Slušni aparat

Godišnja nagrada grada za kanjon pun čudaka

Godišnja nagrada grada za kanjon pun čudaka

Sredina travnja već dvadesetu godinu za redom označava masovnu migraciju fanova opskurnijih podvrsta teške glazbe u Tilburg, mirni gradić u središnjoj Nizozemskoj. Oko četiri tisuće pažljivo probranih posjetitelja s istančanim ukusom za glazbenu estetiku tradicionalno se okuplja u centru grada na četverodnevnoj proslavi najboljeg što metal ima za ponuditi – ROADBURN festivalu.

Ta četiri dana pješačka zona ispred centralne koncertne dvorane 013 Poppodium službeno mijenja ime u ‘Weirdo Canyon’, kafići i restorani u centru svoje jelovnike prigodno prilagođavaju hranom kao ‘Satan’s Satyrs ribs’, ‘Motorpsycho steak’ ili ‘Weedeater tofu’, a osoblje nosi svoje najbolje Roadburn i metal majice. Atmosfera i desetljećima stjecan goodwill doprinose tome da građani ne promatraju Roadburn samo kao jedno okupljanje metalaca koje trebaju četiri dana tolerirati, već kao prvorazredni kulturni događaj kojem će se svi zajedno veseliti i proslaviti družeći se sa svojim gostima. A u čast jubilarnom dvadesetom izdanju festivala, njegov začetnik, idejni vođa i općenito izvrsni ravnatelj Walter Hoeijmakers nagrađen je godišnjom nagradom grada Tilburga za doprinos lokalnoj kulturi i umjetnosti. Sve to je dovoljno da potvrdi pedigre prvorazrednog, svjetski poznatog događaja na kojem ćete jednog produženog vikenda uz kavu, pivu ili rebarca upoznati fanove iz Slovenije, Poljske, Brazila, Australije, Amerike i Islanda, ali i izvođače iz preko stotinu grupa koje nastupaju na jednoj od šest festivalskih pozornica.

Osim glavne pozornice i manjeg ‘Green Room’ prostora u već spomenutom 013 Poppodiumu, vrhunske izvođače možete vidjeti kako nastupaju u Patronaatu – prostoru neo-gotičke crkve Sv. Josipa – dok se na pozornicu svjetlost refraktira kroz srednjovjekovne vitraje, te u napuštenom željezničkom hangaru Koepelhal. A možda najveći kuriozitet je da na cijelom festivalskom prostoru nećete vidjeti niti jednu sponzorsku oznaku. I dok smo navikli da ama baš svaki festival pod nos gura razne vipove, pive, banke ili telekome na svakom koraku, od programa, karata, tendi i slično, Walter i Roadburn odlučili su da im je prioritet glazba i publika, pa makar i pod cijenu manjeg (ili ikakvog) profita. Jer, publika je tu zbog glazbe, a ne zbog nove lepeze osiguravateljskih proizvoda.

Eh da, glazba. Četiri dana, šest pozornica i stotinu izvođača zahtjevaju ozbiljnu plansku pripremu, koju ćete odmah u četvrtak baciti u smeće i pustiti se da vas vode uho i instinkt. Roadburn je festival na kojem znate da će svi izvođači pružiti sve od sebe i da što god odlučite pogledati nećete pogriješiti. Tako nije bilo greške dvije večeri za redom kroz aromatičnu izmaglicu pogledati headlinere Sleep (koji su zbog ovog nastupa odbili višestruko unosniju ponudu američkog Coachella festivala), ili ekskluzivni Rekvijem u izvedbi Celtic Frosta i nizozemskog simfonijskog orkestra, ili sludge legende iz Louisiane THOU koji su održali četiri koncerta, uz jedan iznenadni jednosatni set obrada Misfitsa u skateboard parku. Ukoliko ne planirate, oduševit ćete se nevjerojatnom energijom islandskih mladića iz GREAT GRIEF, jednog od mojih najugodnijih otkrića festivala (uz saznanje da i na Islandu ima sasvim dovoljno nesretnih i deprimiranih ljudi), ili ćete u nevjerici gledati Alexisa Marshalla, frontmana Daughtersa kako razmotava zapanjujuće dugački mikrofonski kabel kako bi na rukama publike odsurfao po bocu pive na ne baš tako obližnji šank. Možda ćete razmijeniti par riječi sa brazilskom legendom metala Igorom Cavalerom nakon što je sa svojim novim elektronskim noise projektom PETBRICK probio zvučni zid, ili ćete opušteno uživati u ugodnom glasu Emme Ruth Rundle, Anne von Hausswolf, Marisse Nadler, Amalie Bruun ili A.A. Williams koje definitivno dokazuju da hard rock nije samo muški sport. A možda ćete i domoljubno odgledati zagrebačke krautrockere SEVEN THAT SPELLS na maratonskom, četverosatnom nastupu.

Roadburn ima samo jedan značajan problem – održava se samo jednom godišnje. Pa je tako ponedjeljak nakon njega uvjerljivo najdepresivniji dan u godini, jer ne preostaje ništa drugo nego čekati 364 dana za povratak. Hotel je već strateški na vrijeme rezerviran, jer su svi smještajni kapaciteti za dogodine u Tilburgu već rasprodani. Nitko sa festivala ne odlazi bez rezervacije u džepu.

 

Pročitajte još

Završetak tekuće inkarnacije

Ivan Jelčić

Najpoznatija banana na svijetu

Petar Ipšić

Dekodiranje narančastog genoma

Ivan Jelčić