?
Hipotetski je moguće da njih dvojica nađu zajednički jezik, no to će za obojicu biti izdaja stranačke baze. Možemo lako završiti u ‘tvrdoj kohabitaciji’ s Andrejom Plenkovićem, odnosno svakodnevnom sukobljavanju Predsjednika i Premijera o tome tko je glavni. Recimo, Plenković kao predsjedavajući Europskog vijeća nešto dogovori s ostalim premijerima EU pa ga medijski napadne Milanović. Ili recimo Milanović na konferenciji za novinare savjetuje Plenkoviću da se u stečaj pošalje neki škver itd. pa mu Plenković objašnjava pred novinarima da to ne ide baš tako. Imat ćemo dvije paralelne domaće i vanjske politike, uz česta pozivanja na Ustav.
No Plenkoviću je barem jedna stvar pozitivna: zna da mu je na Pantovčaku protivnik. Najgora je kohabitacija s predsjednikom iz vlastite stranke, predsjednikom koji mlati gluposti, a ti mu kao premijer ne možeš ništa, odnosno predsjednikom koji ti radi o glavi sa svojim ljudima unutar vladajuće stranke.
Je li Milanović ispunio prva očekivanja u govoru u izbornoj noći?
Čija? Svojih pristaša sigurno nije jer oni su za odlučni i brzi obračun s HDZ-om. Njih je smirivao da ne zvižde na spomen Kolinde i HDZ-a, kao što je Kolinda smirivala svoje u svom stožeru koji su zviždali na spomen Milanovića. No ne dajte se zavarati s pomirljivim tonovima s obje strane. Milanović će drugoj strani biti protivnik, ma što govorio, to i on zna. A, on neće propustiti priliku pokazati tko je šef države. Najavio je i borbu za poštivanje Ustava i svih zakona, pri čemu vjerojatno misli na zakone koje je progurao kroz Sabor dok je bio premijer, recimo zakon koji propisuje uporabu ćirilice u Vukovaru. I tu je Plenković dobro prošao: bit će mu lakše mobilizirati HDZ protiv ‘crvene aždaje’ na Pantovčaku.
Hoće li novoizabrani predsjednik moći obuzdati svoj temperament i kako će se njegov karakter reflektirati na domaću, ali još važnije – i na međunarodnu politiku RH?
Obuzdavanje njegovog temperamenta? Možda prvih 5 minuta dok mu se netko ne suprotstavi drugim mišljenjem. Najavio je da će njegov prvi međunarodni susret biti s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom. Jedva čekam da počne Macrona učiti što treba raditi. S Kolindom se recimo sukobio na sučeljavanju u vezi toga tko nam je najvažniji saveznik. Za nju je to SAD, za njega je Njemačka, što je OK, ali s Nijemcima se sukobio radi Lex Perković?!
No, posebno čekam Milanovićev odnos s Viktorom Orbanom. Da podsjetim, mađarski MOL se raznim makinacijama dokopao ukupno 47 posto dionica INA-e, postavši njen najveći dioničar. Pomogli su mu i mađaroni u vladi Ivice Račana i mađaronski premijer Ivo Sanader od 2011. No, kada se Kolinda prije dvije godine zaputila u Orbanistan pregovarati s tamošnjim mogulom u vezi INA-e, on ju je isprašio sa sastanka pa je pred dvoranom davala izjave za naše medije, glumeći glasnogovornicu mađarskih vlasti, kao da smo u 1903. Čisto sumnjam da će Milanović dopustiti nešto slično. Milanović Srbiju i Vučića smatra ‘šakom jada’, što i jesu. To je posve suprotno ‘voli me – ne voli me’ odnosu Kolinde s Vučićem. Isto vrijedi i za vlasti u BiH – mislim da će se i jedni i drugi iznenaditi. Moguće je i da Milanović inicira izlazak Hrvatske iz Inicijative Tri Mora. No vrlo je realno očekivati zahtjeve Milanovića da on preuzme dio poslova vanjske politike u vezi EU, i to vrlo brzo. Također, u igri je i niz imenovanja novih veleposlanika, ovaj put iz redova SDP-a i ljevice.
Pred HDZ-ovcima je vrlo jednostavno pitanje: kakav politički profil HDZ-a je prihvatljiv članstvu i biračima, ali i našim partnerima u EU? Je li HDZ stranka desnice ili desnog centra, odnosno treba li biti desnije nego sada? Za Franju Tuđmana tu nije bilo dileme – ‘HDZ je stožerna hrvatska stranka’. Pokojni Tuđman bi se nasmijao na ideje Davora Stiera
Mislite li da će veliku ulogu imati bivši predsjednik Mesić?
Mislite na vanjsku politiku? Čujte, Gadafi je mrtav, a ne znam kome još od ozbiljnih političara vani Mesić kao bivši predsjednik Hrvatske nešto predstavlja. Možda u državama bivše sovjetske Centralne Azije, recimo Kirgistanu. Može mu objasniti kako obilaziti Hrvatsku bez selidbe Ureda Predsjednika ili kako lelujati u ideologiji od izbora do izbora.
Ostojić, Kotromanović, Bauk… Jesu li to budući predsjednikovi savjetnici?
Iako je Milanović razorio SDP-ovu kadrovsku bazu i rastjerao ljude koji su za Račanove vlade bili dobri ministri, još uvijek može računati na nešto ljudi za svoj Ured Predsjednika. Mislim da mu treba najprije dobar predstojnik Ureda, možda Orsat Miljenić, koji mu je vodio kampanju. Drugo, treba mu dobar savjetnik za nacionalnu sigurnost, koji koordinira naše tajne službe. Možda će to biti Ranko Ostojić ili čak Dragan Lozančić kojeg je s mjesta šefa SOA smijenila upravo Kolinda Grabar-Kitarović, a koji je sada na čelu Državne uprave za zaštitu i spašavanje i savjetnik potpredsjednika Vlade RH. Treba mu i savjetnik za obranu, Kotromanović mi se čini kao logičan izbor, ali ne znam koliko je to njemu izazov. Joško Klisović mi se čini logični kandidat za savjetnika za vanjsku politiku.
Time sam pokrio sve ovlasti Predsjednika Republike: vanjski poslovi, obrana, nacionalna sigurnost i tajne službe. Usput rečeno, Kolinda je prva Predsjednica Republike koja nije imala ni Savjet za vanjske poslove, ni Savjet za gospodarstvo. Predsjednik je jak koliko su jaki njegovi savjetnici, ali to Kolindi nitko nije objasnio.
Hoće li Milanovićeva pobjeda homogenizirati status SDP-a pred parlamentarne izbore?
Njih je ovaj uspjeh jako iznenadio. SDP se još nije oporavio od rastjerivanja kadrova u Milanovićevo doba i još se politički traži na sceni. Zato je bilo neshvatljivo da su odlučili baš njega istaknuti za kandidata, dakle čovjeka koji ih je razvalio kadrovski i otišao nakon poraza na izborima. Istaknuli su ga jer očito nikog boljeg nemaju. No kao što je Kolinda svojedobno pobijedila bezličnog Ivu Josipovića, tako je i Zoran sada pobijedio bezličnu Kolindu, a u oba slučaja su kandidati-izazivači lovili protestne glasove birača nezadovoljnih aktualnom vladom. U SDP-u su sada u euforiji, već se ‘dijele ministarstva’, tj. gledaju se veleposlanička mjesta i dužnosti u Uredu Predsjednika, i mašta o preslikavanju ovog rezultata na parlamentarne izbore. No to je malo vjerojatno. Naime, političko pamćenje u Hrvata je do 60 dana. Nitko se danas ne sjeća ludorija Milanovića dok je bio premijer. Ako je tomu tako, onda su parlamentarni izbori jako jako daleko.
Drugo, treba naglasiti da SDP pobjeđuje samo kad HDZ ima problem: nakon smrti Tuđmana, nakon uhićenja Sanadera, nakon što se na desnici Kolinda muči sa Škorom. No HDZ ima vremena za konsolidaciju do jeseni. Treće, iza Milanovića je stalo 12 stranaka, dakle ne samo SDP. Svi oni će tražiti svoj dio kolača na listama i u ministarstvima. Račanu je bila muka sklopiti pakt sa 6 stranaka, a sad ih je duplo više. I na kraju, teško je tu izvući neko pravilo, no naši ljudi ne vole koncentraciju vlasti i svih državnih dužnosti u jednoj stranci pa je stoga teško iz ovog rezultata izračunati uspjeh SDP-ove koalicije na parlamentarnim izborima.
Najvažnije je da će SDP odsada imati, ne jednog, nego čak dva predsjednika: jednoga na Iblerovom trgu, a drugog na Pantovčaku. Zato je ovaj s Iblerovog trga, Davor Bernardić, nakon proglašenja pobjednika izbora u svom govoru nastojao objasniti da je zapravo on pobijedio na izborima. Izgledalo je kao da je on bio kandidat, a ne Milanović. Jedva ga se riješio iz SDP-a, a sad ga evo natrag s golemim utjecajem na SDP.
Škoro i Suverenisti: Meni je inače najbizarniji taj njihov bijes prema HDZ-u. Nitko od te ekipe, osim MOST-a, ne bi vidio Sabora bez mjesta na listi HDZ-a. A i sam Škoro se ‘napatio’ s HDZ-om, kao zastupnik, kao konzul i kao pjevač domoljubnih pjesama na skupovima HDZ-a, bez kojih bi pjevao na trećerazrednim svadbama po Slavoniji
Hoće li ovaj poraz pretvoriti cjelokupan HDZ u gubitnike ili…? Kako vidite daljnje Plenkovićeve korake?Naravno, javili su se potencijalni protukandidati Plenkoviću, tj. Miro Kovač i Davor Stier, s pitijskim izjavama o ‘povlačenju pouka iz ovih izbora’, o ‘potrebi borbe protiv klijentilizma’ i ‘gledanju interesa stranke i Hrvatske’. Tu je i Milijan Brkić koji je navodno HDZ-u skoro spasio ove izbore, iako je jučer bio zvijezda svih afera, od njega su se ograđivali u stranci, a sad bi ih baš on trebao spašavati.
Plenković treba imati čelične živce i sada uz sve poslove predsjedanja EU smiriti unutar-stranačke sukobe do parlamentarnih izbora, unatoč prozivanjima radi gubitka ovih izbora. Ti unutar-stranački tektonski poremećaji bi se mogli nastaviti sve do parlamentarnih izbora, poremetili bi hrvatsko predsjedanje EU te sposobnost Vlade RH za bavljenje gorućim gospodarskim pitanjima. Pri tome ne treba imati iluzija da društvo kojima Plenković smeta zanima gospodarstvo, iseljavanje, porezi, investicije, promet, turizam, i slično pa da bi ponudili neka svoja suvisla rješenja. Njihovi motivi političke borbe su isključivo ideološki.
Pred HDZ-ovcima je vrlo jednostavno pitanje: kakav politički profil HDZ-a je prihvatljiv članstvu i biračima, ali i našim partnerima u EU? Je li HDZ stranka desnice ili desnog centra, odnosno treba li biti desnije nego sada? Za Franju Tuđmana tu nije bilo dileme – ‘HDZ je stožerna hrvatska stranka’. Pokojni Tuđman bi se nasmijao na ideje Davora Stiera o pretvaranju HDZ-a u dobro profiliranu demokršćansku stranku, jer da je Tuđman mislio da se na demokršćanstvu dobivaju izbori, HDZ bi bio takva stranka. Usko ideološko profiliranje znači i uski prostor birača, a time se ne može osvojiti vlast. Zato je HDZ od početka bio pokret s vrlo širokom političkom lepezom, od centra do krajnje desnice. Pri tome, ne zaboravimo, za HDZ glasaju radnici i siromašniji slojevi, dok za SDP glasaju činovnici i imućniji srednji sloj, to je posve izokrenuta biračka slika.
Sama po sebi bi se nametala logika ‘velike desne’ koalicije HDZ-a i grupacije oko Škore. No koliko je to realno? U vrijeme Franja Tuđmana i Iva Sanadera sve što je desno od HDZ-a je smjelo postojati jedino kao dokaz da HDZ nije krajnje desna stranka. Pri tome krajnje desne stranke nikad nisu smjele ni primirisati vlast, a kamoli biti u predizbornoj koaliciji s HDZ-om, ‘stožernom strankom’. Međutim, u doba Karamarka i Plenkovića, na prošlim i pretprošlim parlamentarnim izborima problem je riješen tako da su na listi HDZ-a bili predstavnici krajnje desnih stranaka. Oni su govorili ono što dio HDZ-ovih birača voli čuti, što dakle nosi glasove, ali što nije baš po ukusu društva iz Europske pučke stranke. Nakon izbora bi ti politički patuljci formirali zasebne klubove u Saboru, kojeg ne bi ni vidjeli da nisu bili na listi HDZ-a. No zahvaljujući toj simbiozi HDZ bi osvojio dosta mandata i onda glumio umivenu europsku demokršćansku stranku, bez takvih ultradesnih članova.
Takva koaliranja ne mogu trajati vječno jer prije ili kasnije oni HDZ-u počnu nametati ideološke programske uvjete, što smeta svakom vođi HDZ-a. Ni Tuđman im to ne bi dopustio. Pored toga, ti ‘gostujući kandidati’ pomisle da mogu i sami, bez HDZ-a. To nas dovodi do drugog ključnog pitanja, a to je kakve nam stranke i kakvi nam stranački lideri trebaju u kontekstu hrvatskog članstva u EU i NATO? Trebamo stranke koje razumiju EU, koje se mogu nositi s tim izazovom, i žele se odmaknuti od balkanskog stila politike. U tom kontekstu gledajte sve Plenkovićeve protukandidate i zamislite ih kao premijere.
Imamo i činjenicu od 4.5 posto nevažećih listića.
Njih je najviše u Slavoniji. Upadljiv je pad glasova Kolinde Grabar Kitarović u 5 slavonskih županija pa čak i u Zadru. Dio desnih birača je poništio listić ili su ostali doma. Važnije od nevažećih listića je to što je 45 posto birača ostalo doma.
SDP će odsada imati, ne jednog, nego čak dva predsjednika: jednoga na Iblerovom trgu, a drugog na Pantovčaku. Zato je ovaj s Iblerovog trga, Davor Bernardić, nakon proglašenja pobjednika izbora u svom govoru nastojao objasniti da je zapravo on pobijedio na izborima. Izgledalo je kao da je on bio kandidat, a ne Milanović.
Može li Miroslav Škoro kapitalizirati svojih 464 tisuća glasova iz prvog kruga za buduće parlamentarne izbore? Mislite li da bi se Škoru mogao dogoditi pravaški sindrom?
Glasovi stranaka okupljenih oko Škore ili tzv. suverenista dolaze iz istog rezervoara kao i glasovi HDZ-a. Uspjeh Miroslava Škore znači loš rezultat kandidatkinje HDZ-a jer oboje računaju na isti rezervoar desnih glasova – njih oko 45 posto. Međutim, konsolidirani HDZ uoči parlamentarnih izbora znači manje glasova za tzv. suvereniste. Škoro je zato, posredno ili neposredno, politički projekt desnog krila HDZ-a, točnije onog dijela HDZ-a koji zagovara promjene na čelu HDZ-a i okupljanje svih desnih snaga u Hrvatskoj pa i onih čiji politički program ne leži dobro u očima Europske pučke stranke.
Što se tiče kampanje za parlamentarne izbore, jedno je na ho-ruk mjesec-dva voditi kampanju za izbor jedne osobe – Miroslava Škore za Predsjednika Republike, gdje kandidat vodi kampanju. A, sasvim je nešto drugo skupiti te desničarske umišljene veličine i objasniti im što se od njih očekuje te ih svesti na pravu mjeru. Pa onda formirati od njih zajedničke liste u svih 10 izbornih jedinica i voditi usklađenu kampanju za parlamentarne izbore. Lakše je sklapati stranku ‘od nule’ nego sklapati koaliciju 5 stranaka. Za to ne pomaže iskustvo s koncerata niti iz TV emisije ‘Večernja škola’.
Meni je inače najbizarniji taj njihov bijes prema HDZ-u. Nitko od te ekipe, osim MOST-a, ne bi vidio Sabora bez mjesta na listi HDZ-a. A i sam Škoro se ‘napatio’ s HDZ-om, kao zastupnik, kao konzul i kao pjevač domoljubnih pjesama na skupovima HDZ-a, bez kojih bi pjevao na trećerazrednim svadbama po Slavoniji.
Razgovor od 7. siječnja 2020.