Kultura

Ivana Lovrić Jović o talijanskim tragovima u dubrovačkome govoru i tekstu

Posljednji tjedan obilježavanja Mjeseca hrvatskoga jezika Dubrovačke knjižice započele su predavanjem Ivane Lovrić Jović ‘Izazovi prepoznavanja talijanskih rečeničnih dijelova u dubrovačkome rukopisnom tekstu’, koje se održalo ovog ponedjeljka u Čitaonici Narodne knjižnice Grad.

Hrvatski se jezik smješta u dubrovačku daleku prošlost, a 1400. godine u Dubrovniku nastaje i prvi poznati spomenik dubrovačke književnosti na hrvatskome jeziku – Vatikanski hrvatski molitvenik. Otkad Dubrovačka Republika u 18. st. pojačava trgovinske i pomorske veze s Italijom, talijanski jezik sve više postaje jezikom trgovine. Talijanski se tako najviše upotrebljavao u trgovini i diplomaciji, inozemnom obrazovanju, a latinski je u uporabi u crkvi, gimnaziji, javnim službama i u humanističkoj književnosti, dok se hrvatskim govori u obitelji i njime se pišu djela u prozi i poeziji. Postupak transkripcije starih dubrovačkih tekstova iz rukopisa dodatno je otežan kada je riječ o rečenicama koje su prošarane talijanskim elementima.

Lovrić Jović objasnila je i razliku između talijanizma i talijanske riječi. Talijanizam je riječ koja je ušla iz talijanskoga jezika u hrvatski i u tome se jeziku prilagodila i ostala primljenica (posuđenica). Talijanska riječ je pak u ovom kontekstu, ona koja se sporadično, jednom i nikad više pojavi, to jest, neprilagođena je. Može se javljati i redovito, ali uvijek sa stranim izgovorom. Navela je i primjere poput talijanizma ‘kamara’ koja je prilagođena hrvatskom jeziku, i talijansku riječ ‘perbacco’ ili ‘uzvik’ koja se ne zapisuje niti izgovara s potrebnim naglaskom koji bi se prilagodio hrvatskom.

Autorica je spomenula i prebacivanje jezičnih kodova, odnosno, naizmjeničnu uporabu dvaju ili više jezika unutar istoga iskaza, što je česta pojava u dubrovačkim tekstovima. Ističu se i dubrovačke frančezarije ili prilagodbe Molierovih komedija na dubrovački govor. Također, Lovrić Jović je istaknula kako se u Dubrovniku zapisivalo talijanskim slovopisom jer hrvatski još nije postojao čemu svjedoče rukopisni izvori.

Neki su oblici utvrđeni kao elementi unutar talijanskoga jezika premda su kao primljenice potvrđeni u dubrovačkome govoru poput priloga ‘quasi’ koji se i danas može čuti u inačici ‘kvazi’ koju Sočanec (2004.) u svojoj opsežnoj studiji ne bilježi kao primljenicu.

U utvrđivanju pripadnosti jezičnom kodu nije moguće primijeniti skup istih načela za sve slučajeve, jer bi to dovelo do nelogičnosti i nesustavnosti drugoga tipa te bi jednokratnim ‘izletima’ talijanskih leksema, koji se za tu prigodu ponašaju kao hrvatski, dalo status primljenica – zaključila je Lovrić Jović.

Foto: Vedran Levi

Pročitajte još

Jedinstvena renesansna izložba stigla u obnovljeni samostan Gospe od Špilice na Lopudu

Dulist

OBNOVLJEN KNEŽEV DVOR U PRIDVORJU ‘Gospodski gaj’ iz kojeg su Konavlima vladali Gundulić i Palmotić

Iva Dedo

Završnica ciklusa barokne glazbe sa Sinkovskim koja se ne propušta

Dulist