Teško je dvadesetak redaka predstaviti grad poput Bruxellesa (nizozemski Brussela). Glavni je grad Kraljevine Belgije, a ujedno i svojevrsni glavni grad Europske unije.
Od 10. stoljeća, kada je na mjestu današnjeg grada stajala tek utvrda, do današnjeg doba Bruxelles je izrastao u milijunski centar brojnih međunarodnih organizacija, od EU institucija do NATO-a. Iako većina stanovnika Bruxellesa govori francuski,belgijsku prijestolnicu krase dvojezični natpisi na francuskom i nizozemskom.
Legenda kaže kako je Bruxelles, mjestašce na obali rijeke Senne na važnom trgovačkom putu prema Brugesu, Ghentu i Kolnu, postao gradom davne 979. godine, kada je franački vojvoda Karlo od Donje Lotaringije u to mjesto prenio zemne ostatke belgijske mučenice Svete Gudule. Grad se kroz stoljeća širio prema sjeveru, a u 13. stoljeću dobiva prve zidine te kroz iduća stoljeća gradnjom novih zidina opasuje još šire područje.
Flamanci i Valonci
Nad Bruxellesom su se mijenjali vladari, plemići i monarsi, a grad je preživio i veliku agresiju francuskog kralja Luja XIV. 1695. godine. Tada je uništena trećina grada, preko četiri tisuće zgrada, što se i danas smatra najvećim stradanjem u povijesti. Godine 1830., nakon jedne operne izvedbe, došlo je do Belgijske revolucije u kojoj je rođena belgijska nacija, a Bruxelles postaje glavni grad nove države. Formalno je Belgija 1921. godine jezično podijeljena na tri regije – sjevernu Flandriju s nizozemskim jezikom, južnu Valoniju s francuskim jezikom i dvojezični Bruxelles. Nakon Drugog svjetskog rata grad se modernizira, prije svega kroz izgradnju željeznice i metroa. U specifičnom procesu tzv. briselizacije gradske vlasti nisu imale problem s rušenjem prelijepih starih zgrada kako bi izgradili nove i veće.
'Politički' Bruxelles, poznatiji kao 'Europski kvart', sa svojim postmodernističkim zgradama i preko 70 tisuća povremenih stanovnika zapravo i ne nosi neki poseban turistički čar (osim tradicionalnog fotografiranja ispred popularnog Atomiuma). Mudrije je i zanimljivije vrijeme provesti u strogom centru grada, gdje je neizbježno mjesto okupljanja široki trg Grand Place, omeđen brojnim zgradama kičastog Art Nouveau stila i flamanske arhitekture, većinom pretvoreni u muzeje (navodno ih je preko 80 u gradu, prije svega Kraljevski muzej lijepih umjetnosti, Muzej stripova, Vojni muzej…).
Od trga turisti najčešće krenu put 61 centimetar visokog brončanog kipića-fontane zvanog Maneken Pis, inače najpoznatijeg simbola grada, koji utjelovljuje golog momčića Juliena koji je, prema legendi, piškeći ugasio goreći fitilj eksploziva podno gradskih bedema i time spasio grad od uništenja. Zanimljivo je da s vremena na vrijeme kipić bude obučen u neko novo, prigodno odijelce, a i čest je predmet krađe.
Neizbježna je i predivna Kraljevska palača s pripadajućim parkom, koji stanovnici Bruxellesa koriste za opuštanje i trčanje. Izraz 'oduzima dah' sigurno se može primjeniti na Katedrali svetih Mihaela i Gudule. Posebnu ljepotu unutrašnjosti katedrale teško je opisati u nekoliko redaka, od vitraja do kipova apostola koji krase stupove između brodova.
Brojni restorani pružaju pravu gastronomsku avanturu, dok se u lokalnim pubovima može kušati svjetski poznato belgijsko pivo. Za ljubitelje slatkog neizostavna poslastica je čokolada.
Osim metroa (kad ga svladate, ovladali ste i Bruxellesom!), često sredstvo prijevoza su taksiji. Većinom ih voze imigranti, koji će vam na putu od zračne luke u Zaventemu do vašeg odredišta u centru dati kratku analizu društvene slike moderne Belgije. Jedan od njih, po nacionalnosti Kurd, ističe kako je Belgija duboko podijeljena zemlja.
Preko 500 dana bez Vlade
– Flamanci na sjeveru sa mnom će radije govoriti arapski nego francuski. A ni Valonci nisu puno bolji! Jedino je u Bruxellesu na svakoj kući belgijska zastava. Nismo imali Vladu preko 500 dana, stari kralj Albert II. je abdicirao u korist prijestolonasljednika Filipa. Iduće godine slijede nam izbori, a zbog ukupne situacije i krize u državi nacionalističke stranke su ojačale – ističe naš sugovornik taksist. Dodaje kako su do prije nekoliko godina glavnu riječ u državu vodili Valonci, jer je na njihovoj strani države bila sva industrija. Međutim, kad je nastupila kriza Valonci su financijski gotovo propali, a Flamanci se nametnuli, ne samo u ekonomiji, već i u politici.
Njegov kolega, doseljenik iz Ruande, ističe kako je inače osposobljeni električar, ali za njega u tom zanimanju nije bilo mjesta.
– Ovdje su se prema meni ponašali kao prema roblju. Imam ženu i djecu i moram se za njih brinuti. Kad sam s 30 godina pobjegao iz ratom pogođene Ruande, nisam imao ništa. Ovaj posao nije Bog zna što, ali može se zaraditi i osijećam se kao čovjek – kaže nam.
Ljudi u kafićima i trgovačkim centrima su susretljivi, ali zapravo svatko gleda svoj posao. Uz Valonce i Flamance, brojni su imigranti (od Maroka i Turske do Ruande, Burundija i nekadašnje najveće belgijske kolonije Konga), ali i doseljenici s istoka Europe. Zapravo, kad šetate ulicama Bruxellesa, teško je reći tko je tu zaista domaći.