DuList IN

Dvadeset dana tajlandske avanture

Tajland

Naše putovanje započelo je gdje drugo nego u Zračnoj luci Dubrovnik sa Dubrovčanima, dobro poznatim i omiljenim letom u 6 ujutro za Zagreb. Naš sin upitao nas je pred aerodromom sav uzbuđen – je li ovo Tajland?! Polako… još samo malo – samo par aviona i gradova nakon…

Prva etapa bio je dan i noć koje smo proveli u Zagrebu, jer smo sutradan u 14 sati imali let za Dohu. U Dohu smo stigli oko ponoći i izašli na spavanje u hotel jer je let za Bangkok bio sutra u 14 sati. Ono malo Dohe što smo uspjeli doživjeti kroz 14-satni boravak u gradu i preko priče našeg indijskog taksista iz Kerale, nije na nas ostavilo baš pozitivne dojmove.

Dok smo se vozili kroz grad neobično je na nas djelovao crvenkasti pustinjski krajolik načičkan visokim zgradama u čijim staklima je blještalo sunce… Naši epiteti bili bi – borgovski, postapokaliptični, orwellovski…nadam se da ovo neće čitati nitko tko odobrava vize za Qatar, hihi. Uglavnom, nije nas baš mamio na ostanak…

‘Mama, ovo je Minčeta!’

U novu 2014. godinu smo doslovce uletjeli! Spuštajući nas na bankoški Suvarnbhumi aerodrom, naš kapetan nam je poželio sretnu novu godinu. Aerodrom nas je ostavio skoro bez daha svojom veličinom… Nažalost ne i našeg veselog trogodišnjaka koji se nije ni malo smeo, nego je trčao, jurio i pokušavao nam pobjeći! Prve nervoze dolaska u potpuno novu zemlju mogle su otpočeti sa stilom… Nakon malo paničarenja, nerviranja i snebivanja ukrcali smo se u ružičasti taksi i krenuli u svoju 20-dnevnu tajlandsku avanturu.

Nakon veselog zagrebačkog taksiste koji nam je ispričao kako je njegov djed proizvodio pršute za druga Tita i našeg Indijca iz Dohe ovdje smo naletjeli na prvu jezičnu barijeru. Taksist se samo smješkao i govorio „don’t know“. Jedino što ga je otopilo bilo je – football. Croatian football. Pa Chelsea pa Arsenal…ili takve neke meni beznačajne riječi koje su on i moj muž pobožno izgovarali naizmjence i smješkali se jedan drugome s razumijevanjem.

U Bangkoku smo bili 3 dana. Moram priznati da su me silno fascinirali njihovi hramovi. Svo to zlato i blještavilo, svi ti zlatni Buddhe… jednostavno su prekrasni i stvarno ih vrijedi vidjeti uživo. Kad smo posjetili Wat Traimit, hram u kineskoj četvrti koji čuva Buddhu izrađenog od 3 tone zlata (a lukavo sakrivenog slojevima gipsa za vrijeme burmanske invazije 1767.) naš sin je oduševljeno uzviknuo – ‘Mama, pa ovo je kao kula Minčeta!’ U Bangkoku smo navečer imali prvi put čast jesti famoznu tajlandsku uličnu hranu. Sve to nas je koštalo nekoliko kuna po jelu. Alkohol je skup, tako su nas prefine chang pive koštale kao cijela večera. Otprilike 15 kuna večera, 15 kuna piva.

Zarediti se je – obaveza

Četvrtog dana letjeli smo sa azijskom niskobudžetnom kompanijom Air Asia za Chiang Mai, ‘ružu sjevera’ i glavni grad tog dijela zemlje. Zovu ga i grad watova (hramova), stari centar mu je opasan zidinama i okružen jarkom. Tamo smo imali priliku u jednom hramu prisustvovati ‘monks chatu’ – razgovoru sa mladim budističkim redovnicima, na kom oni imaju prigodu vježbati svoj engleski, a mi pitati što nas zanima o budizmu.

Tako smo doznali da je zarediti se, za mlade muškarce nešto kao obaveza. Zaređuju se na mjesec, dva, tri pa do nekoliko godina. Rjeđi ostaju zaređeni za cijeli život. Zaređenjem postaju odrasli i punopravni članovi budističke zajednice a taj čin naročito povoljno utječe na karmu njihove obitelji, pogotovo majke. Na taj način ‘vraćaju roditeljima’ za sve što su im pružili u životu.

Redovnici jedu samo ono što isprose, tako ujutro oko 5 sati sa zdjelicama idu isprositi svoj dnevni obrok. Inače, interesantno je bilo vidjeti natpise kako budistički redovnici imaju prednost na aerodromima i svugdje gdje su redovi. Tajland je inače zemlja gdje se prakticira najstariji tip budizma – mahayana.

Nakon tri dana minibusom odlazimo za Pai, tri sata dalje vijugavom cestom po najbrdovitijem dijelu Tajlanda. Pai je malo mjestašce u brdima, prije više godina meka hipija koji su tamo masovno odlazili radi opuštene atmosfere, jeftinih guesthouseva i jeftinih ‘tvari za opuštanje’. Nakon nekoliko tajlandskih ljubavnih filmova Pai je postao jako popularan i kod tajlanđana kao vrlo romantična lokacija. U Paiju smo jahali slona, što je vrlo neobično i zastrašujuće iskustvo koje ne bih ponovila (za mene) i genijalno, zabavno i ‘možemo li odmah opet’ iskustvo za mog sina. Muž je ostao neutralan.

Jedan dan smo išli na izlet u gradić Mae Hon Song koji je još tri sata, još vijugavije ceste uz granicu Burme. Putem smo naletjeli na barikade i vojsku jer tu prolazi droga. Koga štite nisam baš shvatila… Išli smo u posjet dugovratom Karen plemenu, koji su tibetsko-burmanske izbjeglice iz Burme. Njihovo pitanje je dosta kontroverzno, navodno ih tajlandska vlada iskorištava, ne dajući im nikakve dokumente prisiljavaju ih da se pokazuju u svrhu turizma. Navodno ih sada dovode iz Burme ‘traffickingom’, a oni onda turistima pričaju kako su morali pobjeći, i eto našli su novi dom na Tajlandu.

Nakon sjevera išli smo u obalni grad Chantaburi, blizu granice Kambodže. Tamo smo išli da bi vidjeli njihov famozni market dragog kamenja iz cijele južne Azije koji se održava svaki tjedan. Ubrzo smo uvidjeli da je tu za nas najisplativije samo gledati. Chantaburi nas je oduševio jer je malen i lijep gradić u kom nismo sreli ni jednog turista! Sukladno tome cijene su bile smiješno jeftine – najjeftinije koje smo zatekli na cijelom svom putovanju. Tako su nas tri kave i tri čaja na ulici stajali 8 bahta! (oko 1,5 kune) a u Bangkoku i Pattayi smo kavu plaćali i 15-ak, 20 kn (po šalici), doduše u finijem kafiću. Također, tamo smo spoznali zašto su Tajland prozvali ‘zemljom smješka’. Ljudi su bili nevjerojatno ljubazni.

Tri dana proveli smo na otoku Ko Changu, koji se nalazi u Tajlandskom zaljevu i drugi je najveći otok na Tajlandu.Bili smo smješteni u ribarskom selu gdje se još uvijek može iskusiti život lokalaca. U deset navečer doslovce nije bilo ni psa na cesti. Ko Chang je do prije par godina bio odredište hipija, i jedan od ‘neotkrivenih rajskih otoka’ Tajlanda ali i ta je priča završila. Istočni dio je jako razvijen, prepun je resorta, kafića , klubova i ostalih turističkih sadržaja…

Tekst i foto: Marinka Ulaga

Pročitajte još

KRAJ SAGE Mia Hudoletnjak o svemu što niste znali o Islandu

Dulist.hr

RAZGOVOR S PAULOM JUSIĆ Đelo me zvao Pepeljugom, volio je slušati kako pjevam pjesme Whitney Houston

Maria Prkut

FOTOĐIR Prije novog nevremena…

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija