Kultura

DUBROVAČKA UMJETNICA ANABEL ZANZE Roman može imati petsto stranica, a moja slika-citat samo jednu

Dubrovačka suvremena umjetnica Anabe Zanze je sredinom siječnja u Gliptoteci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu otvorila retrospektivnu izložbu ‘Napinjanje teksta’, uz podršku Grada Zagreba, Grada Dubrovnika te Ministarstva kulture RH.
Izložba u autorskoj koncepciji povjesničarke umjetnosti i likovne kritičarke Sandre Križić Roban predstavlja stotinjak radova (kolaža, ulja na platnu i akrila) u kojima se ‘slovo’ i ‘tekst’ prepoznaju kao temeljne osobine umjetničkog stvaralaštva Anabel Zanze. Tim povodom porazgovarali smo sa Zanze ne samo o ovoj izložbi već i o njenom slikarstvu, planovima, ali i umjetničkoj sceni u Gradu i Zagrebu.

Možete li nam objasniti koncept izložbe ‘Napinjanje teksta’?
Retrospektivna je to izložba slika ‘slova’, obuhvaća djela nastala u rasponu od 1996. do 2018./19: u pet soba na drugome katu Gliptoteke HAZU, kroz postav koji nije kronološke naravi, nego je, poput mojih slika, labirint značenja i prostor za interakciju slika koje nisu nužno iz istoga ciklusa. Prostor je to slobode, unutar zadanoga, ponuđen posjetitelju, prostor koji smo gradile kustosica Sandra Križić Roban, arhitektica Mirna Horvat i ja. Dizajnerica kataloga/knjige Rafaela Dražić, koja se voli poigrati tipografijom i tiskovnom podlogom, posve se uklopila u zamišljeni koncept.

Zašto slova i što Vas je k njima okrenulo?
Sjećam se večeri kad sam počela kolažirati slova. Rodica Ana Viđen, kiparica, Konavoka, negdašnja nevjesta slikara Mila Milunovića, navratila je k nama, u listopadu 1996., u Grad. Bila sam ležerno uljuljkana u porodiljni dopust. Ana mi je sugestivno objasnila kako za slikare ne postoje ni praznici, ni blagdani pa ni porodiljna izležavanja. U svojoj sam knjizi zabilježila taj trenutak. Impresionist koristi točku, divizionist crticu, ja koristim slovo. To su samo građevni/strukturalni elementi.

Ima li tekst na Vašim slikama uvijek i određeno značenje ili…?
Semantičko značenje u tekstu zasigurno postoji jer ispisujem postojeće riječi, a ne izmišljene. Slikam tekstove na različitim jezicima, koje sama nužno ne poznajem: na talijanskom, engleskom, hrvatskom, njemačkom, mađarskom, francuskom, flamanskom. Gledatelj, koji zna jezik citata ili riječi slike, uz sliku dobiva i tekstualno/pojmovno značenje. Može vizualizirati neke tekstualne sadržaje. Onaj, koji ne poznaje jezik, doživjet će je samo kao likovnu činjenicu ispunjenu nepoznatim tekstualnim sadržajem. Prepisujem isječke iz esejističkih ili pripovjednih tekstova i ti naslikani odlomci nisu cjeloviti kao što su to eseji ili pripovjetke iz kojih su izvađeni. Oni mogu, s tekstološkoga stajališta, biti i suvisli i nesuvisli, to jest nepotpuni, ali sa slikarskoga stajališta moraju biti suvisli i cjeloviti. Roman može imati petsto stranica, a moja slika-citat ima samo jednu. Da pročitate roman potrebno je nekoliko dana, da ‘pročitate’ sliku potrebno je nekoliko sekundi.

Kako publika i kritika reagiraju na umrežavanje likovnog i jezičnog izričaja?
Različito. Jedni slike gledaju, drugi ih čitaju, treći rade oboje. Kritika je tu da pomogne, ako zna i može. S kustosicom izložbe Sandrom Križić Roban uspostavila sam vrlo iskren odnos. Ako joj neka slika ili ciklus ne odgovara, rečemo to odmah, zašto odugovlačiti s izborom djela za izložbu? Taštinu sam ionako odavno pospremila u ladicu.

U čemu nalazite inspiraciju?
U radu. Tu leži sva tajna. Ili, kako, u vicu, Bog Muju kaže: Uplati listić… Koraljka Kovač, kolegica iz generacije, kazala je da moje djelo počiva na intelektualnom promišljanju, dok kod nje sve kreće iz podsvijesnog vrela. Analizom i sintezom, koji put s više uspjeha, koji put s manje, raskrčujem si put. Unutar slovčanog algoritma.

U prosincu ste u rodnom Dubrovniku predstavili knjigu ‘Pogled iznutra/Čitati s razumijevanjem’, može li dubrovačka publika uskoro očekivati i izložbu?
U Umjetničkoj galeriji sam 2015. imala opsežnu izložbu, 2016./2017. razradila ciklus ‘Grisailles’, započela neke nove, međutim zdravstvene tegobe su me odvojile od štafelaja. Nisam još spremna za novu izložbu. Tješi me što sam, u tome razdoblju, asistirajući suprugu Igoru Zidiću u realizaciji njegovih projekata, svladala neke nove vještine. Spomenut ću ovdje dubrovačku dionicu te asistencije: monografsko ostvarenje o Ivu Dulčiću iz 2016. i novoizašlu knjigu ‘Salon/Galerija Schira 1975–1986’ u kojem su salonu, među ostalim izlagačima, bili predstavljeni Ivo Dulčić, Antun Masle, Đuro Pulitika i Josip Trostmann te se našli unutar korica spomenute knjige. Zbog izložbe ‘Bukovac/Cabanel’ u Umjetničkome paviljonu nisam se ni spustila prošlo ljeto do Grada…

Kakvom biste ocijenili umjetničku scenu u Gradu i koliko se scena u Dubrovniku razlikuje od one u Zagrebu?
Dubrovnik je grad iznimne povijesti, i danas financijski moćan. Pitanje je strategija i ciljeva. Nisam u njih upućena. No, kulturnjaci bez podrške političkih i gospodarskih stuktura ne mogu mnogo. Grad koji tendira egzistirati od cjelogodišnjeg turizma, mora vrviti kulturnom ponudom. Zašto se ne bi krenulo u ozbiljno i sustavno prikupljanje zbirke umjetnina suvremene umjetnosti i promišljalo o osnutku takve institucije? Umjetnička galerija ima vrijednih djela, no valjalo bi je dopuniti. Vila Banac mora funkcionirati kao galerijska cjelina. Tako bi se otvorila mogućnost da se stalnom postavu UGD poveća kvadratura i da se dobije prostor za povremene izložbe.
Jedna je prekrasna i važna epizoda druge polovine hrvatske likovne umjetnosti XX. stoljeća – DulčićMasle-Pulitika, dobila svoj stalni postav. Veselila bih se ozbiljnoj sanaciji Kuće Bukovac u Cavtatu, uspostavi Kuće Medović u Kuni. U našoj su županiji stasala ta dva prvaka hrvatske Moderne. Nismo im se primjereno odužili. A tek Jobu? U Zagrebu scena nije usmjerena isključivo na strogi centar, mnogi gradski, čak i periferni kvartovi imaju ozbiljne galerije, vode ih vrijedni profesionalci, uz financijsku potporu grada. U Dubrovniku ima takvih pomaka: program Galerije Flora u Lapadu, Jurjević se trudi u Šipčinama. Naročito je u Mokošici i u Župi potrebno ojačati kulturnu aktivnost, što podrazumijeva i edukaciju za umjetnost.

Foto: Branimir Baković i Igor Zidić

Pročitajte još

POSVEĆENE PRIJATELJIMA, LJUBAVIMA Predstavljena zbirka pjesama ‘PoSvete’ Voja Šindolića

Dulist

VEČERAS Predstavljanje zbirke poezije Voja Šindolića

Dulist

VIDEO/KONCERT U BISKUPSKOJ PALAČI Predstavljen restauriran harmonij s Lokruma

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija