Ulicama moga Grada

Dubrovačka dječica i njihova učiteljica

Dubrovačka dječica i njihova učiteljica

Gotova još jedna školska godina. Bar što se tiče nastave. Da, ima tu još posla, omiljenih 'na deset dana', il' ne daj Bože 'na dva mjeseca'. Zapravo, službeno, što mnogi i ne znaju, školska godina traje do 31. kolovoza. Kada završe svi ti dodatni rokovi. A u to sve pod obaveze naših nastavnika – prosvjetara upadaju i upisi za narednu školsku godinu učenika u onom daljnjem životnom koraku odabira svoje budućnosti.

Ima tu posla. Onog koji se manje vidi. I tako malo poštuje u ovom našem suvremenom životnom ludilu. Prosvjeta je ljubav prema djeci. I svi koji rade u prosvjeti vole djecu i daju se i te kako u svom poslu. I djeca ih vole, puno više od starijih koji zaboravljaju koliko truda su i njihovi učitelji uložili u njihovo obrazovanje, odrastanje i sazrijevanje.

Ljubav prema djeci

Generacije klinaca Grada i Ploča, pa i Rijeke dubrovačke s ljubavlju i poštivanjem pamte teta Bebu Đanić. Ona će reći kako ih sreće, javljaju joj se u điru, nekad joj treba tren, dva, prepozna ih po očima, osmijehu, te krenu sjećanja; ime, razred, tko je s kim sjedio. Rasla je u velikoj obitelji i još većoj ljubavi, kao najstarija brinula je o mlađima, sestri i braći. I to krene, želja da se o nekom brine, pomaže. Pa škola za učitelja, pa škola kao posao, profesija. Za svoj rad u školi stekla je i zvanje mentora savjetnika. Ma, Bebi ni to nije bilo dovoljno. Ima u njoj ljubavi za djecu i više od toga. Vrlo rano uključila se u Društvo Naša djeca, prvo samo za ogranak Grad, pa i za cijeli Dubrovnik. Bila je u nekoliko, čini joj se četiri mandata, i predsjednica Društva. Prisjeća se i ratnih dana, skloništa u školi Centar, raznih programa za djecu koje je činila s kolegicama učiteljicama, kako bi klinci manje mislili na granate i uzbune. Ima još! Godinama je član uredništva časopisa „Naša Gospa“ kojeg objavljuje Katedralna župa i uređuje katedralni župnik don Stanko Lasić. Član je i Pastoralnog vijeća Katedrale, te i tu brine ponajviše o djeci, malim ministrantima, s kojima često ide i na izlete. Pokazuje mi skicu dječje igrice koju su osmislili povodom proslave 300 godina naše Katedrale i koja bi se trebala objaviti uz naredni broj „Naše Gospe“. Njenoj ljubavi prema djeci kraja nema.

Fotke iz škafetina  

A onda smo opet malo pričali o Lučarici i životu u njoj. O svoj toj čeljadi koja kroz nju prođe, ali i o onima koji su u njoj živjeli. Pa sve te butige, davne i po koja sadašnja. Spomenusmo i čiope koje svojim zvukovima razbude čeljad Grada s proljeća. I gnijezde su tu naokolo. Pa o dragoj gospođi Mariji Kulišić, Župki, koja je dugo živjela s njima, kao sustanar, bila omiljena krojačica, 'sarta' rekli bi po naški. Stalno šivala za gospođe i gospare. Pa Lokrum, „Spas!!“ reče gospođa Beba. A onda smo opet malo razgledali stare fotografije. Pomalo izblijedjele, zaboravljene u nekom starom albumu, ali koje govore više od riječi. Evo ih u  vremenskom nizu; njen otac s bračnim parom Weiss davne 1935. na tadašnjoj Batali, pa fotka iz vrta osnovne škole Centar 1948., zatim njena pričest i njen razred tadašnje klasične Gimnazije davne 1951., pa na Peskariji s rodicom Etom Rehak, te njeni učenici; Prijevor 1973., iza Revelina preko onog mosta kojeg više nema 1983., te 4a iz 1999.. Ima tog još, kao što ima još priče o gospođi Bebi, našoj dragoj učiteljici. Toj ljubavi kraja nema.

Pročitajte još

NA STRADUNU Na kraju ovoga đira ulicama našeg Grada

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Na Paskovoj poljani, naokolo fontane

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Nikad nikome nemoj natjerati suzu!

Boris Njavro