DuList IN

HARIS ČUSTOVIĆ Moj odnos prema studentima je staljinističko-pacifistički

Haris Čustović simpatična je faca iz Grada koju možete sresti u klubovima od Tokija do Capetowna. Ovaj Dubrovčanin s londonskom adresom na svjetskoj glazbenoj sceni prisutan je gotovo 25 godina, no uz njegovu karijeru skladatelja, dizajnera zvuka, producenta, magistra zvukovne umjetnosti te utemeljitelja etikete Laus Music, barem u medijima, u drugi plan često zna pasti ona edukatora kojom se aktivno bavi već čitavo desetljeće. Prethodno angažiran na The Institute of Contemporary Music Performance gdje je držao predavanja na temu glazbene produkcije počevši od teorije zvuka do snimanja različitih instrumenata, danas pak na Sound Arts University of Arts studentima prenosi znanje o stvaranju kompozicija za medije bilo reklamu ili dugometražni film te klasičnu glazbenu teoriju.

— To su predmeti koji, nažalost, u hrvatskom školskom sustavu ne postoje. Kroz moju učionicu tijekom jednog semestra prođe oko 120 ljudi. Odnos prema studentima je, rekao bih, staljinističko-pacifistički (smije se). Riječ je o dva potpuno suprotna pristupa. Prvi zahtijeva od profesora da učenika drži pod kontrolom i čitava pažnja je usmjerena na njega, dok je u drugom učenik u fokusu. Ja djelujem kao tzv. facilitator of learning, odnosno ‘omogućitelj učenja’. Polaznicima sveučilišta nabacujem razne informacije koje oni potom međusobno razrađuju. Dakle, iniciram taj ‘self learning’ koji je proizašao iz nedovoljnog budžeta za obrazovanje. Kako bi se zadržala kvaliteta razvijen je sustav prema kojem studenti moraju sami učiti. Polaznik SAE-a dobije svoju lozinku za sustav putem kojeg su mu dostupni materijali raspoređeni po tjednima. Nemoguće je za predavača da ih u tri sata dnevno objasni pa se od svakog očekuje da određeno vrijeme provode proučavajući ih sami – objašnjava za DuList Čustović.

Mjesta ‘zabušavanju’ i favoriziranju nema

Mlade umove gladne znanja ispočetka upoznaje sa zanimljivim činjenicama, ponekad im pusti jednu od svojih kompozicija ili čak nešto odsvira te kasnije ‘uvali’ onaj ‘dosadni’ teorijski dio. Ključno je, međutim, upoznati se sa željama studenata, odnosno što bi oni u budućnosti željeli raditi, bilo biti skladatelji ili producent. No, naglašava motivirati nekoga možete samo do određene granice ili kako bi Englezi rekli: ‘You can bring horse to the water but you can’t make him drink’. Mjesta ‘zabušavanju’ i favoriziranju nema, a osobito mu je drago kada iz naftalina izvuče podatak star pola stoljeća o primjerice sintezi zvuka za kojeg pronađe način kako ga primijeniti danas.

— Živimo u vremenu društvenih mreža, malo tko boravi u knjižnicama, a i kad su tamo pitanje je jesu li u nekom live chat roomu. Ondje je skriveno sve znanje, a ne na Internetu. To je ono što mene osobno najviše potiče. Svoje iskustvo volim upakirati i u vizualnu formu pa sam prije koju godinu počeo na YouTubeu djelovati kao music blogger. Glavna tema koju obrađujem je, naravno, zvuk. Vodim razgovore s glazbenicima, DJ-evima, producentima, pa čak organizatorima događanja, zapravo sa svim zanimanjima koje sam tijekom svoje karijere odrađivao. Oduvijek me, naime, interesirao video. Kao srednjoškolac bio sam član fotografskog kluba ‘Marin Getaldić’ gdje sam sa Željkom Tutnjevićem i Božidarom Đukićem u tamnoj komori razvijao film i učio o ekspoziciji. Videom sam se, doduše počeo baviti tek na magisteriju te je moj finalni rad nosio ime ‘States of mind in distorted reality’. Ta ideja odlično mi je sjela. Uostalom, biti music blogger dobar je način za samopromociju jer ja sam ‘freelancer’. Ovim putem upoznajem ljude koji mi nerijetko ponude suradnju – priča Čustović.

Obrazovanje mu oduzima podosta energije, no taj poziv ga, govori, itekako ispunja. Osim što ga učenici mogu pratiti na kanalu ‘Haris Audio’, nije mu strano ni uključiti ih u projekte na kojima je trenutno angažiran. Upravo je u nastajanju ‘downtempo’ album imena ‘Adratic Grooves’ na kojem zvuk tradicionalno odsvirane glazbe kombinira s elektronikom. Sa studentom iz Švedske odradio je tako nekoliko skladbi te su iza njih i po 16 sati dnevno duge sesije sviranja. Na SAE-u mogu se pronaći izuzetno talentirani mladi glazbenici, ipak, priznaje, njihovo znanje u zaostatku je s onim njihovih hrvatskih kolega.

— Naš četvrti razred srednje škole je ekvivalent londonskoj drugoj godini akademije. Osobno sam u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića imao vrlo konzervativnu, ali iscrpnu izobrazbu. Predavali su mi, među ostalim, Frano Krasovac, Marija Grazio i Žaklina Fiedler. Violina je moj prvi instrument, a klavir drugi. Tamo sam stekao više nego dovoljno vještine kako bih mogao nastupati. Doduše, nikad nisam imao aspiraciju biti koncertni pijanist. Puno zanimljiviji su mi bili umjetnici poput Herbiea Hancocka ili Anthonyja Cicoriae. Plan mi je nakon završetka bio upisati Akademiju u Sarajevu. Međutim, počeo je rat. Nakon šest mjeseci na brodu, odlučio sam otići k prijatelju u Leeds. Oni su imali izvrsno jazz sveučilište, ali kad sam vidio koliki je to trošak, odustao sam. Za ilustrirati koliki su to iznosi navest ću primjer konzervatorija u Londonu na kojem godina košta oko deset tisuća funti. Fakultet sam tako završio tek 2008. pri University Of Arts – London College of Communication te zatim i diplomirao pedagogiju na Greenwich Universityu – tumači.

Znanje je u međuvremenu stjecao radeći svakojake poslove bilo kao dizajner zvuka u SOHO-u ili nastupajući kao DJ u noćnim klubovima. Neko vrijeme, svirao je i gitaru u podzemnoj željeznici gdje bi po satu zaradio dvjestotinjak kuna. Od tada bio je članom nekoliko bendova. Jedan od njih nosio je ime i ‘Hot Bannanas’, odnosno ‘Vruće banane’. Suprotno mišljenjima, priča s osmijehom, ne radi se o referenci na filmove za odrasle. Posrijedi je, zapravo, jamajkanski specijalitet koji odlično ide uz sladoled. Na njegovom repertoaru bile su pjesme Erica Claptona, Rolling Stonesa, The Beatlesa, ali i Azre te Zabranjenog pušenja.

Kako prenijeti zvučni okus skladbe
— Miješali smo zvuk ex-yu rocka s hitovima engleskih pubova. U to vrijeme s područja bivše Jugoslavije u Londonu je živjelo dosta ljudi te se rodila scena koja je ‘gurala’ tu vrstu glazbe. Svake večeri dvorana bi bila dupkom ispunjena. Radeći kao DJ u Scandalu krajem 90.-ih upoznao sam se i s Dinom Dvornikom. Prvi gost, zapravo mi je bio Rambo Amadeus. On nam je dao ideju o njegovom dolasku. Objeručke sam je prihvatio. Odmah smo kliknuli. Tada nije bilo dovoljno novaca za nastupe pa ni pratećeg benda. Pitao me imam li klavijature i znam li pjevati te mi je predložio da nastupimo zajedno. Povratna reakcija publike je bila odlična. Ostali smo u kontaktu te bi mu se javio kad god bi se vratio u Hrvatsku. Planirali smo napraviti zajednički album. Surađivali smo na jednom od prvih singlova koje je izdala moja diskografska kuća Laus Music. Snimili smo kojih pet-šest skladbi. Većinom su to bili sketchevi. Kod jedne stvari napisali smo cijeli tekst. Riječ je o pjesmi ‘Treba mi zraka’ koja je iz očitih razloga dugo čekala kako bi ugledala svjetlo dana – govori nam ovaj svestrani Dubrovčanin.

Bilo je raznih kandidata za dovršiti je, no odabir je, nakon razgovora sa suprugom Dvornika Danijelom i kćerkom Ellom, pao na bosanskohercegovački bend Dubioza kolektiv što mu se tada činilo sasvim logičnim pošto se konceptualno podudaraju. ‘Treba mi zraka’ svojevrsna je refleksija na Čustovićev život u Londonu, u, kako voli reći, teškoj kapitalističkoj Engleskoj. Jedna je to u nizu, mada veoma draga suradnja, pošto ga je sa splitskim kraljem funka vezalo prijateljstvo. Naime, iza njega je stotinjak pjesama te ukupno 28 izdanja unutar Laus Musica na kojima je radio s popularnim izvođačima poput Terryja Francisa i Dave Mathersa.

— Bilo je tu raznih gostiju. Većinu posla bi odradio sam pa bi netko došao to dodatno oplemeniti. Stvari nikad nisam štancao. Smatram da je to kontraproduktivno. Inspiracija mi je uvijek glazba bilo kroz vizualnu umjetnost, književnost ili dok slušam nečiju skladbu prilikom čega volim pokraj sebe imati klavijature. Nastojim prenijeti taj zvučni okus kompozicije, a ne je preslikati kao što to čini Goran Bregović. Nekim ljudima neobično je kako sam ja s obzirom da posjedujem klasično obrazovanje završio u elektronskoj glazbi. Međutim, posrijedi je ista stvar, samo gledana iz drukčije perspektive. Žongliram s frekvencijama i amplitudama, dakle notama i jačinom zvuka. Primjerice kod klasičnog pristupa akustiku doživljavamo instinktivno, dok se kod produkcije tome pristupa više matematički. Klavijature s kojima ste me sad fotografirali, imao sam u srednjoj školi, odnosno pripadale su mom očuhu Ezedinu Husagiću Dedanu koji je nastupao s Dubrovnik kvintetom. Tada mi je bilo logično uz violinu istovremeno svirati sintesajzer. Čitavu svoju karijeru sam se trudio raditi simultano na oba područja – tumači Čustović dodajući kako se u ove vode upustio upravo zahvaljujući Dedanu.

Kao klinac u Dubrovniku 70.-ih s njim bi išao s gaže na gažu. Dobio bi svoj sok i sjeo za stol namijenjen glazbenicima. Iz prve ruke svjedočio je vremenu kada su izvođači bili na cijeni. Nažalost, iznosi, oni su danas reducirani na neki tužni kantun u koji vas kao u vrtiću za kaznu pošalju. Atmosfera tih godina bila je znatno življa, a ljudi otvoreniji i spremni za ples. Najviše ga ipak ljuti što vlasnici lokala misle da posjetitelji ne znaju što je glazba pa angažiraju studente koji se na instrumentima najbolje i ne snalaze.

— Glazba je devalvirana. Glazbenik ili DJ može biti svatko, dok im ne date violinu u ruke ili dva stara gramofona. Najviše novaca zarađuje se od živih nastupa ili iznajmljivanja glazbe. Od prodaje se ne može živjeti. Prije, za jedan CD plaćali ste najmanje 20 eura, a danas se pretplatite na Spotify za 10 eura mjesečno i na raspolaganju vam je sve što poželite. Više se vrednuje proces negoli finalni proizvod. Izuzetno je važan taj vizualni segment, odnosno da je izvođač odlično odjeven i umrežen s ljudima koji s umjetnošću nemaju veze. Glazba dolazi tek kao popratni element. Najbolji primjer je Dr. Dre kojem je Apple ponudio milijune za slušalice s njegovim imenom. Jedan od vjerojatnih razloga zašto se na to odlučio je jer kao odličan producent svojim radom takvu svotu ne bi mogao ‘namlatiti’. Osobno ne raspolažem velikim budžetom i nemam želje stvarati komercijalu. Srećom, imam obitelj koja me podržava i shvaća kolika je žrtva potrebna da bi se uspjelo u ovom poslu – zaključuje naš sugovornik kojeg će ljubav prema umjetnosti tona krajem 2019. odvesti u Los Angeles gdje ga u studiju čeka još jedan Dubrovčanin sa svjetskom adresom Ivica Simatović.

Iz tiskanog izdanja DuLista od 26. lipnja 2019.

Pročitajte još

NOĆ UVALE Popularni Jole rasplesao i mlado i staro!

Dulist

Hitovi Beatlesa zavladali Trgom od fontane

Dulist.hr

VIDEO/DJEČJI FESTIVAL U ORAŠCU Zlatni mikrofon osvojio je Niko!

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija