Kad posao nije život, već samo njegov dio, vjerojatno ostaje veliki dio tebe koji nakon što taj radni staž konačno mine ima što za činiti.
Ne volim baš imati suprotstavljeno mišljenje, kontra prevladavajućem, a pogotovo ne iznositi ga na ovom mjestu. Nekako mi to sliči na dobro poznato mudrijašenje, gdje svatko ima neki stav o nekom problemu i slobodno ga iznosi, jer ovo vrijeme jeftinih objava to dozvoljava, a zapravo malo ili gotovo ništa konkretnog iskustva o toj istoj temi nemaju. No ovdje sam ipak insajder, i toliko puta sam već svjedočio tom bolnom odlasku, odnosno neodlasku u mirovinu medicinskih veličina, da bez puno razmišljanja znam o čemu se radi i o tome želim govoriti. Nakon što sam pročitao objavu profesorove žene da njezinom suprugu bolnica više neće produžiti već produženi radni staž, te da je vrijeme za zasluženu mirovinu, nisam uopće shvaćao u čemu je problem. Onda mi je lagano postalo bljutavo to medijsko prepisivanje o njegovoj veličini, nezamjenjivosti, da ne kažem kanonizaciji za života, da bi mi njezino zakucavanje u zid, mimo istanbulske konvencije, od strane profesora koji vjerojatno nije (ili je?) znao što ona iznosi pred javnost, bilo posve legitimno. A kad su krenuli komentari da zbog takvog (kakvog?) stava države liječnici odlaze iz Hrvatske para mi je došla do ušiju. Jer kojeg god kolegu pitao za mišljenje o tom navodnom ‘slučaju’, one koji su ostali i one otišle, svi se slažu da tu nikakvog slučaja nema. Svi su oni imali, neki kraće neki dulje, u svojoj blizini te beatificirane koji su poklekli slabosti da trebaju pljesak i publiku, a oni anonimni, nazovimo ih šljakerima, na svojoj su koži osjetili što znači biti u njihovoj sjeni. Ne prejudiciram da se o takvom konkretnom slučaju radi jer to stvarno ne znam, no simptomatično je da nitko, koliko mi se čini, nije pitao tko su ti doktori koji su ostali na tom odjelu raditi? Nitko nije postavio pitanje, kako je nakon toliko godina postalo od krucijalne važnosti da upravo profesor operira?
Negdje sam čak pročitao da samo on radi neke zahtijevnije zahvate, što je samo po sebi dovoljno da čovjek reagira, jer što je gos’n profesor radio ako nije učio svoje učenike. Sve to spada u rekla-kazala domenu, bapska posla, i ispričavam se ako su mi argumenti neistiniti, no ostaje i dalje jedan meni posebno interesantan moment, a to je kako je on u tom svojem čeitrisatnom penzionerskom radnom vremenu (prema navodu supruge) ostajao puno radno vrijeme za mizernu satnicu (za neurokirurga takvog kalibra sramotno je da je ta brojka izašla u javnosti), što je argument koliko voli svoj posao i u što uopće ne sumnjam. On je ostajao dulje na poslu i kad je radio puno radno vrijeme, a što si ti mogao kao njegov specijalizant ili posilni, šljaker, nego ostajati dulje od profesora. Možda si imao i obitelj, ženu i djecu kod kuće, ali nisi imao mogućnost da se pokupiš s posla prije njega. Nedavno je otišao u mirovinu veliki znalac kardiologije od kojeg si mogao učiti isključivo i samo nakon što je prošlo radno vrijeme. To je bio njegov princip da pokažeš koliko ti je stalo do struke, a prema predaji u pozadini se nalazio njegov poremećeni bioritam, prema kojem je slabo funkcionirao do podneva. Meni kao specijalizantu ti ostanci po dvanaest sati na poslu mogli su biti fakultativni, no oni kojima je on bio šef nisu baš imali izbora. Draga kolegica bila je na razgovoru za posao u Švedskoj gdje su joj striktno i izričito naglasili da ona može ostajati koliko god želi dugo na poslu, ili raditi prekovremene sate, samo neka ne očekuje to isto od njih. Oni ne žele svoj privatni život žrtvovati poslu.
Takvu rečenicu izgovoriti u procesu edukacije za doktora u Hrvatskoj, čak i kasnije, značilo je (i još znači) da ste se obilježili kao neradnik, netko kome nije stalo. I sam sam spadao u tu staru gardu, ideološki zadojen, koja traži žrtvu koja ne piše u službenom opisu posla. Srećom, ne samo da se mijenjam po tom pitanju, već vidim da mlađe generacije koje dolaze razmišljaju puno bliže onima na visoko razvijenom sjeveru Europe. I potpuno je pogrešno shvaćanje da je njima manje stalo, odnosno da manje izgaraju za posao, ili nedaj Bože da će pritom bolesnik biti oštećen. To se ne dovodi u pitanje. Oni samo imaju pravilno posložene prioritete. Zato nećete više čuti kako doktori odlaze iz Hrvatske zbog novaca, barem ne ovi koje ja poznajem. Oni samo žele raditi u uređenom sustavu, a to između ostalog znači ne dovesti se u situaciju da moraš dokazivati svoju predanost uz žrtvovanja upitne potrebitosti. Nekad se radilo možda o dokazivanju pred učiteljem, no danas to moraš raditi jer sustav drugačije ne funkcionira ovako kako je kod nas postavljen. I konačno se u doskoku nakon dvostrukog aksla vraćam na poantu ovog teksta. Kad posao nije život, već samo njegov dio, vjerojatno ostaje veliki dio tebe koji nakon što taj radni staž konačno mine ima što za činiti. Možda i nadoknaditi nešto što nije učinjeno. Kad si stvarno dao sve od sebe, i imaš toliko ljudi koji su zahvalni za tvoj rad, puno je lijepše sve to pozdraviti i dostojanstveno se povući. Dođite vidjeti kako lijepi vrt ima doktorica Magda na otoku, a možete ju osim toga često sresti kako šeće Dubrovnikom.