Sjećate li se ‘dubrovačkih informacija’? Da su danas u pogonu, vjerojatno bi te drage i ljubazne žene bar jednom dnevno odgovarale na pitanja o samoizolaciji, koronavirusu, mjerama opreza… Kao što su na brojna pitanja odgovarale nekad, devedesetih i početkom dvijetisućitih. Vjerojatno ne postoji Dubrovčanin koji nije bar jednom ‘okrenuo’ broj 988, 981, 977. No, cijelu priču zna Fani Miladin, koja se sjetila svojih trinaest godina rada na Ilijinoj glavici kada se za svaku stinicu zvalo 23 drage gospođe i sinjorine koje su sve radile u jednoj prostoriji – uredu informacija.
-Ti brojevi, 981 i 988, smo bile mi, sve infomacije koje su Dubrovčani zatražili! Broj 988 za poslovno-pravne subjekte, fizičke osobe, od imena i prezimena pa sve do broja telefona. To je bilo ono što bismo nazvali telefonski imenik. 981 su pak bile sve moguće informacije – dobivali biste sportske info, stanje na cestama, vremensku prognozu, kino program, joj, čovjek se ne može više sjetiti što se sve ‘vrtilo’.
Ali, kad bih ponovno sjela za onaj stol, sigurno bih se sjetila svega. Bilo je i nebuloza i bitnih pitanja. Jedna je prijateljica voljela reći – bile smo ‘Google prije Googlea’, a ja bih dodala i ‘Joker zovi!’ – kad nemaš drugog ‘izlaza’, zoveš informacije – pričat će nam gospođa Fani, koja se prisjeća kako su djevojke i gospođe iz velike zgrade u svojoj službi pokrivale i najavu buđenja, uslugu koja se kasnije automatizirala.
-Navečer su zvali i za buđenja, do 1997. ili 1998. godine smo još upisivali tablice za buđenja i ručno zvali ljude, kasnije je automat povlačio broj. Naravno, bilo je i ljudskog faktora, sigurno se znalo dogoditi da je netko zaboravio probuditi nekog. Sve je to život – ističe.
Ne znam jesam li više u životu ‘okrenula’ informacije
Ona sama provela je nešto više od desetljeća i sa sjetom i osmijehom se prisjeća tih trenutaka.
-Počela sam raditi 1997. godine, a ostala eto, otprilike tih trinaest godina. Godine 2007. izgasilo se devet centara, a taj naš broj 988 još uvijek je postojao, no ne više samo u Dubrovniku. Od trenutka kad sam napustila taj posao, kad smo za nama zatvorile vrata – ma ne znam jesam li više u životu ‘okrenula’ broj informacija! U biti se na općim informacijama naučiš služiti kompjuterom, kroz pomaganje ljudima. Znate, nas nisu zvali samo stariji ljudi, a za mnoga pitanja – mislim na kasnije razdoblje – bio je dovoljan samo Google. Svakako, služba je bila velika pomoć, osobito starijima, a i lakše je bilo zazvat’ nego sam ‘kopati’ – reći će kroz osmijeh gospođa Fani.
Kad je ‘startala’, te 1997., u vrlo kratkom roku naučila je jako puno. Naime, njeno prvo zaduženje bio je broj 977, mnogi će se sjetiti, na kojem se mogao prijaviti kvar i smetnje telefona i slične ‘sitnice’.
-Budući da smo radile s rajonskim monterima, meštrima koji su išli po terenu, znali smo lokacije ulica jako dobro. Konkretno sam naučila 70 posto više ulica nego što sam znala prije početka rada. Realno, koliko mi zapravo znamo naših ulica? – pita ona nas. Pa i jest, nekako priznajemo i sami, uvijek ćemo se naći kraj Peka, na Širokoj, kraj Onofrijeve… Nikad u ‘toj i toj’ ulici.
-A što kad Peko promijeni naziv, iseli se butiga? Bilo je puno situacija kad su butige mijenjale naziv. Gospođa Zrinka koja je radila s nama u istoj prostoriji upisivala bi nove korisnike. Brojevi su se mijenjali na razini godine. Svake godine je neka tvrtka imala drukčiji naziv. I sad, mi koji smo tu lokalno, snašli bi se i s pitanjem, odnosno komentarom tipa: ‘Ma znate ono tamo kraj Široke’. Danas su se možda ljudi navikli kako moraju doći s konkretnim pitanjem kako bi dobili konkretan odgovor. Ali dobro, još uvijek smo mi tu negdje s opisima poput ‘na kantunu od Atlantske’, ‘na Širokoj’ pa bismo se još uvijek mogli lako snaći. I nije to samo kod nas, svaki lokalitet ima nešto svoje – istaknut će nam dalje gospođa Fani. Svakako, jedan radni dan u službi informacija bio je sve samo ne dosadan!
Osobni rekord – više od tisuću poziva u jednom danu
-Imali smo razdoblje normalnih poziva, njih 500, 600 dnevno, onda je bilo neko vrijeme da nismo imali nego pozive na kapaljku, pred gašenje. Došlo je onda do spajanja, kad su se prelijevali pozivi, osobni rekord bio mi je 1000 i nešto poziva. Ujutro se uključiš, zaboraviš sve ono kod kuće, vidiš samo taj kompjuter ispred sebe. Imaš određeno vrijeme kad se moraš javiti, koliko taj poziv smije trajati, koliko ćeš dugo tražiti… – priča dalje, a sjeća se i kad se uvelo ‘čekanje do javljanja operatera’.
-Možeš slušati glazbu, misliš da plaćaš taj poziv, ali ne. Ljudi su bili skeptični oko toga, teško su prihvaćali tu novost. Mi smo se trudile biti što brže, mada mi svi svugdje nešto čekamo, na primjer, na blagajni butige – dodaje. Promislili smo kako bi bilo lijepo da i tu svira glazba dok čekamo. Prije njenih trinaest godina na informacijama, gospođa Fani je itekako bila upoznata s takvim načinom rada.
-Sve sam znala, budući da mi je otac radio u nekadašnjoj ‘PTT’, prije nego što su se odvojile Pošta i Telekomunikacije. Gledala sam sve te faze rada. Moram priznati da, kad gledaš te velike prostore, kako se ljudi gube i prostori ostaju prazni, uhvati te neka tuga – reći će sjetno. Ali odmah se sjeti nečeg veselog. Tako je to kad radiš u velikom kolektivu. A tek kad su same ženske?
‘Ima li bure na moru?’ Sad sam u Jadroliniji, opet informacije, doduše malo drukčije – reći će gospođa Fani. Je li joj barem uži spektar pitanja? Odmah uzvraća osmijehom i primjedbom: ‘Pa, znaju ljudi pitati i ima li bure na moru’.
Mi smo bile i Plavi telefon, a neki su mislili i da smo ‘noćna služba’
-Ma po drugim centrima bilo je i muških, ali u nas su bile same cure. Probajte zamisliti 23 žene i PMS (smijeh). Ma odlične smo bile, treba za ovaj posao biti i psihički jak i stabilan. Nije to kako su ljudi mislili – ajme neš’ ti pa ti samo daješ informacije. O ne! Postojao je raspored kojeg se moramo držati, bez odstupanja. Više sam i zaboravila radno vrijeme, ali noćna smjena… Imala sam sreću da sam radila jednu jedinu zadnju smjenu. Nije lako biti sam u toj prostoriji, u prizemlju, sa staklima okolo, ali preživjelo se tih sedam, osam sati. Ne možeš spavati, a ja ne znam što ti silni ljudi rade po noći, valjda ni oni ne mogu spavati… To nisu bili pozivi za telefonske brojeve i slično, već ljudi koji su trebali zvati nešto drugo, tipa Plavi telefon. Mi smo bili baš za sve. Ljudi koji zovu samo da bi pričali – počela nam je pričati i o zgodama i nezgodama iz noćne smjene, koju je eto srećom sama doživjela samo jednom.
— Ta ‘noćna’ bila bi uglavnom psihološka pomoć. Do jedan bi se koliko-toliko zvalo za autobuse i slično, ili rano ujutro. Kasnije? Znali su nas zamijeniti i za neke druge, ‘noćne’ službe. Mnogi su mislili da i to radimo, uz ‘dnevni’ posao (smijeh). Doduše, tih poziva je bilo i po danu, a bilo je poziva na kavu, hoćemo li se naći ili tako to. Mi bismo uglavnom vidjele broj koji nas je zvao, a pozivatelji uglavnom taj podatak nisu znali. Ustvari tako bi ih i upozorili ako su bili neugodni, da im znamo identitet, mada i same nekad ne bi vidjele broj – ističe.
Naravno da postoji mjesto Gačice!
Iskreno, kad nam priča koliko je sve ljudi pitalo koliko čudnih, bizarnih pitanja, neočekivanih, promislimo kako bi gospođa Fani bila najprije idealan kandidat za ‘Milijunaša’ ili ‘Potjeru’!
-Koliko nas zna da u Hrvatskoj postoji mjesto Gaćice? Zapravo, Gačice, ali da, razumijete me (smijeh). To je bilo razdoblje kad su nam pomiješali centre. Stizalo bi nam jako puno poziva iz Međimurja. I kad dobiješ upit ‘Molil bih broj Štefeka kaj živi u Gačicama’, staneš i promisliš: ‘Ma kakve gaćice, je li ja to uopće trebam kucati ili me netko zafrkava?!’. Naravno, postoji mjesto Gačice, u općini Ivanec – prepričava jednu od milijun anegdota, ali to nije sve…
-Koliko nas zna da u Hrvatskoj postoji mjesto Gaćice? Zapravo, Gačice, ali da, razumijete me (smijeh). To je bilo razdoblje kad su nam pomiješali centre. Stizalo bi nam jako puno poziva iz Međimurja. I kad dobiješ upit ‘Molil bih broj Štefeka kaj živi u Gačicama’, staneš i promisliš: ‘Ma kakve gaćice, je li ja to uopće trebam kucati ili me netko zafrkava?!’. Naravno, postoji mjesto Gačice, u općini Ivanec – prepričava jednu od milijun anegdota, ali to nije sve…
-Najsmješniji poziv? Hahah, joj. Čovjek se preziva Šupak. Što ću kad je takvo prezime. I dobijem poziv: ‘dobar dan, možete li provjeriti gospodina, ne znam kako se zove, tu i tu, ali preziva se Šupak’. I sad kako si ti više automat, ne reagiraš. Utipka se pozivni broj, pa se locira mjesto, pa dalje, upisuješ prezime. I sve je u redu dok samo pišeš… Ali kad izgovoriš rečenicu: ‘Žao mi je gospodine, svi Šupci su Vam u istarskoj županiji’. Tad shvatim što sam rekla (smijeh), a i gospodin je malo zastao… – sad se već debelo smijemo na kavi. Postojala je, kaže nam, čak i zadaća u koju su upisivale te smiješne situacije.
-Tipa ime u Zagrebu, Skliska Mica. Joj ne znam ih sve. A da, bila je i jedna kad sam i sama počela raditi, ma ne znam jesam li radila 20 dana… Zove čovjek i moli broj Marine u Komolcu. Ja odgovaram mrtva hladna: ‘Kako je prezime?’, čovjek stao… ‘Ali, Marine… U Komolcu. Marina’. Ili čovjek zove, trebao bih gospođu Drašković u Mokošici. Ja automatizmom odgovaram: ‘Molim Vas, u Staroj ili Novoj Mokošici’, a on ‘Pa čujete, to vam je starija gospođa pa onda valjda u Staroj’. Bilo je svega, a važno je bilo prihvatiti i zafrkanciju! – sasvim iskreno će gospođa Fani. Nije svaki dan bio tako zabavan, a svi su bili jednako teški. Kako je bilo biti operater jedan dan? Približila nam je taj dinamičan, ali zahtjevan posao.
Život si ostavljao ‘ispred vrata’ ureda
-Operater mora biti uključen u, na primjer, osam sati, točno imaš program što i kako. Prati se kad si na radnom mjestu, koje ime, koja šifra… Ako si fizički spriječen zoveš šefa. Pauze su bile po pet minuta, mislim svaki sat, plus deset minuta za poći u butigu. Neko ljepše vrijeme moglo se i pušiti unutra (smijeh). Sve se registriralo, programiralo, a svoj život si ostavljao ‘ispred vrata’ – ručak, familiju… Osim ako te ne bi zazvali na informacije! Ma koliko puta bi prepoznale glas – dok je bilo lokalno, bilo je jednostavno, zamijeniš slušalice, ali opet se gledalo na vrijeme. Razgovor je mogao trajati 18 do 23 sekunde, dakle nema puno priče. Djeci bi mame rekle: ‘Zazvat ću te kad budem na pauzi, čekaj!’. Mada, mnogi su mislili da mi samo lakiramo nokte. Naravno, bilo je i toga (smijeh) kao i svugdje, ali jutro se točno znalo. Poslovne informacije, gužva, tvrtke, bolnica, zračna luka, svi poslovni subjekti, Zdravstveno, Mirovinsko, Radio Dubrovnik… To su brojevi koje još uvijek znamo napamet. Poviše njihovih glava, odnosno radnih mjesta u obliku oktogona, stajali su veliki bubnjevi na kojima se vrtio imenik, informacije, sve potrebno za odgovoriti pozivatelju. Pa da, imali smo mi i legendu, tetu Mirjanu koju nema tko ne zna po gradu, gospođu koja je znala sigurno 60, 70 posto brojeva tvrtki napamet – sjeća se gospođa Fani svojih kolegica i lijepih vremena provedenih s njima. Šefica Dube, voditeljica smjene Maja… Sve su kaže bile odlične kao šefice i uvijek je funkcionirao sustav ‘sve je stvar dogovora’.
Gdje su danas sve te žene?
-I da, koliko god smo negdje u dubini ‘mrzile’ taj posao, kad je ukinuto vjerujem da je svakoj bilo baš teško. Nakon toliko godina fale ti nekako ljudi s kojima si radio. Život te odvede u različitim smjerovima, ako se i ne javiš, ne zovemo se međusobno, ne znači da se jedni drugih ne sjetimo s osmijehom na licu… Ja sam bila najmlađa, imala sam 20 godina. Gledali smo da nam sve izađe na zabavu, bilo je i teških situacija, grubih, ali puno više lijepih. Nekako, kako sam bila najmlađa, držala sam se neutralno. Kad si najmlađi, kuhaš kafu i dobar si! (smijeh) Bilo je i zajedničkih izlazaka, zabava, svadbi, krštenja, vjenčanja… Bili smo mala familija, svi smo govorili: ‘Da je otić’ negdje drugo raditi!’, ali kad se dogodio taj trenutak, sve smo nekako zažalile – priča je ovo i genijalna i životna, a kao i svakoj dobroj priči, i njoj mora doći kraj. Gdje su danas sve te žene?
.Mirovina, drugi poslovi, otpremnine po gašenju, privatnici, restorani… Snašle smo se nekako sve, koliko znam, srećom. Baš taj zadnji dan nisam niti radila, jer sam imala neke viška sate, dane, ne znam. Taj dan mi je ‘izbrisan’, ali bitno je da ovi prije nisu! – zaključuje ovu priču, do nekih novih informacija, gospođa Fani Miladin, jedna od teta čije smo glasove svakodnevno čuli, koje smo svakodnevno za nešto ‘gnjavili’ – prezime, radno vrijeme, ili samo – za razgovor za DuList.
SVE JE TO ŽIVOTNA ŠKOLA Automatiziraš se, zato ti treba ‘resetiranje’ Zovu nas za ‘svašta’, naučiš, sve je to životna škola. Inače, ne znam kako su druge žene kad bi došle doma, ali ja bih se ‘resetirala’ pola sata u mračnoj sobi. Teško je, koliko puta bih se javila doma s ‘Informacije’. Automatiziraš se i ti. Zato mi je trebalo tih pola sata da se ‘resetiram’. Bilo je i glavoolja i svega... Sjedi se, prostor te ‘poklopi’, nije to baš posao za svakog. Ali nikad ga ne bih mijenjala – zaključuje gospođa Fani.