Natrag
14.12.2018 20:34

facebook

twitter

google

rss

dulist

Gradonačelnik bi trebao živjeti u Gradu

27.7.2013 @ 21:04 Ana Prohaska Zanimljivosti
3;3

Podijelite:

Dubrovačka galeristica Jelena Pače Sentović, svima poznata kao Guke, zaljubljenica je u Grad kojemu se iznova i neprestano vraća premda se nakon udaje preselila u Rijeku dubrovačku. Stradun je kaže njezina saloča, gdje je nakon što je zatvorila galeriju u Klarisi, otvorila galeriju pod nazivom Art space Klarisa. Guke je i dežurna kritičarka Grada koja redovno ukazuje na sve probleme koji ga tište. Tim povodom s njom smo razgovarali o problemima unutar povijesne jezgre Dubrovnika.

– Stvarno volim ovaj Grad, ali ja sam više dosadna s tim ukazivanjem na probleme koji uništavaju život u Gradu, odnosno svih koji u njemu žive ili rade.  Rodila sam se i odrasla na Stradunu, kasnije sam se udala u Rijeku dubrovačku, ali čini mi se da sam vječno bila ili na Stradunu ili na prozoru doma. Živim ovaj Grad. Sve probleme vidim i uočavam te jednostavno imam potrebu reagirati i učiniti nešto da se oni riješe. Neki smatraju da sam blesava, a neki mi često govore: „Što možeš učiniti, što hoćeš?“. No, imam potrebu ukazivati na probleme, i to mi se čini poštenije nego govoriti iza leđa. Neke se stvari uspiju riješiti upornošću, i kad bi tako reagiralo više nas, bilo bi bolje.

IZGUBILI SMO MJERU

Za vas možemo slobodno reći da ste dežurna kritičarka Grada. Posebno kada se zna da u Gradu ima problema, najviše možda u „ravnom“ dijelu gdje imamo mnoštvo ugostiteljskih objekata i suvenirnica.
– Imamo suvenirnice jer je potražnja takva. Dolaze nam ljudi s brodova. Riječ je o masovnom turizmu i takvi gosti nemaju vremena tražiti nešto kvalitetno, hoće ponijeti suvenir i butige su prilagođene njima. Moramo se s time pomiriti, no suvenirnice bi zaista trebale izgledati ljepše. Ne treba sve ono što prodavaju visiti na vratima. No, svaka ulica koja ima butige je takva. Prije se to dizalo. Zašto se to više ne radi? Ne znam zašto se zatvaraju oči. Jednostavno treba postojati odluka o tome kako Grad treba izgledati. Ne možeš nekome narediti da ne otvori suvenirnicu, jer to nije ni potrebno, ali mora postojati mjera. Neka gradski čelnici redovno šetaju Stradunom, možda im nešto padne napamet. Vijađaju po svijetu, pa neka vide kako je tamo. Ne znam da sam igdje vidjela ovakvo stanje kakvo je danas u Dubrovniku. Drugi veliki problem je izgled noćnog Dubrovnika. Zakupili su ga studenti koji iz Gruža dolaze  izletničkim brodovima koji ih vode po obali 7 – 15 dana pa budu u nas jednu noć. Grad je navečer njihov, na Stradunu nema nikoga osim njih i hostesa koje rade za Revelin i druge klubove. Svi fini gosti bježe. Radim do ponoća, ponekad i duže misleći da će me ljudi iz restorana vidjeti i doći. Nekad me vide i dođu, ali sve rjeđe i manje. Imamo veliki problem s tim užasnim ponašanjem mladih turista  po Gradu koje nitko ne sankcionira i ne govori da se ne smiju tako ponašati. Jer nije normalno da leže po putu, da su stalno s kanticama u kojima im toče  piće i da ih ostavljaju posvuda. Sve je isproljevano, a oni se opijaju do besvijesti. Poslije ponoća na Stradunu imamo samo grupe  pijanih, mladih ljudi koji stalno urlaju i vrište.

To ometa život ljudi koji žive na Stradunu i u okolnim ulicama. Koje biste probleme posebno izdvojili?
– Moja mama spava svaku večer na Stradunu, u Žudioskoj 1, a prozori joj gledaju na Svetog Vlaha i na zvonik. Tu sam se i ja rodila i odgojila. Nekad ostanem spavat kod mame, ali tamo se ne može spavati. Jednostavno se ostaje silom prilika. S druge pak strane, autobus koji navečer ide put Rijeke dubrovačke pun je pijanih ljudi. Grozno se voziti. No, ni u Gradu se ne može spavati od njih jer urlaju, kriče, valjaju se. Zatim u 6 sati ujutro kreće dostava za Grad. E pa ja bih zaista zamolila gradonačelnika da dođe u 6 sati ujutro na Stradun pa da vidi što se s dostavom radi, sa suncobranima, drvenim paletama na kojima roba dolazi, bačvama, pa nek čuje te užasne zvukove.  Zbog toga će svi prozori osvanuti pod PVC-om. Jer Grad se izdaje, vrlo malo ljudi živi i spava na Stradunu, iseljavaju se. Jednostavno nestajemo. Strašno, nemam riječi za takvo ponašanje na Stradunu. Nije to problem riješiti. Treba postaviti komunalne redare na Stradun, neka gradonačelnik prošeta dva puta navečer po gradu, neka sjedne negdje na Stradun do ponoća i neka vidi kako to sve izgleda.  Posebna priča su stolovi kojih nema gdje ih nema. Gradonačelniče, pokušajte se što prije spustiti s Jezuita na Stradun. Kojom ćete ulicom proći? Možete jedino voziti slalom po stolovima i ljudima gledati u pjat!

POSTALI SMO „ŽNJ“ DESTINACIJA

No, Dubrovnik ipak živi od turizma. Mogu li se pomiriti dvije naizgled nepomirljive stvari – život ljudi u Gradu i turističke djelatnosti?
– Može. Svesti sve na neku normalnu mjeru. Mi smo i prije živjeli od turizma. Previše je toga za ovako malen Grad. U svakoj se buži, svakom magazinu otvorilo nešto. Može li na jednom krevetu spavat 10 ljudi? Može, ako će spavati jedno na drugome. Mi smo Grad po mjeri, jedan prekrasan, kulturan grad po mjeri čovjeka. Mi smo prelijepi da bi se ovako uništavali. Zašto moramo postati nekakva „žnj“ destinacija, gdje masa bezglavih, umornih ljudi ide, šeta, gleda gdje će uzeti bocu vode. Pa pogledajte kakve su nam butige za snabdijevanje. Roditelji nam nemaju gdje što kupiti.  Placa je sve više i više suvenirnica, odnosno placa za arancine i mjendule. Nema zeleni. Sve je podređeno masovnom turizmu, a ovaj grad ne zaslužuje biti grad masovnog turizma. Neki dan sam bila na baletu na Boškovićevoj poljani. Postavljeni su kušini na skalama od Jezuita. Pa kad je to bilo? Ne može se hodati po skalinima, ne možeš hodat kao građanin ili kao turist jer su sada tamo kušini, jer netko te skaline sada koristi kao svoju javnu površinu. A svega tri metra je ostalo za ući na balet.  Prije se normalnije živjelo, a isto smo imali novaca. Također, ljudi imaju blizance, no oni preko Široke ulice ne mogu proći s dječjim kolicima. Kuda oni imaju hodat do svoga stana? Ostavljen je metar prolaza. Oni će ga jednostavno prodat i iseliti se. Tu su i suncobrani koji su posvuda. Pa valjda ne moraju biti otvoreni popodne i navečer. Skinite to, neka Grad diše, neka se vidi. S balkona gospođe Berte Dragičević, Placa se ne vidi od suncobrana. Prije su suncobrani bili ujednačeni, postavljeni do podne, a poslije su se skidali. Velika je šteta, nepovratna, nanesena Gradu. Izgubili smo mjeru. S druge pak strane ljudi iz Lapada uopće ne dolaze u Grad jer im se ne da dolaziti u gužvu.   

Što mislite, bi li gradonačelnik trebao spavati u Gradu? Baš kao što je knez spavao u Kneževom dvoru.
– Čini mi se da bi trebao imati neki stan u Gradu, da izađe ujutro i navečer, da prošeta, pođe u spenzu i vidi što se događa, kako se radi i kako jedni druge  pokušavaju prijeći i dignuti kune. Nema ni reda ni načina. Tu su i reklame. Evo nedavno je jedna osoba nalijepila plakate na Stradunu. Stočići ispred butiga služe kao reklame, dok mi drugi za štafelaj moramo tražiti dozvolu.

PALA KVALITETA GOSTIJU

Prošle godine ste se borili protiv štafelaja u Antuninskoj. No ove godine izgleda da ih je po Gradu još više?
– Štafelaj i dan danas stoji na dnu ulice, a po Gradu ih je sve više. Situacija je još gora, i to nije štafelaj, već je to vetrina. Stoji i smeta, ima pola metra za ući u ulicu.

Kako Vama ide posao, jesu li stranci zainteresirani za kupnju slika?
– Mnogi navečer dođu gore jer sa Straduna vide oslikani plafon galerije. Naime, moja galerija je uređena u staroj dubrovačkoj saloči. Privlače ih i moje lutke na prozoru. Inače, imam vrlo malu prohodnost kroz galeriju. Žao mi je da je tako jer tko god se popenje kaže kako je prostor lijep i zadovoljni su ponudom slika. No, teško mi je raditi jer mi je galerija na katu i ne vidim se iz ulice. No, to sam prihvatila. Žao mi je jer ne mogu raditi izložbe kao nekoć u Klarisi, jer ovdje nemam prostor za spremit slike koje su mi na prodaju. Ponosna sam na to što sam radila, ali moram priznati da mi ne para da sam to bila ja. Inače, sve je manje gostiju koji su zainteresirani za kupnju slika. Pala je kvaliteta gostiju. Njih ako i ima, oni su u hotelima „A“ kategorije i rijetko dolaze na Stradun. Ljudi na jahtama doći će jedino ako nije gužva. Jednostavno mimoilaze Grad zbog velikih gužvi.     

Dakle, nema govora o elitnom turizmu?
– Ma kakvi, ovo je nešto strašno što nam se dogodilo. I moja djeca mimoilaze ovakvo stanje. Mi se čudimo zašto nam djeca ne šetaju po Stradunu. Pa zato jer ih ovi guraju, stalno trče, guraju se, nose se na leđima. Šetaju polugoli. Ne znam zašto se dozvoljava da nam gosti šeću polugoli po Stradunu. Jednostavno nam dolaze ljudi koji ne znaju gdje su došli i ne znaju se ponašati. Mislim da nije problem donijeti odluku na Gradskom vijeću da se ne može hodat gol po Stradunu. Zašto ne napravimo i mi neke brošure s kulturom ponašanja kao što su napravili na Hvaru, i ne dijelimo ih  turistima pri dolasku u Grad? Imamo policiju i komunalne redare. Kultura ponašanja mora postojati, a samo rijetke butige imaju naljepnice sa zabranom ulaska u kupaćim kostimima. Sve što je lijepo, što je bilo po našoj mjeri je nestalo. Ovo je postao Grad ljudi u prolazu. Preko puta moje galerije je apartman. Nijedan gost ne stoji dulje od tri dana. Prije su gosti stali po tjedan dana, uživali su u ovom Gradu.

Moram primijetiti da u galeriji nemate klimu?
– Nemam klimu jer bi tada morala zatvoriti prozore. A ovo su moji prozori u svijet. Klima mi ne treba, o njoj govori dovoljno Ibrica Jusić pa ne moram ja. Moja mama u Žudioskoj morala je staviti klimu jer od jedinica preko puta našeg stana, od susjednog ugostiteljskog objekta, nismo mogli disati. Ulazio nam je topli zrak. Morali smo staviti klimu i zatvoriti prozore. Tako moja mama u svojim godinama živi pod klimom. To stariji ljudi teže podnose. Prije nije bilo klima, no nitko u našoj ulici nikad nije umro od vrućine. Grad je bio hladan, a sad je vruć od svih tih silnih klima koji nam pušu po nogama i glavama. Nekoć, kao sinjorina šminkala sam se na skalama u korti jer je u kominu bilo vruće. Sad se šminkam pod klimom. Počela sam živiti kako su mi naredili.

Koje biste rješenje Vi predložili?
– Ima puno stvari koje se mogu riješiti preko komunalnog redarstva, da dobiju ovlasti putem Gradskog vijeća te da imaju mogućnost naplate kazni. Vjerujem da se sve može, samo se mora to htjeti. Ne naškodit ljudima, već raditi za dobrobit Grada. Imamo cehove ugostitelja i obrtnika, Turističku zajednicu. Oni moraju razgovarati jer moramo nešto učiniti za ovaj Grad. Stvari se mogu i moraju popraviti, ali treba to htjeti, a ne zbog raznoraznih interesa dozvoljavati ovakvu štetu. Jer nanesena je nepopravljiva šteta Gradu.

Komentari





O autoru: Ana Prohaska

Diplomirana sam novinarka i doktorandica na Doktorskom studiju Povijest stanovništva. Bavim se problematikom iseljavanja povijesne jezgre Dubrovnika i poviješću Dubrovačke Republike..

Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana