Područni centar Dubrovnik Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u čitaonici Narodne knjižnice Dubrovnik 3. travnja predstavio je knjigu Tihomila Maštrovića i Slavka Harnija Croatica Mechitaristica – Bibliografija hrvatskih knjiga tiskanih u Mehitarističkoj tiskari u Beču, tiskanu Erasmus nakladi d.o.o.
Knjigu su promovirali: prof. dr. sc. Vlado Šakić – ravnatelj Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, dr. sc. Vinicije B. Lupis – voditelj Područnog centra Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar i autor knjige prof. dr. sc. Tihomil Maštrović. Predstavljanje je održano uz glazbenu pratnju armenske pijastice Naire Asatryan, koja je izvodila djela armenskog skladatelja Komitasa- Soghomona Soghmoniana i Babadjiana. Autor knjige Croatica Mechitaristica – Bibliografija hrvatskih knjiga tiskanih u Mehitarističkoj tiskari u Beču, prof dr. sc. Tihomil Maštrović na zanimljiv način je iznio način kako je knjiga nastala, jer se radi o iznimnom je djelu za poznavanje hrvatsko – armenskih odnosa tijekom XIX. i početka XX. stoljeća, odnosno razvijanja kulturnih veza dvaju malih i kulturnih narod.
Autor je odgovorio na brojna pitanja zbilje hrvatsko – armenskih odnosa: „Tko je Mehitar – Mkhitar Sebastaci?“ Rođen kao Petros Manuk 7. veljače 1676. Ušao je u samostan Surp Nišan (Sveti Križa), uzeo je redovničko ime Mekhitar – Utješitelj 1696. godine, a umro je 27. travnja 1749. u Mlecima. U armenskom gradu Sebasti, – rodnom gradu sv. Vlaha, 1676. rođen je budući utemeljitelj reda mehitarista i samostana San Lazzaro u Mlecima – Mehitar Petrosjan (ili Bedrosjan). Već u dvadesetoj godini dosegao je status vardapeta „revnitelja za pravovjerje“, odnosno teologa s ovlaštenjem da propovijeda, a onda se, putujući po Armeniji pod otomanskom vlašću suočio s činjenicom, kako je stanje kulture katastrofalno, ne samo u običnom puku, nego i u samostanima. Odlučio je stoga osnovati red koji će ne samo poraditi na razvoju nacionalne kulture nego i nastojati pomiriti dvije oštro suprotstavljene struje među inteligencijom – „nacionaliste“ i „prosvjetitelje“. Sa skupinom sljedbenika je otišao u Carigrad, pa u Moreju na zapadnoj obali Peloponeza, tadašnji mletački posjed, i ondje je u gradu Modonu – s dopuštenjem pape Klementa XI. sagradio samostan i utemeljio je mehitaristički red, uređen uglavnom po benediktinskim pravilima.
Kada su 1715. Turci osvojili Moreju, zajednica je brodom pobjegla u Mletke i iznajmila jednu kuću u gradu. Nakon dvije godine, zahvaljujući poznanstvu s utjecajnim mletačkim patricijima još iz Moreje, ustupljen im je zapušteni i prazni otočić San Lazzaro, tako je 8. rujna 1717. Mehitar sa svojom zajednicom ušao u posjeed bivšeg otočića – karantene. Današnji otočić San Lazzaro ima četvornih metara, koliko današnja država Armenija četvornih kilometara. Red koji je u Carigradu imao devet pripadnika, u Moreji dvadesetak, 1717. imao stotinjak, polagano se širio da bi 1773. bio utemeljen samostan u Trstu i Beču. Dok su se u Mlecima tiskala klasična armenska djela u Beču se krenulo s njihovom kritičkom obradom. Rad reda u Beču je omogućio europeizaciju armenske kulture, i od tada je ona u doticaju s romanskim i s germanskim duhom, a posredstvom izdanja i sa slavenskim duhom, dokazujući kako je armenska civilizacija, jednog od najstarijih svjetskih naroda sposobna apsorbirati brojne kulturne utjecaje.
Mehitaristi su, naime, preuzimajući ono benediktinsko ora et labora – moli i radi, svu svoju energiju usmjerili na kulturni rad – filološki, lingvistički, filozofski, arheološki, prevodilački i obrazovni. Armenski redovnici zalazili su i u najzabitije krajeve carstva, pretraživali zapuštene knjižnice, kupovali su i preprodavali kako bi sačuvali djelić armenske kulture. Armenska tiskara, koja je u Mlecima postojala već u XVI. stoljeću, preseljena je na San Lazzaro čim se samostan sredio i u njoj su tiskane brojne knjige, među kojima je i najveći armenski literarni spomenik XVIII. stoljeća, golemi dvosveščani rječnik na kojemu je svestrani Mehitar radio devedeset i pet godina, kao i Armenska historija povjesničara Movsesa Korenacia, a na njenom prevođenju je sudjelovao i naš Nikola Tommaseo.
Bečka Mehitaristička tiskara neprekidno djeluje od 1811.godine, a odmah po osnivanju, za potrebe tiskanja hrvatskih i drugih slavenskih knjiga, nabavila je latinička slova s dijakritičkim znakovima. Premda je tijekom XIX. i XX. stoljeća u Mehitarističkoj tiskari u Beču objavljeno 239 hrvatskih publikacija, što na hrvatskom što na drugim jezicima, djelovanje te tiskare u hrvatskoj stručnoj i znanstvenoj javnosti uglavnom je ostalo nepoznato. Hrvatska izdanja bečki mehitaristi objavljivali su temeljem carske privilegije o tiskanju knjiga „na istočnim i zapadnim jezicima“ (K. k. priv. Buchdruckerei der Mechitharisten-Congregation in orientalischen und occidentalischen Sprachen“), pa su tako u Mehitarističkoj tiskari objavljene hrvatske knjige iz brojnih područja društvenih, humanističkih i prirodnih znanosti.
Među knjigama iz Croatice Mechitaristice nalaze se i naslovi iz književnosti, npr. drama "Teuta" Dimitrija Demetera (1844.), najbolja djelo te vrste hrvatskog književnog romantizma, te neki važni književni prijevodi na hrvatski jezik. Tiskane su i jedne hrvatske novine; od 1867. do 1869. u Beču izlazi "Novi pozor", političke novine s ciljem promicanja hrvatskih nacionalnih interesa. Kod mehitarista u XIX. stoljeću svoja knjige objavljuju mnogi ugledni hrvatski pisci: Vjekoslav Babukić, Baltazar Bogišić, Andrija Torkvat Brlić, Franjo Carrara, Dimitrija Demeter, Andrija Dorotić, Ivan Filipović, Juraj Haulik, Stjepan Ivičević, Antun Kaznačić, Vjekoslav Klaić, Antun Mažuranić, Matija Mesić, Metel Ožegović, Martin Meršić ml., Ilija Okrugić, Milan Rešetar, Josip Juraj Strossmayer, Bogoslav Šulek, Josip Torbar i mnogi drugi.
Croatica Mechitaristica, važan je nezaobilazan dio bibliografije hrvatskih knjiga tiskanih izvan Hrvatske, ali je postala važna karika u razumijevanju složenih i dramatičnih odnosa malih naroda u kompleksu rješavanja Istočnog pitanja. Dubrovačka kulturna javnost tako je dobila cjeloviti uvid u vrijedno djelo o tiskarstvu hrvatskih knjiga u inozemstvu, svjedočeći o važnosti istraživanja izvangranične hrvatske kulturnebaštine.