Negdje na pola puta Palmotićeve ulice, uza skale na lijevo ili niza skale na desno, kako vam drago, skreće se u Ulicu Mala, kako bi se reklo po naški u „Malu ulicu“, ulicu koja ide smjerom istok – zapad ili obrnuto, suprotno svim ostalim ulicama na Prijekom, koje idu drito jug – sjever sa Straduna.
Ta Ulica Mala nekad se zvala Dujičina ulica, a od 1912. nosi današnje ime, te zbog tog svog imena ili naziva upada u onih nekoliko ulica Grada, kao što su Puzljiva, Grbava, Pobijana, Prolazna, Tmušasta… nazvanih od puka, od čeljadi Grada po onome što ih čini karakterističnim i originalnim u svakidašnjem životu. Mala je jer je kratka ili duga samo deset metara, što je čini možda i najmanjom ulicom Grada. Po službenom popisu u njoj nema stanovnika, iako u njoj ima ulaznih vrata u nečiji dom, a kamena ploča s natpisom i imenom ove ulice još uvijek nosi trag nekog od gelera kad je ovaj dio Grada bio razaran u Domovinskom ratu.
Iz Male u labirint
Nakon tih desetak koraka Ulicom Mala kojom se odlazi iz Palmotićeve izađe se u Ulicu od Sigurate, zapravo i skoro na sam kraj te ulice, jer koji skalin prema gore ulazi se u Plovane skaline, još jednu od ulica nazvanu od čeljadi Grada, a Ulica Mala uvodi nas u taj labirint ulica skrivenih podno velebne tvrđe Minčeta. Prošavši tom kratkom ulicom, dolazimo u zadnjih ulica na Prijekom, ako smo u điru krenuli od Sponze i crkve Svetog Nikole. Ukupno i službeno to su četiri ulice, a mogle su biti i dvije, ali kako se dijele nekako na pola, dobili smo ih u parove, prvi par ulica su Od Sigurate i Plovani skalini, a drugi par ulica su Celestina Medovića i Ispod Minčete, kojima se dođe do kraja Pelina, do ispod Minčete i do Male braće, Franjevačkog samostana i Zidina.
Sve ulice na Prijekom učinjene su vrlo precizno još odlukom Senata Republike kad se počelo sa gradnjom i naseljavanjem ovog kvarta Grada, samo ove zadnje ulice ne idu ravno od Straduna do na Peline, kao ostalih dvanaest, već se granaju u nekoliko pravaca, čineći taj labirint, jer je na ovom području već tada, prije svih planova gradnje, bilo izgrađeno nekoliko važnih objekata, o kojima ćemo naravno ponešto i zapisati. Predivan je to spoj, labirint, splet ulica za koji, ako niste do sada, svakako odvojite dio vremena za obići ih i otkriti svu tu čaroliju ovog skrivenog dijela Grada, udaljenog od svjetala Straduna, gužvi i galame. Kao u nekim dijelovima Karmena ili Svete Marije, otkrit će te taj još uvijek sačuvani davni život Grada. Na žalost i ovdje sa sve manje čeljadi koja mu taj život daje.
Don Nikovi zapisi
A kad se iz Ulice Mala dođe u Ulicu od Sigurate, ulice koju mlađi zovu „ulica od Igara“ a starija čeljad „ulica od dumana“, samo koji skalin niže, čekaju vas otvorena vrata i nakon ulaza prolaz ispod malog volta, na zidu kojeg je uklesan križ kao potvrda kako je tu negdje crkveni objekt. Ulazite u malo dvorište, možemo ga nazvati i mali trg ili placetu okruženu visokim zidovima samostana, u kojem se pomalo skriveno od slučajnih prolaznika nalazi jedna od najstarijih, najmanjih i najomiljenijih crkvica Grada, izgrađena još u 11. stoljeću, po nekim arheološkim nalazima i nekoliko stoljeća ranije, kao primjer ranokršćanske arhitekture. Sigurata je pučki naziv za ovu malu crkvu i obližnji samostan Preobraženja Kristova, u ulici koja je ime dobila po njoj. Naziv je nastao od latinskog imena ove crkve Transfigruratio Christi – Preobraženje Kristovo, od kojeg se u višestoljetnoj upotrebi u izgovoru ispuštanjem nekih glasova – tranSfIGURATio – razvili nazivi Sigrurat, Sikurat, Sigrurata, Sikurata, Sigurata. O tom nastanku naziva i o ovoj crkvici vrlo opsežno je u Glasniku dubrovačkog učenog društva „Sveti Vlaho“ 1929. pisao njen zadnji rektor don Niko Gjivanović nazvavši ga „Tri veoma stare sačuvane crkvice dubrovačke „Sv. Nikola na Prijekom, Sv. Jakob na Pelinama i Sigurat“, tekst koji je i te kako bio vrlo važan izvor mnogima koji su o ovoj crkvici pisali u novije doba, te puno toga iz ovoga teksta prepisali. Vrijedni don Niko Gjivanović navodi kako se u pisanim dokumentima ova crkva i samostan, u koji se može ući i iz Ulice Celestina Medovića, zadnje ili prve na Prijekom, prvi put spominje 2. travnja 1281. godine i naziva se Transfiguratio Christi.
Možda i najstarija
Izvorni naziv joj je Preobraženje Kristovo, ali danas i već dugo ova crkvica jednostavno se zove Sigurata, po njoj je ulica dobila ime “Od Sigurate”, te kao njen blagdan slavi se Kristovo slavno Preobraženje 6. kolovoza. Don Niko Gjivanovic će zapisati i kako je uz ovu svetkovinu, puk „slavio i Njegovu presvetu Majku…kao Onu koja…može i hoće nam stalno sjegurati duši i tijelu spas“ povezujući i to sa mogućnosti „da shvatimo one općenite pučke dubrovačke nazive ove Gospe.“ Zapisati će don Niko i neke važne povijesne detalje. Kada je ova mala crkvica građena na ovom tada nenaseljenom predjelu donjeg dijela Srđa, naokolo još nije bilo drugih građevina, te je zasigurno, iako mala gradnjom, djelovala dojmljivo. Statutom iz 1272. i 1296. godine reguliran je novi predio tada zvan Prijeki, nove ulice su građene pravilno od juga prema sjeveru, jedino je na ovom mjestu ostala određena nepravilnost, koju čini sa sjeverne strane ove crkve jedina mala uličica koja jedina ide u smjeru istok – zapad, Ulica Mala. Željela se u toj izgradnji novog dijela Grada sačuvati ova crkvica, što je potvrda kako se već tada štovala i pridavala joj se velika važnost. Arheološka istraživanja, posebno nakon svih tih potresa koji su razorili Grad, potvrdili su kako je u temeljima današnje crkvice ostatak neke davne gradnje, možda čak i u 6. stoljeću, kada su se možda upravo na ovom mjestu okupljali vjernici nastanjeni u njenoj blizini, na padinama Srđa. Crkvica Od Sigurate svjedok je nekog davnog vremena, te je i njena prvotna gradnja razlog rasprava o godištu postanka Dubrovnika.
Isklesana povijest
Sigurno je, i o tome piše u svom tekstu don Niko Gjivanović, da je prvotna crkva izgrađena „usred bizantskog vremena“ te je bila centar naselja o kojemu nema zapisanih tragova. Tek kasnije nešto zapadnije od nje izgrađena je crkva Svetog Vida u Zamanjinoj, odavno već zatvorena, bez službe, zapuštena i zaboravljena, te na početku ili kraju današnjeg Prijekoga nakon Bondinove kule izgrađena je crkva Sv. Nikole. Bilježi don Niko i kako je blagdan Preobraženja bio među najstarijim u istočno kršćanskim zemljama, koje su taj blagdan slavile još od 6. stoljeća, te je bio običaj da se 6. kolovoza, za ljetnih vrućina slavi Uskrsnuće, jer su apostoli svjedočili da se Isus u svjetlosti vratio čovjeku. Istočni kršćani taj događaj slave već od 6. stoljeća, a zapadni ga kršćani prihvaćaju 1457., nakon pobjede Turaka pod Beogradom. Dakle, don Niko Gjivanović je ovim želio dokazati kako je prva crkvica Sigurate ili Preobraženja Kristova izgrađena davno prije prvog spominjanja u spisima, možda zaista već u 6. stoljeću.
U sačuvanim zapisima se ova crkvica prvi put spominje dakle tek 1281., možda i zbog predaje, legende o tome kako je na putu za Jeruzalem Sveti Franjo Asiški boravio i u Gradu, o čemu jednu priču bilježi i kroničar, pisac i franjevac Sebastijan Slade, koju spominje i don Niko. A priča kaže kako se u Sigurati čuvao kamen s uklesanim natpisom o boravku Svetog Franje u Dubrovniku, koji je odsjeo u jednom “stranjcu” kraj tadašnje crkve Sv. Margarite, na mjestu koje je kasnije izgrađen Isusovački kolegij. Prilikom gradnje Kolegija taj je kamen prenesen u Siguratu, dugo ga se čuvalo i pazilo, ali je na žalost kasnije nečijom nesmotrenom greškom isklesan i ugrađen u pločnik malog trga ispred ove crkvice.