Festival brade, pive i znoja

Nikad nisam bio ljubitelj festivala na otvorenom i koncerata po stadionima i arenama.

Ne toliko zbog neke društvene anksioznosti, već više zbog nedostatka osjećaja prisnosti s izvođačima i zbog potrebe da duboko u kostima osjetim svaki udar bas-bubnja. Sretnom igrom slučaja, velika većina bandova koje slu­šam niti ne mogu napuniti toliko velike prostore.

Sedamdeset bandova doom, sludge, stoner i psihodelične provenijencije raspoređenih preko šest prostora i tri dana produženog vikenda privuklo je nekih četiri tisuće fanova

Stoga je Desertfest kojeg sam posjetio u Londonu prije dva vikenda savršen festival za moj ukus – intimna svirka po pubovima i klubovima Cam­dena na sjeveru Londona. Sedamdeset bandova doom, sludge, stoner i psiho­delične provenijencije raspoređenih preko šest prostora i tri dana produ­ženog vikenda privuklo je nekih četiri tisuće fanova koji su svoj proliveni znoj na netipičnih engleskih plus 27 Celzija nadoknadili s par stotina hektolitara pive – svjetle, crne i voćne (nesretna pogreška srećom bez povratnih poslje­dica).

Ubilježivši solidno prolazno vri­jeme na relaciji Stansted – Camden, petak je započeo ispred legendarnog puba Black Heart, koji je služio kao baza cijelog festivala. Srdačno osoblje uručilo je identifikacijsku narukvicu i pola litre točene dobrodošlice. Par sto­tina metara dalje prvi nastup vikenda u pubu Devonshire Arms – malom kafiću punom Iron Maiden memorabilije u koji službeno stane nekih osamdesetak ljudi, a za početni nastup lokalnih miljenika Morass of Molasses se uspjelo ugurati još dodatnih stotinjak. Dok je s pozornice odjekivao odličan sludge, tražila se mole­kula kisika viška. Dev, kako mu od milja tepaju, do kraja festivala je ostao prekr­can ljudstvom i odličnom glazbom, no mene je moj pomno planirani program vodio u drugom smjeru. Prvo u Under­ground, noćni klub koji je, naravno, pod zemljom, duboko u podrumu. Odličan klub za nekih petsto posjetitelja je bio mjesto na koje sam se često vraćao, prvi put za solidne rockere Freedom Hawk. Od tamo brzim korakom do malo većeg bivšeg teatra Koko, u kojem su publiku oduševili The Obsessed, a čim su oni odsvirali posljednji takt, sa većinom publike pun gas u Electric Ballroom na prvu veću poslasticu festivala, sludge legende Eyehategod.

Izuzetno nabrijani Mike Williams je raspametio publiku te je barem 75 posto ekipe napustilo jed­nosatnu šutku u raznim stupnjevima modrine. Bio je potreban brzi predah uz okultni performans kraljice dooma Jex Thoth kako bi se prikupila energija za zvi­jezde večeri – grindcore pionire Napalm Death. Barney je priznao da su za potrebe festivala pokušali maksimalno usporiti tempo, ali nikako nije išlo pa se u set ugurala i neizostavna jednosekun­dna ‘You Suffer’. Modra koža je popri­mala ljubičaste nijanse, a i preostalih 25 posto publike ovaj put nije prošlo lišo. U after-partyju su nas na odmor ispratili američki stoneri ASG, najavlju­jući svoj novi album ‘Survive Sunrise’.

Noge, bubrezi i mjehur se polagano oporavljaju od fantastičnog vikenda u Londonu

Subota za Camden znači nepreglednu rijeku shopping-turista pa je mudra odluka bila baciti sidro u Electric Ballro­omu. Kako je to za mene bio nekako najmanje zanimljiv dan, nakon izvr­snog seta lokalnih legendi Admiral Sir Cloudesley Shovell, koje je najlakše opi­sati kao malo ozbiljniju parodiju Spi­nal Tapa, selim u udobnu ložu, gdje uz nesmetanu opskrbu tekućinom odma­ram noge uz Akercocke (engleske har­dkorere koji su mi osobno bili najlošiji set festivala, ali to ipak nije moj đir). No dojam su definitivno popravili japanski doomsteri Church of Misery, praćeni sludge teškašima Weedeater, a legenda stoner rocka Matt Pike je s High on Fire pokazao zašto je jedan od najboljih gita­rista današnjice.

Nedjeljno zagrijava­nje je počelo u Black Heartu uz izvrsne lokalce PIST, a zatim je na red došao naj­veći prostor vikenda, dvorana Round­housesa dvije tisuće posjetitelja i mene koji u prvom redu zaklanja pogled svim vertikalno prikraćenim nesretnicima u pozadini. Dan je otvorio švedski Mono­lord, trenutno jedan od najboljih doom bandova, pokazujući to kroz svoj skoro jednosatni set koji se sastojao od ukupno četiri stvari. Slijedili su ih odličan par sto­nera Elder i Nebula, te engleske legende Hawkwind koji haraju psihodeličnom scenom već pedeset godina sa svemir­skim audio-vizualnim performansom za sve fanove lisergične kiseline.

Večer u Roundhouseu zatvaraju i najveće zvi­jezde festivala, američki space-stoner rokeri Monster Magnet. Njihov novi album ‘Mindfucker’ je definitivno jedan od najboljih ove godine. Festival je pri­veden kraju u Underworldu uz iznimno energične Nizozemce Death Alley, koji su mi ostavili jedva dovoljno vremena da iz sobe zgrabim ruksak i stignem na svoj ranojutarnji let. Noge, bubrezi i mjehur se polagano oporavljaju od fantastičnog vikenda u Londonu, a sudeći po veli­kom rastu popularnosti dooma i njego­vih pod-žanrova, sljedeće godine će biti potrebno u program uključiti još pubova. Pive ima dovoljno, za to nije bilo straha.