Natrag
16.12.2018 02:18

facebook

twitter

google

rss

dulist

“Dubrovnik mi je dovoljan za život i veselje”

29.4.2013 @ 8:39 Baldo Marunčić Kultura

Podijelite:

Dubrovački akademski slikar Josip Pino Trostmann dobitnik je nagrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u RH za 2012. godinu na području likovnih umjetnosti.

Ta nagrada najveće je priznanje povodom 50. obljetnice njegovog slikarskog rada koju obilježava upravo ove godine. Tim povodom smo s njime razgovarali.

Dobili ste nagradu od HAZU-a za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u RH za 2012. godinu na području likovnih umjetnosti, koja će Vam biti uručena 29. ovog mjeseca. Što vam znači ta nagrada?
–  Ta mi nagrada puno znači, jer je HAZU najuglednije tijelo te vrste u nekoj zemlji. Ta se nagrada lijepo poklopila s jubilejom 50 godina mojeg akademskog slikarstva. Zadovoljan sam i sretan što sam dobio tu značajnu nagradu.

Nagrada i 50 godina stvaranja

Ove godine obilježavate i 50 godina slikarskog rada. Pripremate i nekoliko događaja  povodom te velike obljetnice?
– Povodom 50 godina rada planiram tiskati knjigu. Izabrao sam nekoga tko prati moj rad otkad se rodio, a to je moj sin Teo Trostmann, inače slikar amater, čija je žena akademska slikarica. On poznaje biografske materijale i moje slikarstvo bolje od ikoga drugoga. Po struci je inače  profesor povijesti, a napisao je magisterij na temu Celestina Medovića. U knjizi ćemo objaviti 80 mojih radova i izbor iz tekstova koji su o meni pisali Dalmatinci Tonko Karaman, Luko Paljetak, Tonko Maroević (autor vrsne monografije o mojem slikarstvu), Igor Zidić, Milan Bešlić koji je za HRT snimio dokumentarac koji će biti promoviran u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik za mjesec dana. Također ću imati izložbu u UGD-u, Splitu i Modernoj galeriji u Zagrebu povodom 50. godina rada. Knjiga će se koristiti kao katalog, a osim hrvatskog jezika, tekst je dostupan i na francuskom, njemačkom, talijanskom i engleskom.

Ovo je prava prilika da se prisjetimo Vaših slikarskih početaka. Kako ste počeli slikati?
– Rođen sam 1938., a sa 10 godina dundo me odveo u Večernju školu portreta Iva Dulčića. On je potaknuo moje prve slikarske korake. Vidio je da imam interesa za to i pomogao mi je. Sve to je moj sin napisao u knjizi, uz naravno prisjećanje na Dulčića, Maslu koji mi je bio profesor u školi i Kostu Strajnića. Strajnić je bio zanesenjak i gdje god je osjetio da netko ima klicu interesa za slikarstvo, pomagao mu je šakom i kapom. Kasnije sam na Akademiji proveo 5 godina struganja zanata. Želio sam dobro crtati i dobro tonski razlagati kompoziciju. Inače, moram priznati da su kod Koste Strajnića crteži i kompozicija bili zanemareni. Kosta je smatrao da se slika srcem i da se ne može ništa napraviti ako srce ne treperi bojom i radošću. Bio je čovjek koji je iz Križevaca došao na more, baš kao što je moj otac iz Sarajeva došao na more. Jednostavno su osjetili ljepotu Mediterana i nisu se više vratili. Upravo taj Mediteran i njegov duh davao nam je Kosta. Inače, on je u Francuskoj proveo studije i nakon 10-ak godina vratio se ovdje raditi i sve što je tamo bilo napredno, donio je nama. Prenio nam je masu slikara kolorista koji su se oduševili krajolikom francuskog obalnog područja. Taj živi kolorit uspio nam je Kosta Strajnić kroz knjige, repdrodukcije približiti i na tome mu velika hvala.

Dubrovnik – dovoljan za život

A vi ste se kasnije kroz Akademiju nadograđivali?
–  Činilo mi se da ovdje nemam dovoljnu pouku o crtežu i tonu, a to mi je pružila Akademija.  Kada sam proučio slikare koji su to otkrili u Francuskoj, vidio sam da su prošli jednu strogu školu crtanja i tonskog rada. A tek kasnije su otvorili dušu prema prirodi i boji. Isto kao što književnik koji ima bogat rječnik, može više kazati nego netko tko naprosto ne poznaje pravopis i gramatiku. Stoga je crtež prva stvar. Kad je prošlo 5 godina Akademije, profesor Krsto Hegedušić rekao mi je da dođem na njegovu majstorsku radionicu kako bih još malo uzgajao taj duh.  Profesor Režek, majstor crtanja ponudio mi je 2 godine usavršavanja zidnog slikarstva, no ja sam to odbio, došao u Dubrovnik i sidrao se ovdje. Znate, meni su Dubrovnik, Ploče, Sveti Jakov, Lapad dovoljan svijet za život i veselje i ne moram nigdje ići. A danas, uz  bogatu biblioteku, imam i Internet, tako da strahovito dobro znam ono što me zanima.

Tko Vam je uzor?
– Uzor su mi ekspresionisti, impresionisti i fovisti. To su ljudi koji su otvorili dušu i srce i dali prednost boji. Dakle, dobro je odgurati se nogama od onoga što se nauči na Akademiji i krenuti u pustolovinu srca. Ipak, mladima preporučujem da mogu eksperimentirati koliko god hoće, ali da je najbolje „praviti vino od grožđa“, odnosno okrenuti se štafelajnome slikarstvu.

Nastavljač dubrovačke kolorističke tradicije

Jedan ste od izravnih nastavljača dubrovačke kolorističke tradicije koju su upostavili Dulčić, Masle i Pulitika. Na Vaš rad utjecao je i Strajnić, koji je uz Dulčića i Maslu isticao Vašu darovitost. Kakav je bio Dubrovnik toga doba?
– Tada je ideal bio Vlaho Bukovac, a kad bi se i danas zavirilo u srce, mislim da on i danas ostaje jer primjerice naš ugledni kirurg kupuje Bukovca i Medovića. Mi smo još po ukusu 100, 200 godina „nase“. Moram uvrijediti većinu Dubrovčana – Dubrovnik je tada bio veoma konzervativna sredina. U 7, 8 razredu stupio sam u kontakt sa Kostom koji je preuzeo skrb o slikarima te generacije. On je živio uz Posat, a od slika uopće se nisu vidjele skale.  Dolazili su mu najbolji jugoslavenski slikari koji su mu bili dobri prijatelji, ljetovali su tu. Jedan veliki Petar Dobrović, mađarsko-srpski slikar je cijelo ljeto živio pored današnjeg hotela Astarea, Krleža je dolazio. Slike Petra Dobrovića, Otona Postružnika – Slovenca i Hrvata i još mnogih drugih slikara krasili su njegov dom, kao da je čovjek došao u kulturnu oazu Europe. Vidio si nešto što nisi mogao vidjeti u Gradu. Jedino lijepo čega se sjećam, u današnjoj Saloči od zrcala Rina Mašera, inače vrlo kulturna osoba, držala je predavanja o prirodi, nauci, a pretežno o književnosti, glazbi i umjetnosti. Kao gimnazijalac tu sam dolazio i slušao sve te stvari otvorenih očiju.

Okušali ste se i u pedagoškom radu. Kako Vam je bilo raditi s djecom?
– Bio sam profesor u osnovnoj školi, na Pločama. 1963. sam diplomirao i bez posla bio do 1970. I dobrotom direktora škole Ante Radoničića, koji je kao i ja živio u Palmotićevoj, počeo sam raditi u školi. Nije mi mogao dati likovni, ali pošto sam radio u Partizana, društvu za tjelesni odgoj,  pomagao sam profesoru tjelesnoga Danilu Tomoviću. Godinu dana tako sam lupao tjelesni.  Dogodine sam predavao poznavanje prirode i društva. Znate, društvo je i onda izmišljalo predmete, a školstvo se zapravo ne bi trebalo stalno reformirati jer je to znak taštine vladajućih. Skoro 10 godina pred mirovinu pozvao me je ravnatelj Umjetničke škole Frano Krasovac da predavam na slikarsko-dizajnerskoj školi. Prihvatio sam njegov poziv i nisam zažalio jer sam postigao krasne rezultate.

Fantastičan rad s djecom

U osnovoj školi bilo je 400 do 500 učenika tjedno, na satu do 35 đaka! Progurao sam 3 generacije u srednjoj školi. Prva je imala 22 đaka, druga 6, dva su kasnije otpala, i zadnja generacija 11 đaka. Tu sam zaista proveo najsretnije razdoblje pedagoškog rada, a da ne govorim koliko je te djece pošlo na Akademiju. Fantastično mi je bilo raditi s djecom. Žao mi je što sam pošao u mirovinu. Oduševio sam se individualnim pristupom, otkrivanjem talenata, kad bi netko upisao Akademiju. Ja bi po noći mislio što ću po danu s njima raditi.

Kako vidite umjetnost, slikarstvo danas u Dubrovniku. Ima li dovoljno razumijevanja za slikare?
– Tisuću puta bilo je bolje u lošem, ogavnom socijalizmu. Djeca danas imaju kafiće i folk. U moje doba na otvaranju izložaba skupilo bi se mnoštvo ljudi. Sve osnovne i srednje škole bile su nabijene željom da vide otvaranje izložbe, da vide likovno stvaranje, ako može i da otkupe sliku, a isto tako koncerti su bile puni. U 8. razredu bio sam kurir na Ljetnim igrama, koncerti su bili puni. No, danas to nije tako. Nestala je publika, srednji sloj je nestao, a on je bio nositelj kulture. Sada sve više ljudi traži boce po kontejnerima. Današnja mlađa generacija slikara bori se s nemogućim uvjetima opstanka. Meni ih je žao, ima jako darovitih, talentiranih mladih ljudi, koji idu u nove načine slikanja. Izgleda da je drugi fenomen oteo publiku. A to je zaluđivanje za slikom što je televizija dovodi u kuću, a još više kompjuter! Ipak, vjerujem u budućnost, u demokraciju kao takvu jer ljudima se ne može beskonačno manipulirati i „prodavati bozu“. Pa i ovaj referendum 28. travnja govori o dozrelosti našega društva i o volji ljudi da misle svojom glavom, a ne da im birokrati određuju sudbinu. Tko pronađe sreću u svom radu i obitelji, tome ne trebaju veliki novci i priznanja. On nosi u sebi zadovoljstvo i mir. To su jedini pravi temelji budućnosti.

Komentari





O autoru: Baldo Marunčić

Diplomirani novinar i magistar struke odnosa s javnošću sa žutim pojasom iz karatea. Fanatik trivije, šahovski kibicer i zaljubljenik u ukusnu domaću hranu i svoj Grad. Ne podnosi nepravdu i smatra kako novinarstvo treba biti oružje protiv te nepogode.

Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana