DuList IN

DUBROVKINJA JOSIPA LOZO Glamurozan posao počeo je kao avantura, a postao mi je život

Dubrovkinja Josipa Lozo živi svoj san. Prije pet godina otisnula se iz Dubrovnika i zaplovila je u avanturu života koja joj je ubrzo postala i više od posla. Naime, Josipa trenutno radi kao voditeljica interijera na luksuznim jahtama, a njezin je predani rad nedavno na svečanosti u Nici prepoznat i okrunjen nagradom organizacije ‘Acrew Yachting’ gdje je proglašena najboljom stjuardesom 2019. godine koja plovi na luksuznim jahtama. Josipa je bila nominirana na početku sezone, a o dodjeli nagrade odlučivao je žiri od 30-ak stručnjaka u jahtaškoj industriji, počevši od kapetana, agencija za ukrcaj do bivših stjuardesa. Na samom početku bilo je ukupno 15 kandidata, a podržati ih se moglo glasanjem koje je trajalo ukupno mjesec dana. Nakon toga, Josipa Lozo ušla je u ‘top’ tri, a žiri je tada imao zadatak provjeriti koliko je svaki od troje kandidata dobar u svome poslu, a tražile su se i reference proteklih posada s kojima su radili. Mnoštvo glasova i izvrsne reference Josipi su tako priskrbile ovu vrijednu nagradu koja će joj zacijelo otvoriti vrata i za nove ponude.

— Dodjela je bila magična i stvarno nisam očekivala nagradu. Znala sam da je konkurencija žestoka. Biti Hrvatica u industriji luksuznih jahti nije lako, a najviše zato što vas ljudi podcjenjuju. Ova nagrada kruna je mog dugogodišnjeg predanog rada, potvrda da imam kvalitete dobre glavne stjuardese: od poznavanja različitih stilova posluživanja, hrane i pića, vina iz cijeloga svijeta, cvijeća, dekora, ali i najvažnijeg – da sam sposobna voditi tim, budžetirati, komunicirati i donositi odluke o kojima ovisi cijela moja posada – ističe u razgovoru za DuList Lozo.

Avantura postala stil života

Trudi se, naglašava, živjeti život koji je odabrala na najbolji mogući način. 2014. godine, kada je prvi put zaplovila u ove vode, bila je to prava avantura, a sada joj je posao postao život.

— Sada sam to jednostavno ja. Nakon dvije sezone rada u jednoj pomorskoj agenciji, moj tadašnji šef savjetovao mi je da pođem položiti osnovne brevete i pokušam se ukrcati. Nekoliko mjeseci kasnije, letjela sam za Nizozemsku i prvo iskustvo na moru bio je Atlantski ocean te odlazak na Karibe. Iskreno, ne sjećam se života prije ovoga – reći će Josipa kroz smješak. Iako se mladima često zna prigovoriti kako nemaju potrebne hrabrosti odlučno slijediti svoje snove, kako u privatnom tako i u poslovnom smislu, Josipa nipošto ne pripada ovoj kategoriji, a ima što poručiti i onima koji na ovaj način promišljaju o mladima.

— Čini mi se da smo odgajani da ne budemo nomadi. Od malena nas uče što je važno – škola, fakultet, dobar posao, suprug, djeca. I nemojte me krivo shvatiti, tko god izabere taj put, dokle god je sretan, očigledno radi nešto dobro. Ali, isto tako ne volim čuti kako je grozno što mladi odlaze. Neka mladi odlaze, neka vide što je život vanka, neka upoznaju različite ljude i kulture, neka vide da nije lako. Sve je to proces odrastanja i pronalaska sebe. Nema ništa loše u traženju svog mjesta u ovom ludom svijetu – priča nam Lozo te otkriva kako izgleda jedan tipičan dan na luksuznoj jahti te koje sve obveze dnevno ima glavna stjuardesa. A, gosti su, naravno, na prvom mjestu.

— Običan radni dan nekad počinje u 5 sati, nekad u 7, ali neizostavan detalj je lonac dobre kave, zatim sastanak s mojim curama te slaganje prioriteta za taj dan. Ako su gosti na brodu, sve je prilagođeno njima. Znači li to da će gost poželjeti vatromet u 3 ujutro ili tekilu koju je nemoguće nabaviti u toj državi, tu se vidi koliko je netko dobar u onome što radi. To je izazov i gosti dolaze prvi. Ono što je meni uvijek imperativ je njihova privatnost. Telefoni posade zabranjeni su oko gostiju. Odgovorno tvrdim da je ovo posao, nije put oko svijeta. Naravno da nemam ništa protiv fotografija mjesta, ali samo i jedino ako gosti nisu na brodu i, naravno, da se što manje otkriva gdje se jahta u tom trenutku nalazi – govori nam ova Dubrovkinja. Mnogo je toga što Josipu u ovome poslu posebno oduševljava i motivira. Ali, reći će u šali, najveći joj je uspjeh što je još uvijek ‘mentalno zdrava’. Često je, naime, potrebno, uložiti mnogo napora kako bi se održala ugodna i zdrava atmosfera među mnoštvom kolega.

— Živim svoj posao 24 sata dnevno. Uz to, desetak ljudi koje ne znam i nisam birala, stavljeni su sa mnom u istu prostoriju. Treba sve te ljude, karaktere i različite kulture pomiriti. Mojim mladim stjuardesama sam ponekad kao mama. Nekad sam psiholog, prijatelj, a nekad potpuni stranac. Ali, ti isti ljudi moja su najveća motivacija. Bez ljudskog faktora nema uspjeha – otkriva Josipa i dodaje kako je trenutno zbog posla svoj privatni život stavila na čekanje. Dokad, tko zna?

Treba se dokazivati

— U ovoj industriji u kojoj prevladavaju ljudi kojima je engleski jezik materinji, neprestano se moraš dokazivati. To je možda mana ovog posla. Moraš im dokazivati da je tvoja razina engleskog jezika dovoljno dobra, moraš se boriti s predrasudama o Hrvatima. Ne mogu reći da sam imala loše iskustvo, ali znam jako puno kolega koji jesu. Meni je sada već lako, ime mi je koliko toliko prepoznato, a ono se veže isključivo za dobre stvari i to me veseli – govori nam ova stjuardesa koja je do sada posjetila brojne svjetske destinacije od kojih je svaka na nju ostavila poseban dojam.

Ipak, neizbrisiv trag u njoj je ostavila Kolumbija i sigurna je da će joj se opet vratiti. Dugogodišnja joj je želja bila posjetiti Maldive, a ove će joj se zime ta želja ispuniti jer u prosincu s jahtom na kojoj radi ide odraditi sezonu upravo na željenu joj destinaciju. Josipa Lozo do sada je radila na privatnim i komercijalnim jahtama. Bilo je tu, ističe jahti dugih 30, 50, 70 pa čak i 125 metara. Svaka je, dodaje, bila dukčija i imala je neke druge čari te nikada neće prestati biti zahvalna za priliku da uopće radi ovaj posao. ‘Jahtaši’ naglašava Lozo, itekako ostavljaju napojnice te je to praktički na komercijalnim jahtama gotovo krucijalno. Ipak, Lozo nije željela ulaziti u detalje te spomenuti određene iznose, ali je istaknula kako su svakako napojnice dovoljno dobre za lagodan život. A, koliko često ima priliku ponovno navratiti do Dubrovnika? Trenutno joj sve to ovisi o fakultetu.

— Naime, u procesu sam pisanja diplomskog rada na Sveučilistu u Dubrovniku, diplomski studij Odnosi s javnošću. Nažalost, ovaj posao ne ostavlja dovoljno vremena da se posvetim i tome. Svakako mi je drago da ću imati diplomu jer jednog dana, ovaj glamur prestaje. Ali ne još. Pa, zaboga, tek sam prvu nagradu dobila – zaključila je Josipa Lozo.

Iz tiskanog izdanja DuLista od 30. listopada 2019. godine.

Foto: Privatna arhiva Josipe Lozo

Pročitajte još

RAZGOVOR S PAULOM JUSIĆ Đelo me zvao Pepeljugom, volio je slušati kako pjevam pjesme Whitney Houston

Maria Prkut

FOTOĐIR Prije novog nevremena…

Dulist

PRVI ‘ADVENT U ŽUPI’ Spremno šest kućica, organizirat će se i doček 2020. godine

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija