Natrag
18.12.2018 22:30

facebook

twitter

google

rss

dulist

DuListov POZITIVAC 2015. GODINE Tomi Margaretić: Sretan kraj spašavanja mi uvijek predstavlja nagradu

16.1.2016 @ 10:24 Baldo Marunčić Grad

Podijelite:

DuListova tradicionalna nagrada Pozitivac godine za 2015. godinu otišla je u ruke Tomislavu Margaretiću, lokrumskom nadzorniku i članu EmergenSea mreže za spašavanje na moru. Čitatelji DuLista najviše su glasova dali upravo njemu i time nagradili njegov ovoljetni pothvat spašavanja pet kajakaša koje je jugo bacilo na stijene otoka Kalamote. Podsjetimo, za isti ga je pothvat 2015. godine Središnjica za traganje i spašavanje iz Rijeke predložila za priznanje Plava vrpca Vjesnika uz obrazloženje da je ‘u vrlo hrabrom pothvatu, plivajući po vrlo visokim valovima, jednog po jednog unesrećenog sigurno dovukao na palubu EmergenSea plovila’. Što mu znači priznanje DuLista, ali i kako gleda na svoj posao i život u gradu za DuList otkriva Pozitivac 2015. Tomislav Margaretić.

Nakon nominacije za Plavu vrpcu Vjesnika, što je zapravo bio izbor Vaše struke, ovaj put priznanje stiže od Vaših sugrađana. Kakav je osjećaj?
Počašćen sam ovim priznanjem. Čestitam svima koji su uopće bili kandidati. Drago mi je za ljude koji su glasovali za mene, ali i za one koji su svoj glas dali drugim kandidatima. Mislim da je svaki glas zaslužen, a riječ je o ne tako malom broju glasova, počevši od prvog do zadnjeg kandidata. Ovom prilikom bih svakako htio mojim sugrađanima čestitati sve feste koje su bile i zaželio im uspješnu 2016. godinu, s puno zdravlja i sreće u životu. Naravno, moram zahvaliti mom prijatelju i kumu Peru Opačku, s kojim sam počeo uživati u moru i koji me učio što je more, potom Vitu Ravliću iz službe EmergenSea, koji mi je pomogao da dobijem licencu, vlasniku tvrtke EmergenSea Dragu Dešpalju, kao i mom poslovnom partneru Toniju Knegu, s kojim sve radim. Također, svim službama s kojim surađujemo, od Kapetanije do policije. Posebno mojoj obitelji, supruzi, kćerima i rođaku Nikši, koji me trpe, te mojim prijateljima.

Iako se posljednjih mjeseci zbog Plave vrpce Vjesnika Vaše ime često spominjalo u dubrovačkim medijima, ipak nas zanima tko je privatno Tomislav Margaretić?
Ja sam tek jedan od četrdesetak tisuća stanovnika ovog grada, isti kao svi drugi. Odrastao sam na selu i možda me to kasnije obilježilo. Predivnih prvih sedam godina u Lumbardi na Korčuli, potom stalna veza s Kučištem na poluotoku Pelješcu. Bile su to najljepše godine mog djetinjstva, non-stop more i barka, ludarije. Ako imam te svoje vještine, mislim da sam ih tu izvještio. S osam godina sam preselio u Dubrovnik, gdje živim već tridesetak godina, s tim da sam se Kučištu vraćao svakog ljeta. A također postoji namjera zatvoriti krug, odnosno već se na veliko pripremam preseliti u Kučište za stalno i to me jako usrećuje. Jer ovaj grad više nije onakav kakvog sam volio i zamišljao. Ne kažem da ga više ne volim. Međutim, stvari su se drastično izmijenile.

Kao hrvatski branitelj u Domovinskom ratu aktivno ste sudjelovali u obrani Dubrovnika?
Imao sam osamnaest godina, bio je to kraj trećeg razreda srednje škole, a u četvrti razred smo išli u ratu, po skraćenom postupku. Sjećam se da sam dva dana čekao ispred Ureda za obranu kad mi je rođak preko neke veze uspio nabaviti jednu pušku. Onda sam pošao u Konavle s još trojicom iz Dubrovnika i skupinom Korčulana. Neki od njih su kasnije nastradali. Potom sam se priključio obrani Grada. Moja skupina, kojoj je bio zapovjednik Mladen Jurković, držala je Belvedere, Orkanske visove, a i davali smo potporu Srđu. Mislim da sam bio dvanaest puta gore. Bilo je to strašno vrijeme kada sam izgubio i nekoliko dobrih prijatelja, ali i vrijeme koje je ipak imalo svoje draži, jer smo svi bili isti. Nismo se isticali velikim razlikama. Uvijek vučem paralelu s današnjim, po meni iskvarenim vremenom u kojem se sve poremetilo.

Što je uslijedilo nakon Domovinskog rata?
Iza rata sam sedam godina radio na Hrvatskoj radioteleviziji kao montažer. Na tom radnom mjestu mi je bilo jako zanimljivo. Odlično vrijeme. Svega vidiš, na izvoru si informacija. Bio sam većinom u studiju, ali bih često išao s ekipama na teren. Jedini problem je bio što to nije bio stalni posao. Nakon tog iskustva ostalo mi je nekoliko jako lijepih prijateljstava. Vodio sam se mišljenjem kako je svakom čovjeku potrebno u životu, ako može, promijeniti barem tri posla. Nije došlo do zasićenja, ali čovjek je uvijek u potrazi. Nakon HRT-a uslijedila je stanka od nekoliko mjeseci, a potom se pojavio posao vatrogasca na Lokrumu. Već sam šesnaestu godinu tamo. Od 2000. godine, i također nosim lijepe uspomene. Sjećam se da mi je kao Dalmatincu bilo jako teško ići u školu u Zagreb, jer ne mogu bez mora! Osjećam smjenu generacija na Lokrumu. Ja se pripremam za odlazak, iz više razloga. Stigla je skupina mladih ljudi, koja se školuje i koja će nas kroz jedan normalan proces naslijediti.

Ime lokrumski vatrogasci pročulo se u trenutku kad ste se morali sami izboriti za svoj status, braniti bit svog postojanja na Lokrumu. Kako danas, kada više niste ugroženi, gledate na prijetnje koje su tada postojale?
Sve je to bilo jadno, kad vidiš da netko želi ukinuti nešto što valja. Tu se vidjelo koliko je politika odvratna stvar. Mislim da smo im smetali. U takvoj borbi s fukarama nekad i sam moraš igrati prljavo i biti fukara. Ne bih o tome htio puno govoriti, da ne bih pogoršao situaciju ljudi koji su tamo ostali, a ja taj posao više ne radim. Moram reći da je bilo jako puno ljudi koji su nam iskreno pomagali. Neki se nisu htjeli eksponirati, a neki su glasno stali iza nas i hvala im na tome.

Čini se da su ljepša strana fotografije koje lokrumski vatrogasci objavljuju gotovo svakodnevno na društvenoj mreži Facebook. Kako ste došli na tu ideju?
Ideja je bila kriknuti, da se vidi da postojimo. Pokušali smo tim fotografijama skrenuti pažnju na nas, ali i pokazati malo i otok. U stvari, htjeli smo pokazati što radimo, jer su tada kolale priče kako mi ništa ne radimo. Tako da smo dokumentirali fotografijom sve što smo radili i to redovito objavljivali na Facebooku. I onda, malo po malo, kako nam se popravljao položaj, sve manje smo fotografirali sebe, jer to hvala Bogu više nije bilo potrebno, a sve više smo bilježili ljepote otoka Lokruma.

Više niste dio lokrumskih vatrogasaca jer ste od nedavno prešli u Nadzorničku službu. Što rade nadzornici na Lokrumu?
Nadzorničku službu imaju sva zaštićena područja. Nadzornik je naša riječ za rangere. To je prelijep posao. Imamo tri-četiri mlada čovjeka koji će to nastaviti raditi. Konkretno, pratimo provedbu mjera zaštite. Kontroliramo da posjetitelji ne rade što kome padne na pamet. Nije to često, ali uvijek toga ima kad vam na otok dođe preko 1500 ljudi. Osim toga, pohađamo seminare, tečajeve, posjećujemo druga zaštićena područja, drugi dolaze kod nas. Taj posao je kod nas još uvijek u začetku, ali ide u dobrom smjeru.

Kako ste uspostavili suradnju sa službom EmergenSea?
To se dogodilo prije šest godina. Vito Ravlić, koji za njih radi na Pelješcu, pitao me bi li im se pridružio. Po njegovim sam procjenama ja to mogao raditi. Potom sam s partnerom Tonijem Knegom dobio licencu za akvatorij od Sobre do Prevlake. Na intervjuu je uvjet bio da nabavimo brod, što smo brzo riješili. I to je svakako lijep posao, često vrlo naporan, ali izazovan. A to volim, jer ne mogu stati na jednom mjestu. To mi najteže pada, jer sam hiperaktivan. Svi koji me znaju tako govore. Ja im se zbog toga svima ispričavam, i obitelji i svima ostalima. Jer nije lako trpjeti hiperaktivnu osobu, s vremenom sam i to saznao. Nekad sam sebe umorim!

U medijima je ‘odzvonilo’ spašavanje zbog kojeg ste bili nominirani za Plavu vrpcu Vjesnika. Imate li možda neku posebno dragu ili zanimljivu intervenciju?
Najljepše je spašavati ljude. Svakako je neobična intervencija bila kad sam motornom pilom na 20 nautičkih milja od obale pilao dijelove broda kako bi ih pripremio za tegalj. Kad sam kasnije gledao fotografije, to je zbilja izgledalo jako smiješno. Svakako mi je najdraži kraj intervencije, kad se ljudi opuste. To mi dođe kao prava nagrada, potvrda da sam napravio nešto lijepo.

Kako Vaša obitelj doživljava ili proživljava Vaš posao spašavanja?
O tome ne razgovaram puno s njima. Kad sam na intervenciji zatvorim se u neku svoju ljusku. Samo kažem: ‘Došao sam’, ‘Bio sam na intervenciji’ i to je to. Ne želim s tim nikoga opterećivati. Siguran sam da im je drago zbog ovog priznanja.

Rekli ste da uskoro ‘bježite’ na Pelješac?
Svakome bih preporučio da na internetu pronađe čovjeka koji se zove Mate Vukorepa, a koji živi u okolici Drniša. HRT ga je triput snimao za emisiju ‘More’, mada čovjek s tom emisijom nema direktne veze. U početku mu se rugaš i smiješ, ali onda shvatiš da se on ruga svima nama. Jer Mate Vukorepa živi s mjerom. Pokazao mi je kojim smjerom želim ići.

Bijeg na Pelješac sigurno ima svoje razloge. Kako vidite Dubrovnik danas?
Živim brzo, ali i ovaj grad živi brzo. Pomaknule su se vrijednosti. Nekad je bilo pravilo da se za Badnji dan kafići zatvaraju u 22 sata. Toga više nema. Sve je podređeno poslu, sve što se može iznajmiti se iznajmljuje, ljudi jedan za drugog više nemaju vremena. U stvari, drugo značenje riječi ‘nemam vremena’ je ‘nemam novca’. To me žalosti, a vidim da to ne možemo promijeniti. Tu nema lijeka jer je to trend i u svijetu. Ništa se tu značajno ne može popraviti, ali dijelom imamo sreću što ovdje možemo puno lakše zaraditi neku kunu. Ali ovakav način života sigurno nije human. Također, žaloste me ljudi koji nemaju svoje ‘ja’, promijene kompletno mišljenje radi sto kuna ili nekog položaja. Ali s tim se više ne opterećujem, jer shvaćam da će takvih ljudi uvijek biti. Žalim ih, a daj Bože da ne budu takvi.

Komentari





O autoru: Baldo Marunčić

Diplomirani novinar i magistar struke odnosa s javnošću sa žutim pojasom iz karatea. Fanatik trivije, šahovski kibicer i zaljubljenik u ukusnu domaću hranu i svoj Grad. Ne podnosi nepravdu i smatra kako novinarstvo treba biti oružje protiv te nepogode.

Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana