Natrag
10.12.2018 16:29

facebook

twitter

google

rss

dulist

Dubrovačke obitelji – čuvari božićnih običaja

25.12.2013 @ 10:14 Mia Njavro Zanimljivosti
9;9

Podijelite:

Božić je vrijeme veselja i obiteljskog okupljanja kada svi s nestrpljenjem očekujemo rođenje Božjeg sina.

Poseban duh Božića čine stari običaji koje njeguju dubrovačke obitelji, dajući im pritom svoj osobni pečat. Božić u Gradu upravo je zato prelijep, no posebnu čar ne daju mu bogato ukrašeni Stradun,  zidine i mnoštvo događanja, već upravo obitelji čija pjesma i smijeh odzvanjaju starim kamenim ulicama Grada. Stoga smo posjetili tri obitelji iz povijesne jezgre Dubrovnika koje su nam ispričale kako slave Božić, a njihove pripreme za nadolazeći blagdan za Vas smo ovjekovječili prigodnim fotografijama.
 
 
 

Lučki kapetan Nikola Beusan
Betlem mora biti gotov na Svetog Nikolu!

 
U obitelji lučkog kapetana Nikole Beusana Betlem se postavlja već za Blagdan Svetoga Nikole.  

– Prije smo Betlem činili na Badnju veče. Ali kako je meni imendan 6. prosinca, u nas je običaj da Betlem mora biti gotov za Svetog Nikolu. Bor kitimo na Badnji dan. Tada na vrata stavljamo i grančicu ružmarina, lovorike i masline. Maslina simbolizira mir, ružmarin zdravlje, a lovorika slavu. I onda se te grančice stavljaju u pogaču na Badnju veče, svi se pomole te se upali svijeća. I to vam je jedan stari običaj iz Grada. No, to sam vidio na svega dvije, tri kuće unutar zidina. Taj sam običaj naslijedio još od moga nona, a svijeću je uvijek palio najstariji, glava kuće – rekao nam je uvodno Nikola Beusan koji svoj Betlem, na koji je ponosan, radi od prirodnih materijala.

– Imam dio kore od bora iz Muzičke škole koji sam uzeo kad su posjekli bor. Kora od palme je uzeta davno, kada je jedna palma posječena na Konalu, a kamenja su dio siga koje sam prikupio kad se popravljao most na Vratima od Ploča. Jablani su trstika iz Rijeke dubrovačke, a mahovina je s Osojnika. Prije sam mahovinu brao iza Bistrine, tamo sam naime našao lijepe poste mahovine, koja zna biti dosta bogata ako je prije toga padala kiša. Vodopad je načinjen od štuka, a jednu od kućica napravio sam od kore kriješve s Konala. Jedino je Grad kupovni, a njega mi je sestra poslala iz Njemačke za vrijeme rata – priča Beusan koji se posebno prisjeća svog djetinjstva na Konalu.

– Uvijek smo doma radili veliki Betlem. Na Konalu imamo male drvene figure jelena i ostale figurice koje su se radile od drva. To bi mi kao djeca na Konalu uvijek činili, a umjesto bora u to doba znali bi staviti vrh lovorike – dodaje, pokazujući nam feralić star stotinjak godina s kojim je kao dijete išao kolendavat.
– Bila nas je grupa iz osnovne škole, hodili smo od kuće do kuće s feralićem i znalo se u koga se ide zapjevat. No ne gusta me današnja kolenda. Jer je intonacija danas drugačija, pjevaju se viši tonovi – ističe te naglašava:
– Kad nam netko ne bi otvorio vrata, onda bi se pjevale one poznate kitice. Ako netko pak nije slavio, onda bi mu pozvonili, otpjevali kiticu i crta. U ono doba dobivali smo jabuke, naranče, suhe smokve. To bi donijeli doma i tratavali se – zaključuje Beusan.

 
 

Orlanda Degl'Ivellio
Nema Betlema bez figura Tri kralja, starih 72 godine
 

Betlem Orlande Degl'Ivellio također je poseban jer ga izrađuje u staroj škrinji, odnosno baulu, kojeg je naslijedila od pokojnog nona.

– Nono je u njemu nosio robu kad je išao navegavat. Mislim da je iz 1. svjetskog rata – rekla nam je uvodno dodavši kako je posebno ponosna na figurice koje su stare kao i njena majka.

– Figurice Sveta tri kralja, beke i tovara imam otkako znam za sebe. Imaju 72 godine kao i moja mama. S obzirom da mama ima i brata, neke su se podijelile, neke su se slomile, pa smo nabavljali nove. Često mi dođu prijatelji pa se nasmiju kada vide koliko su figurice stare – ističe Orlanda Degl'Ivellio i naglašava kako se u njenoj obitelji od davnina slavio Božić.

– Za Svetog Nikolu počnemo kititi vrata po starinski. Stavlja se ljuta naranča, lovorika i ružmarin. Betlem držimo malo iza šestog, kad je obično Blagoslov kuće, jer nam dolaze djeca pa ga gledaju. S obzirom da je Betlem napravljen u škrinji, djeca mu se vesele pa me uvijek pitaju 'A, zašto u škrinji?'. Onda im ja odgovorim da se 'kad završi Božić škrinja zatvori, a Mali Isus i beke idu spavati' – napomenula je dodavši kako bor ne kiti još od Domovinskog rata, kada joj je stradala kuća.

– Jednostavno ne stavljam bor. Isto kao što smo do rata uvijek imali veliku festu za Svetog Nikolu jer je moj nono bio Nikola. No, kako nam je toga dana kuća stradala, samo odemo na misu, no više ne činimo festu – zaključila je.

 
 

Vjera i Goran Martić
Neka je crveno, neka vlada veselje!

 
Nađete li se kojim slučajem u kući Vjere i Gorana Martića, ostat ćete iznenađeni. Kao da ste došli u tvornicu božićnih ukrasa i šušura, apsolutno sve je u znaku Božića. Sa svih strana dočekuju vas baluni, čizmice, Djedovi božićnjaci, žaruljice. A bor od poda do plafona.

– Od ranog djetinjstva, kad je bilo siromaštvo, veselili smo se bombonima što su visili s raznobojnim staniolom. Bilo je drvenih baluna, kojih još ima u moje mame, roze su boje, i to iz doba moga rođenja. Pokojni otac uvijek se brinuo da ničega ne fali, iako je sam radio, a nas je bilo tri sestre, brat i mama. Najviše smo se veselili kolendarima. Bila je jedna grupa koja bi sakrivice došla iza kantuna. Nije se smjelo, ali se više pjevalo nego danas. Onda bi uletili, a to je bio poseban doživljaj tati – osmijeh mu je bio od uha do uha. Pamtim taj žar i veselje. A na pravom boru palili bi šterike. Imali smo mali Betlem, no kako smo rasli sve se počelo širiti. Kako smo se sve tri sestre udale, same sebi počele smo stvarati ugođaj. Kod svake je drugačije. Strašno se tome veselimo. Imamo kolekciju božićnih pjesama no najljepše je kad mi zapjevamo – rekla nam je uvodno Vjera Martić. Na naše pitanje kada se počinje pripremati na božićne blagdane odgovara:

– Već tri dana intenzivno redimo i čistimo, počinjemo ukrase stavljati od dna, pa prema katovima. Nekad zaplačemo za one kojih nema, posebno za mog tatu koji je umro prije pet godina jer je on bio stup i duša svega. Imam i glazbeni kutak za mog unuka. Neka je kič, neka je crveno, neka se veselimo. Iluminaciju inače radi moj muž, jer ja to ne znam.Treba osvijetliti kućice, bor, a pritom se žice ne smiju vidjeti. Još planiram u kuhinju objesiti crvene anđele, no to još nisam stigla – zaključuje.

Komentari





O autoru: Mia Njavro

Diplomirana novinarka i magistrica komunikologije. U slobodno vrijeme pišem, u radno vrijeme pišem. Prestala sam skupljati salvete, a najčešće se bavim temama od životne važnosti, kao što su filmovi, glazba i društveni mediji.

Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana