Cavtat živi u novoj državi. Stvorena je kraljevina SHS. Za neke omražena, a za neke uređena i poštena austrougarska carevina više ne postoji. U Cavtatu se već na početku te nove države ujedinjene kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca naziru nacionalni i socijalni problemi. Za vrijeme kraljeva rođendana slavi se svečana misa, rivom kreće povorka, nosi se slika kralja Petra i pjevaju pjesme u slavu velike Srbije, ali spomena o druga dva naroda uopće nema. Tako je u cavtatskoj župnoj kronici zapisano: ‘u večer bakljada predvođena od mladosti uz patriotične poklike, ali…skoro samo velikoj Srbiji (kao da njegovo veličanstvo Kralj Petar nije sada Kralj Slovenaca i Hrvata ili, bolje rekuć, Kralj Jugoslavije!).’ Nedugo, nakon ujedinjenja 9. lipnja 1919. godine, u Cavtatu se održava Prosvjedna velika skupština zbog talijanskog svojatanja Dalmacije. Piše se i prosvjedno pismo – brzojav koji se trebao uručiti regentu Aleksandru, ministarstvu u Beogradu i Dalmatinskoj vladi u Splitu. Na toj su skupštini nazočili svi tada ugledni Cavtaćani. Prisutan je bio i Antun Bijelić, tada već stariji gospar profinjenog izgleda, sijede valovite kose, zasukanih brkova i kratke bradice. Ugledan i poštovan od većine svojih sumještana, taj je dan proživio osobnu dramu, jer ga je na skupštini verbalno napao mladi pravnik A.M. izjavom kako ‘ među odbornicima (članovima Skupštine) sjede politički kompromitirane osobe’. Tko je bio Đuro Bijelić? Danas gotovo nepoznat većini mladih Cavtaćana, a tada vrlo cijenjen i poštovan od većine svojih sumještana. Đuro Bijelić rodio u Cavtatu 18. siječnja 1858. godine, kada se Hrvatska nalazila unutar Habsburške Monarhije. Bio je potomak stare cavtajske trgovačko-pomorske obitelji, a sestra mu je bila također zaslužna Cavtajka, učiteljica i etnologinja Paulina Bijelić Bogdan. Dugo je godina Đuro Bijelić obavljao dužnost carskog i kraljevskog kotarskog namjesnika u Hercegovini sa sjedištem u Trebinju. Bio je slavljen i hvaljen, oličje austrougarskoga birokrate. No, bez obzira na ugled i zaslužnost, nova država ne trpi takve ljude kakav je bio Đuro, te ga je mladi A.M. prozvao upirući prstom u njega,. Došla je nova država i novo vrijeme koja ne trpi relikte starog režima, a poglavito nekakve austrofile, ma koliko bilo oni zaslužni za svoje mjesto i ljude u kojem žive. Đuro Bijelić je prijateljevao s Vlahom Bukovcem. Kasnije postaje osobnim tajnikom i savjetnikom Marije Bogišić Pohl, također velike Cavtajske dobrotvorke. Sa velikom vjerojatnošću mogu tvrditi kako je značajno utjecao na Mariju prilikom donošenja njenih odluka o različitim donacijama koje je ona namjenjivala Cavtatu i Cavtaćanima. Naime, ona je bila zaslužna za financiranje izgradnje vodovoda, kupnju sata na zvoniku župne crkve sv. Nikole u Cavtatu, sanaciju i uređenje samostana, te ostale mnogobrojne pomoći i investicije. Važno je istaknuti kako je Bijelić jedan je od utemeljitelja Društva za istraživanje starina ‘’Epidaurum’’ gdje je bio vodeći član uprave od 1907. pa sve do konca društva 1914. godine. Značajno je napomenuti kako je bio prvi kustos Bogišićeva muzeja. Bavio se i sakupljanjem različitih povijesnih predmeta i arheoloških artefakata, da bi kasnije tu svoju zbirku pridružio Bogišićevom kolekciji. Između ostaloga, Bijelićevu zbirku je sačinjavala i kolekcija starog oružja iz Hercegovine, kao i grafika Bonifacija Natalea Šibenčanina ‘Pripremanje obeliska za transport na trg sv. Petra’ (1586). No, sve ovo ništa ne znači mladom A.M. Bijeliću nije preostalo ništa drugo nego ustati sa stolice jer je bio svjestan kako se upadica o ‘političkim kompromitiranima osobama’ odnosi na njega. Zato je zatražio da se njegovo ime izbriše s liste odbornika. Izjavljuje kako će se time prekinuti sve debate, a na to je mladi pravnik A.M. odgovorio: ‘Pogodili ste!’. Ova je epizoda psihički dotukla Đura Bijelića te će on idućega dana, 10. lipnja 1919. godine, na mjesnom groblju sv. Roka počiniti samoubojstvo. Iza sebe je ostavio oproštajno pismo u kojem je ukazao na mjesnu ‘zagrižljivost’ i prozivanje A.M. na Prosvjednoj skupštini kao razloge njegova samoubojstva. Nažalost, Đuro je dokaz kako su na ovim prostorima politika, politička uvjerenja i drugačije mišljenje nebrojeno puta bila povod tragedijama pojedinaca pa i čitavih obitelji. Teško je ocrtati dvadeseto stoljeće u par riječi. No, ono što ga je karakteriziralo na našim prostorima jest strahovito brza izmjena raznih političkih ideologija i državnih zajednica koje su te ideologije pokušale ostvariti. U tom vrtlogu političkog strujanja nerijetko se događalo da pojedinci zbog svojih političkih shvaćanja, svjetonazora ili pak odabira ‘krive’ političke opcije doživljavaju tragičnu sudbinu, a da u većini slučajeva nisu za ništa krivi. Hrvatska je prošlost prepuna takvih priča koje i danas ostaju bezimene i nijeme vrpoljeći se u medijskom prostoru paradoksa koji odlučuje koje žrtve slaviti, a koje ne. Eto i ovih dana ulazimo u jednu novu asocijaciju za koju se nadamo kako neće biti oličje ovih proteklih, ali stoji konstatacija kako niti jedna generacija ne prođe, a da ne osvane u nekoj novoj državnoj tvorevini makar se ona zvala i Unijom.
Đuro Bijelić i njegovo vrijeme
