Natrag
22.2.2019 00:05

facebook

twitter

google

rss

dulist

IVICA LONČARICA I PERO BUTIJER Biti festanjuo je velika čast, ali i moralna obveza

22.1.2019 @ 20:32 Maria Prkut Aktualno
4;4

Podijelite:

Čast priređivanja 1047. Feste sv. Vlaha pripala je, kako to biva prema običaju, jednom uzornom građaninu i vjerniku iz redova pomoraca i drugom iz redova obrtničkih zanimanja.

Riječ je o aktivnom kapetanu duge plovidbe Ivici Lončarici i elektromehaničaru Peru Butijeru. ‘Dan ki dohodi nami jednom na godište’ za ovogodišnje festanjule predstavlja najveću tradici­onalnu crkvenu i vjersku svečanost na našem području, ali i šire. Osim velike časti i neizmjerne sreće, osjećaju i veliku moralnu obvezu.

— Bio sam jako uzbuđen i iznenađen kad sam saznao. Kad sam kao dječak dolazio na Festu, gledalo se na festa­njule – velikim očima. Nisam mogao ni sanjati kako bih to jednog dana mogao biti ja. Kad sam saznao, nisam bio svjestan kolika je to čast i obveza, no kako vrijeme pomalo odmiče, posta­jem svjestan važnosti koju ovo ima za cijeli život. Biti dio Feste kao festanjuo, što se događa jednom u životu, ostavit će trajnu i vrijednu uspomenu na obi­telj i mene, ali i na moje bližnje – rekao je Lončarica koji smatra kako je Festa za Dubrovnik i građane ‘nešto veličan­stveno’. Butijer također ne krije uzbu­đenje i ističe kako se nije nadao kako će biti izabran.

— Kad su me iz bratovštine predložili da budem festanjuo, bio sam presretan. A kad je biskup Mate Uzinić potvrdio ovu vijest pred narodom, tad je bio moj vrhunac sreće. Uvijek je predivan osje­ćaj biti dio tradicije, a pogotovo sada, kao festanjuo. Kao dijete sam također dolazio na Festu, otac me dovodio kao maloga te se Festa trajno ‘urezala’ u mene, a vjerujem i svima ostalima. Kasnije sam dolazio kao mladić pa i oženjen čovjek. Isto sam gledao festa­njule u odijelima i šeširima te sam im se divio. A sad sam doživio i da budem festanjuo. Nevjerojatan osjećaj – priča nam Butijer koji je svake godine na Festi.

— Toliki broj ljudi, na toliko malom prostoru koji su došli slaviti sv. Vlaha… Ma to se ne može nigdje drugdje doži­vjeti – rekao je Butijer.

Brojne čestitke i predivne poruke
‘Lijep je osjećaj kad vas ljudi vide putem i čestitaju’, govore nam naši festanjuli i ističu kako je ljudima iznimno drago. Kad ih vide, pružaju im ruke, čestitaju i slikavaju se s njima. Neke od njih i ne poznaju. Postali su javne osobe, ističu nam sa smiješkom. Na dan predstav­ljanja javnosti, ovogodišnjim svetkov­nicima Feste telefoni su zvonili cijeli dan i primili su brojne poruke. U obi­telji Butijer vladala je ogromna sreća, no jedna je osoba bila ipak najsretnija.

— Najsretnija je bila moja majka jer je već u godinama. Bilo joj je jako drago. Što se tiče bliskih ljudi, od njihovih se poziva mobitel nije gasio. Primio sam brojne čestitke i predivne poruke. Također, ljudi iz Cavtata, tko bi me god vidio, pružio bi mi ruku i čestitao. I oni su bili iznenađeni jer sam prvi iz Cavtata koji je postao festanjuo. Župnik don Mato je to isto rekao na misi i usli­jedio je ogroman aplauz. Svi su rekli da ove godine dolaze u velikom broju u procesiju jer je velika čast što sam izabran iz te sredine – govori Butijer.

Svake godine ide u procesiji za barja­kom. ‘Uvijek smo to smatrali kao nešto veliko’, rekao je Butijer čija je majka na Festu uvijek išla u konavoskoj nošnji. Živi u Cavtatu, no njegovi potječu iz konavoskog sela Drvenik u kojem često provodi vrijeme i pomaže tamošnjim mještanima.

— U tim mjestima dosad nije bilo festanjula. 90-ih godina sam prešao živjeti u Cavtat u obiteljsku kuću, ali i dan danas odlazim rado tamo i družim se s tim ljudima. Bili su presretni kad su čuli kako sam postao festanjuo. Za njih je to nešto veliko. Svi su oni išli u proce­siju svake godine, ali nikad nisu mislili kako će netko njihov postati festanjuo – priča nam s radošću Butijer. Lončarica nam govori kako se ova radosna vijest odmah pročula.

— Onaj dan kad smo dobili dekret od biskupa i kad su mediji objavili, mobiteli se nisu gasili. Svatko je želio čestitati. Ljudima je drago, pogotovo mojima iz Primorja jer iz tog područja baš i nije bilo festanjula. Znam zasi­gurno kako je bio jedan obrtnik iz Viso­čana, a konkretno iz moga kraja, iz Dola nije nitko nikad. Župnik iz Dola kad je čuo, zvao me i rekao: ‘Zašto mi nisi prije javio?’. To je takva procedura i trebalo je poštovati biskupa i čekati odluku do zadnjeg trenutka, do objave – govori Lončarica. Kaže kako župnik nije na oltaru ni držao propovijed na Sve­toj misi, nego je samo govorio o tome koliko mu je bilo drago. Svake je godine išao za barjakom iz župe Zaton Doli.

— Rođen sam u Dolima i uvijek mi je čast puna srca ići u procesiji za svo­jim barjakom, iako trenutno pripadam Župi sv. Mihajla – priča nam Lonča­rica. Čast je to za jedno malo mjesto i za malu župu, smatra. A kad nije u gradu za vrijeme svetkovine, nego na brodu, sve se svodi, kako kaže, na jedan bolji ručak.

— Šalju se pozdravi, telegrami… Čovjek se u potpunosti dobro ne osjeća jer je daleko od doma i zna što se u gradu događa. Ali u današnje vrijeme Interneta, nekako je to postalo lakše. Mislim se uvijek, da mi je biti tamo – govori nam Lončarica koji je pro­šao cijeli svijet. A koliko je na brodu? Govori nam ‘puno i previše’.

— Cijeli život sam na moru, preko 40 godina. U našoj obitelji vlada tradicija pomoraca, dosta nas je što navegavamo. Trenutno jedan brat navegava, a prije je navegavao i moj brat blizanac. Tu su i neputi i dundi koji su bili kapetani. Jako smo vezani uz pomorstvo, more, brodove… – rekao je Lončarica čiji je sin u Pomorsko-tehničkoj školi, na elektro­tehnici. Kod Butijera nije riječ o tradici­onalnom obiteljskom poslu.

— Moji su bili zamljoradnici, otac težak, a majka domaćica. Nije bilo u kući zanatstva. Išao sam u srednju školu za zanimanje u privredi i završio sam za elektromehaničara. Jedini sam koji je postao zanatlija u obitelji. Čitav svoj radni vijek sam proveo u zanatstvu, više od 40 godina, i veselim se što sam zbog toga izabran – priča Butijer čiji sin nije krenuo njegovim stopama, već ekonomskim.

Potrebno je biti uzoran i primjeren
‘Nagrada je ovo za cjeloživotni rad’, poručuju festanjuli kojima je drago jer su prepoznati. Smatraju kako svojim ponašanjem trebaju biti primjer, ne samo u vlastitoj obitelji, već i u društvu. Ističu kako je potrebno zalagati se za očuvanje tradicije te promicati postu­late sv. Vlaha. ‘Imamo te kvalitete, a to ide s tim’, naglašavaju te ističu kako je ovo potrebno zaslužiti.

— To su stvari koje se ne mogu kupiti. Potrebno je biti uzoran i primjeren, kako u svom radu, tako i u obitelji te društvu. A tako i treba dalje živjeti i promicati vrijednosti – složni su festanjuli. Naučili su raditi te obveze festanjula izvršavaju na vrijeme, ali i s gustom. Zato ni titulu svetkov­nika Feste u konačnici i ne vole zvati obvezom.

— Od obveza, tu su i one medijske (smijeh). Svjesni smo ih, ali mi smo skromni ljudi i ne volimo se puno eksponirati – pričaju nam festanjuli. Ovim izborom novi festanjuli postaju i članovi Bratovštine festanjula sv. Vlaha u Dubrovniku kojoj je duhovnik rektor zborne crkve sv. Vlaha mons. Toma Lučić.

— Redovno se sastajemo, a zahvalni smo i prijašnjim festanjulima koji su nam ukazali povjerenje i koji nam svakodnevno stoje pri ruci te pomažu. Iznenadilo nas je koliko su nas ti ljudi dobro prihvatili – zaključuju naši festanjuli i dodaju: ‘I da nam ne bude kiše. A za to će se pobri­nuti sveti Vlaho!’.


PERO BUTIJER
Zanatlija Pero Butijer je po struci elektromehaničar. Sin je pokojnog Nika i majke Jele (r. Perović). Rođen je u Dubrovniku 27. srpnja 1959. godine. Otac mu je bio težak, a majka domaćica u župi Pridvorje. Kršten je u zbornoj crkvi sv. Vlaha u Dubrovniku, a ostale sakra­mente inicijacije primio je u Pridvorju. Osnovnu školu završio je u Pridvorju, a srednju stručnu školu učenika u privredi u Dubrovniku s diplomom VK elektromeha­ničara. Zaposlen je i radi u svojoj struci. U braku je s Katicom (r. Rašica) i imaju jednog sina. Potječe iz anga­žirane kršćanske obitelji i sam je zauzeti vjernik, kako u župi Pridvorje, tako i u župi sadašnjeg stanovanja u Cavtatu.

IVICA LONČARICA
Pomorac Ivica Lončarica aktivni je kapetan duge plovidbe. Sin je pokojnog Nika i majke Ane (r. Brbora). Rođen je u Dolima 23. veljače 1957. godine. Od oca ribara trojica od petero braće su pomorci. Sakramente kršćanske inici­jacije primio je u Dolima, župa Zaton Doli, gdje je završio i osnovnu školu. Srednju i višu pomorsku školu završio je u Dubrovniku s diplomom inženjera pomorskog prometa. Kapetan je na brodu Supertramp u vlasništvu kompanije Korkyra shipping. Potječe iz obitelji u kojoj se svakodnevno molilo i nedje­ljom redovito išlo na misu. U braku je s Jelom (r. Brbora) i imaju jednog sina. Živi u župi sv. Mihajla.

 

Iz tiskanog izdanja od 9. siječnja 2019.

Komentari





O autoru: Maria Prkut


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana