Natrag
15.12.2018 01:00

facebook

twitter

google

rss

dulist

Hoćemo li izabrati gradonačelnika gospara?

18.3.2013 @ 10:04 Andrea Falkoni Račić Politika

Podijelite:

Prošli sam tjedan napisao kako je neozbiljno prema biračima objaviti ime kandidata u zadnji čas, jer izbori nisu, ili ne bi trebali biti bombonjera iz Forresta Gumpa, ovdje bismo morali znati unaprijed što dobivamo.

Ipak, do sada su sve „ključne“ stranke predložile svoje kandidate. Hoćemo li dobiti još nekog nezavisnog kandidata koji bi mogao pomrsiti račune do sada predloženima nećemo znati do zadnjeg trenutka za predaju izbornih lista, iznenađenja su, premda malo vjerojatna, uvijek moguća. Ipak, do podnošenja formalnih kandidatura s prikupljenim potpisima podrške građana još je dovoljno vremena da se svašta može promijeniti, uključujući i imena s kojima raspolažemo.

Djeca Grada

Svi kandidati su više ili manje istakli u svojim „nastupnim“ govorima da su rođeni u Gradu, odnosno da su djeca Grada. Pretpostavljam da su time htjeli naglasiti kako duboko proživljavaju sve gradske probleme, kako ih razumiju i nastoje riješiti. Neki su od njih na vlasti i pri vlasti već godinama pa nije problem pozorno proanalizirati što su to konkretnog napravili za ovaj Grad. Jer biti rođen u Gradu nije jamstvo da ćutiš Grad i probleme koje tište njegove građane. Uostalom, gospar Sule nije rođen u Gradu pa je ipak za njega kroz Linđo napravio puno, puno više od mnogih drugih.

Jesu li programi bitni?

Svi odreda najavili su predstavljanje svojih programa. Programi su nešto što su političari čuli da treba imati. Možda su gledali Borgen ili Zapadno krilo i vidjeli da se i tamo nešto govori o programu. Onda pozovu nekog da im napiše predizborni program, odnosno popis lijepih želja kojeg će, čim preuzmu vlast, zaboraviti jer imaju prečeg posla. Sjetimo se svježeg primjera Programa 21 i onih smiješnih slogana tipa „u plusu tri plaće, a ne u minusu da ti se plače“. Nakon godine dana, kada je postalo izvjesno da je Program 21 bio tek nečija školska vježba pisanja slobodnog sastava, premijer nam je rekao kako oni nisu ništa obećali. I sadašnja opozicija radila je isto: sjetimo se samo Sanaderove jamstvene kartice. Čak ju je dao i otisnuti kako bismo ju mogli i nositi u novčanicima i svakodnevno provjeravati koliko se pridržava obećanog.

Valjda su do sada i najveći idealisti shvatili kako u našem političkom životu programi uopće nisu bitni jer ih se nitko ni ne pridržava, a ni birači na njih nisu navikli. Puno važniji je dojam. Prvenstveno je važno svidjeti se svojima. Oni ne smiju imati dilema je li njihov kandidat baš taj. Potom treba osvojiti one neodlučne ili barem čim veći dio njih. Matematika je tu jasna, a manevarski prostor nije pretjerano širok. Ovo se jasno može iščitati iz kvalitetnog istraživanja o čemu smo pisali prošli tjedan.

Željko Kerum je dobro iščitao kvalitetno istraživanje pred četiri godine i zauzeo prostor koji se otvorio u Splitu budući da su birači bili frustrirani nesposobnošću tadašnje vlasti – koalicije Liste Velog mista i HDZ-a. Nije se Kerum u kampanji pretvarao da je nešto što nije – birači su u tom trenutku tražili upravo to. Vjerujem da su naši kandidati već provjerili što birači Dubrovnika traže i da su se pripremili to im i osigurati u naredne četiri godine.

Kandidati koji iza sebe imaju stranke nastupat će upravo u svjetlu uspjeha ili neuspjeha vlastitih stranaka. Ostaje za procijeniti koliko će recentna turbulentna događanja u i oko HDZ-a utjecati na njihovog kandidata. Ni kandidat SDP-a neće se moći distancirati od imidža kojeg mu donosi njegova stranka i koalicija na vlasti predvođena upravo SDP-om. Imidž nije dobar: Kukuriku koalicija i nesposobnost Vlade Zorana Milanovića su vjerojatno najveće post-izborno razočarenje moderne hrvatske povijesti. Kandidat SDP-a donosi „u dotu“ i sve svoje uspjehe i neuspjehe iz dogradonačelničkog mandata.

Dok Matko Bupić nije nepoznat dubrovačkoj javnosti, njegova stranka vjerojatno je najveća nepoznanica u ovom trenutku. Laburisti nigdje nisu „uprljali ruke“ u izvršnoj vlasti i za sada vješto vrludaju gradeći svoj koalicijski potencijal. Najveći teret na duge staze im je predsjednik Lesar koji se odavna dokazao kao autokrat i vrhunski demagog.

'Ich bin ein Berliner'

Pred pedeset godina J.F.Kennedy je u Berlinu održao povijesni govor kojeg svi pamtimo po jednoj rečenici „Ich bin ein Berliner“. Govor u gradu odvojenom od matice zemlje, gradu koji je svakim danom sve više osjećao posljedice svoje prometne izoliranosti ostao je označen rečenicom kojom je stranac poručio da duboko suosjeća s problemima njegovih žitelja. Hoćemo li i mi doživjeti da netko od kandidata izađe pred nas u narednim danima i izgovori ono Orsatovo: „Gospar sam ja!“.

To „Gospar sam ja“ nipošto ne bi smjelo zvučati oholo i prazno. Moralo bi biti izgovoreno s razumijevanjem za sve probleme koji su se kroz desetljeća nagomilavali u Gradu i odlučnošću da ih se (barem) započne rješavati.
Hoćemo li izabrati gradonačelnika gospara?

Komentari





O autoru: Andrea Falkoni Račić

Profesorica sam povijesti i etnologije, no igrom slučaja, ili sreće, nakon završenog studija počela sam raditi kao - novinarka. I u tom poslu, uz lijepe, ali i teške trenutke, ostala niz godina. Volim kad svojim radom pomažem ljudima velikog srca. U slobodno vrijeme, nije da ga baš imam, čitam, slušam, osluškujem...

Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana