Aktualno

GORDANA ROKOLJ: Liječnik ne bi mogao raditi da ga učiteljica nije naučila pisati i čitati. Nismo manje važni!

Pravi učitelji idu izvan okvira. Meni se ne sviđa zadovoljavanje forme. Ako se stvarno potrudiš, djeca to osjete i dobiješ stostruko od njih nazad. Zadovoljni osmijesi i vesele oči mojih učenika… To su samo neki od razloga zbog kojih radim ovaj posao i trudim se još više – priča nam Gordana Rokolj koja već 25 godina uči i odgaja generacije učenika. Njezin dugogodišnji učiteljski rad ‘okrunjen’ je najvišim stupnjem napredovanja u struci. Postala je učitelj-savjetnik što za nju predstavlja veliku čast, jer kako ističe, ‘svatko voli biti prepoznat i cijenjen u poslu koji radi, ako ga kvalitetno i s ljubavlju radi’.

-Smatram kako moj napredak ne označava da sam iznad drugih. Postoji puno izvrsnih učitelja i učiteljica koji prekrasno rade svoj posao, ali jednostavno ili ne žele napredovati u zvanju ili im se nisu poklopile životne prilike – ističe sa skromnošću Rokolj. No, njen doprinos obrazovnom sustavu itekako nije skroman.

Mala žuta škola

Oduvijek je željela biti učiteljica. Već je u sedmom razredu kao učenica Osnovne škole Lapad dolazila kod gospođe Anice Bezek prvo kao pionirski voditelj, a onda i na praksu kad je pohađala srednju pedagošku školu.

-Naučila me svemu što mi je bilo potrebno za početak rada. Bila je prava mentorica – priča nam Rokolj. Nakon diplomiranja i jednogodišnjeg volontiranja, svoje prve učiteljske dane piše u Osnovnoj školi Marina Getaldića, Centar. No, 1995. godine počinje njena, možemo ju nazvati i životna priča, u sada već bivšoj ‘maloj žutoj školi’ u Čokolinu. Kad su se početkom siječnja ove godine uselili u novo okruženje, u lapadsku školu, bila je tužna, priznaje nam. Dvadeset i pet ljeta donijelo je brojne uspomene.

-Predivno mi je bilo na Montovjerni. To je bila mala škola koja je imala dušu. Vladalo je obiteljsko ozračje te su se djeca osjećala kao doma. Mi smo se učiteljice izvrsno slagale, a slažemo se i danas – govori nam Rokolj. I sama se borila za izgradnju nove škole i bolje uvjete za djecu. I u Lapadu joj je jako dobro jer kako ističe: ‘Onaj momenat kad su moja djeca ušla u razred, ja sam bila svoj na svome. Mjesto rada nije toliko važno, koliko okruženje – od djece do kolega’. Uvijek bi ponovno izabrala učiteljski posao, govori nam. Njega voli i živi. U današnje vrijeme kad su sve informacije lako dostupne, djeci uz znanje želi dati osjećaj sigurnosti, ljubavi i topline.

-Djeca školu trebaju zavoljeti, kao i učenje, ali i da dalje kroz cijeli život s radošću spoznavaju nove stvari. Važno mi je pomoći im da budu dobri ljudi. Želim da budu empatični i da jedni drugima pomažu jer su socijalne i emocionalne vještine itekako važne. Želim da nauče čuvati svoje, da znaju tko su i odakle su. Pored svega, bitno je i jačanje njihovog samopouzdanja – rekla je. A postoji li razlika između generacija koje je učila na početku svoga radnog vijeka i danas? Postoji, i ona je ogromna.

-Primjećujem da su djeca prije imala više poštovanja, a odgoj je bio drukčiji. Međutim, moji učenici prema meni itekako imaju poštovanja. S njima se smijem, veselim i igram, no u razredu se mora znati tko je učitelj, a tko učenik. Granice se moraju postaviti. A, kad ih postaviš na samom početku, onda problema nema – ističe. Za nju su sva djeca divna i ‘treba im pomoći da takvi budu’. Roditelje uvijek doživljava kao saveznike i suradnike. Jer, zajedno mogu učiniti više za dobrobit, kako ih naziva, ‘naše djece’.

-Ne možemo ništa učiniti ako postoji međusobno nerazumijevanje. Treba graditi odnos. Jako je važno imati, ne prijateljski, već dobar suradnički odnos s roditeljima – govori. Isto tako, neizostavno je istaknuti kako je u odnosu bitno ono što učitelji nude svojim učenicima, što od njih traže te kako im pristupaju. ‘Uvijek ti se vraća ono što daješ’, naglašava. I vraća joj se, kroz dobar odnos s učenicima koji ne blijedi kroz godine. Ostala je povezana sa svim svojim generacijama.

-Kad vidim svoje učenike, sad već odrasle ljude, i kad mi se lijepo jave – prođe me predivan osjećaj. To se cijeni. Tada uvijek kažem: ‘Vrijedilo je’ – sa smiješkom će.

Priče oko popreta

Rad u razrednoj nastavi ispunjava ju zbog nepresušne kreativnosti koju može izraziti kroz svaki predmet. Prije sedam godina upustila se u hvalevrijedan projekt ‘Priče oko popreta’ koji ju dodatno oplemenjuje. Naime, kroz rad s učenicima, njegovala je upotrebu lokalnog rječnika, no jedna ju je situacija ‘natjerala’ da nešto promijeni.

-Bilo mi je već tada žao što se na ulici više ne čuju: ‘Adio i kenova’, one naše prave riječi. Zatim me iznenadila jedna situacija koja me i ‘natjerala’ da nešto napravim. Učenica je pošla ocu na brod, a ostala djeca su me pitala zašto je nema. Odgovorila sam im da je pošla na ‘vijađ’. Činilo mi se da je to riječ koju svatko u razredu zna. Ali pokazalo se suprotnim, nitko nije znao. To mi je zazvonilo u glavi i bio je jedan svojevrstan signal – prisjeća se. Počela je s istom tom generacijom skupljati dubrovačke riječi što je rezultiralo rječnikom s preko petsto riječi. No, to je bio samo početak. U prošloj generaciji, već u njihovom prvom razredu, radila je slovaricu s dubrovačkim riječima. Pomislila je kako bi bilo lijepo nastaviti njegovati tradiciju i kroz druge projekte s djecom jer se tada malo ljudi bavilo kulturnom baštinom, a ‘toga danas ima više – srećom’, ističe.

S tadašnjom knjižničarkom Martinom Skvrce, pokrenula je projekt ‘Priče oko popreta’ koji je dobio potporu Grada Dubrovnika. Njegov glavni cilj je očuvanje kulturne baštine i bogaćenje dječjeg rječnika dubrovačkim riječima koje su zaboravljene ili se manje koriste. Međutim, tu se pojavljuje drugi cilj koji je jednako važan.

-Kroz projekt, djeca počinju više kritički i samokritički razmišljati. Uz to, razvijaju puno drugih sposobnosti, koje su jednako važne – ističe. Prije četiri godine napravljen je i igrani film za djecu – Pax vobis koji je obuhvaćao brojne legende dubrovačkog kraja. Njihovo zadnje vrijedno djelo bila je nedavno predstavljena šesta slikovnica ‘Vilinska spilja’.

-U projektima uvijek sudjeluje cijeli razred. Njihov entuzijazam te ljubav i želja za istraživanjem i učenjem, ‘tjerali’ su me sve ove godine da nastavimo – govori nam Rokolj koja je sa svojim učenicima osvojila brojne nagrade na natjecanjima i smotrama.

Prvi skalin u obrazovanju

Reformu u obrazovnom polju pozdravlja, no da bi se mogla kvalitetno provoditi potrebno je prije svega promijeniti pedagoški standard. ‘Nemoguće ju je provoditi i uopće kvalitetno raditi s 28 učenika u razrednom odjelu’, mišljenja je Rokolj. Digitalizacija je potrebna, no nju život svakako donosi. Najbitnije od svega je da djeca više trče, igraju se i borave na svježem zraku.

– Želim da ‘moja djeca’ nastave školovanje sa znanjem i da prema meni imaju pozitivno mišljenje i odnos. Svi smo voljeli učiti od onih ljudi koji su nam bili dragi. Ipak sam im prvi skalin na dugom obrazovnom putu – ističe Rokolj. Predivno joj je što se o učiteljima stvara pozitivnija slika u javnosti jer se često javlja mišljenje da ‘ništa ne rade i da je njihov posao manje važan’.

-Ali nije ništa manje važan nego posao liječnika, suca, pravnika. Dapače! Cijenim sve te poslove, no nitko od njih ne bi mogao raditi taj posao da ga jednom davno jedna učiteljica nije naučila čitati i pisati – zaključuje ova vrijedna učiteljica koja trenutno sa svojim učenicima priprema zanimljiv dokumentarac o sedmogodišnjem radu projekta ‘Priče oko popreta’.

Pročitajte još

Tko je prošetao Stradunom za žene u nerazvijenim zemljama?

Dulist

UZVIŠENJE SVETOG KRIŽA Procesija sa svijećama i blagoslov barki u Gružu

Dulist

Studentski dom otvara vrata na proljeće. Cijena smještaja – 810 kuna

Maria Prkut

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija