Natrag
14.11.2018 02:05

facebook

twitter

google

rss

dulist

DON MILJENKO KREŠIĆ Kako je otok Mrkan postao utočište biskupa?

21.8.2014 @ 9:20 Dulist Grad

Podijelite:

Don Miljenko Krešić, župnik Župe Blažene Djevice Marije u Trebinju i povijesničar, na jučerašnjoj je misi na otoku Supetru (koja se zbog lošeg vremena nije mogla održati na Mrkanu) u uvodnim riječima održao je govor o povijesti otoka Mrkana.

Evo što je Krešić kazao o Mrkanu:

„Svetište Njegovo opustje kao pustinja…“ (1 Mak 1,39), svetište, oltar, crkva posvećena sv. Mihovilu arhanđelu ovdje na ovom mjestu gdje mi stojimo, na otoku Mrkanu koju sagradiše vrijedni redovnici sv. Benedikta prije više od 800 godina. Oni redovnici čijom zaslugom naši preci bijahu upućeni u tajne svete vjere, postadoše dionici Kristova spasenja te dionici i baštinici kršćanske i europske kulturne baštine.

Ovi prosvjetitelji i prosvjetitelji hrvatskog korijena živješe na ovom otoku oko sto godina uzdižući Bogu svoje molitve, slaveći Presvetu Euharistiju za posvećenje i spas svoj i svoga naroda, čiji su izdanci bili i oni sami i među kojim su živjeli. I tako svaki dan: bdijenje, jutarnja, Sveta Misa – treći čas, šesti čast, deveti čas, večernja, povečerje.

Jedno jutro 1252. poslije jutarnje molitve dok su neka braća odlagala svoje brevijare u korske klupe, a neka već krenula prema svojim ćelijama da se pripreme za svetu misu, začuo se glas starog opata: „Ostanite kratko“. Redovnici zastadoše tamo gdje ih glas zateče a on nastavi:

„Noćas je protjeran naš subrat, biskup Slav. Pod okriljem noći, bez igdje ičega, samo iznijevši živu glavu izbjegao je iz Trebinja. Da nije noćas uspio izbjeći, sutra više ne bi bio živ. Uroš bi ga sigurno ubio. Čuli ste za njegove prijetnje našem Nadbiskupu da bi ga najradije ubio i da u njegovu kraljevstvu nema, ne samo on nego ni Papa nikakve vlasti. Biskupa Slava su braća jutros prevezla na Lokrum i nalazi se u našem samostanu. Mi smo još na svome. Ali, ako Uroš i na nas krene što će biti s nama i s našim narodom sam Bog zna! Zato braćo na koljenja!“

Slav se više nikada nije vratio u svoju biskupiju. Tribunijom, Trebinjskom oblasti, poslije Uroševe smrti vladali njegovi sinovi, unuci i praunuci (svi Uroši I. II. III. itd..) i sve dok su njome vladali srpski kraljevi biskupu trebinjskom, osim možda u vrijeme kad je ova oblast bila povjerena Jeleni, majci kraljici (1284.-1314.) za njih u Trebinju nije bilo mjesta. U dokumentima toga vremena susrećemo biskupa mrkanskog i trebinjskog, odnosno trebinjskog i mrkanskog u istoj osobi.

Prvi poznati koji je nosio te naslove bio je biskup Nikola. Njemu je Malo Vijeće 1322. udijelilo milostinju. Malo prije toga, na prijelazu stoljeća, da li 1284. ili poslije, dubrovačka plemićka obitelj Tefla, koja je bila pokrovitelj mrkanskog samostana, ovome biskupu ili njegovu predšasniku darovala je otoke Mrkan, Bobaru i Supetar da se imaju gdje skloniti i da imaju od čega živjeti.

Od tih godina, od kraja 13. stoljeća pa sve do 1948. ovi su otoci u vlasništvu trebinjsko-mrkanske biskupije i gledajući kroz povijest svrha im je bila bitno trostruka:

Mjesto bogoslužja – Crkva Sv. Mihovila (još je jedna bila na otoku – crkva Gospe Snježne dole na obali) služila je kao katedralna crkva trebinjsko-mrkanskih biskupa, za vrijeme srpskog (kraj 13. i prva polovica 14. stoljeća) i turskog (sredina 15. stoljeća i 17. i prvi dio 18. stoljeće) izgnanstva, odnosno za vrijeme njihova boravka ili ovdje na otoku ili u Dubrovniku, u kojoj su služili pontifikalne mise. Posljednji koji je služio pontifikale u crkvi sv. Mihovila, kako nam prenose dokumenti, bio je biskup Scipion de Martinis, poslije velike trešnje 1667. godine. Njegov nasljednik Antun Primi (Primić) redovito je tražio i dobio od Svete Stolice dozvolu da pontifikale može služiti na području Dubrovačke nadbiskupije.

Mjesto biskupova stanovanja, odnosno biskupski ordinarijat ili rezidencija – S velikom vjerojatnošću, koja graniči sa sigurnošću, možemo tvrditi da su biskupi od kraja 13. stoljeća pa sve do četrdesetih godina 14. stoljeća stanovali u ovom samostanu. Drugog mjesta stanovanja, druge rezidencije, koliko nam je poznato jednostavno nije bilo. Kad je Trebinjska oblast došla pod vlast zetske braće Balšića, koji su bili katolici, 1373. godine, te koju godinu poslije pod vlast bosanskog kralja Tvrtka 1377., počela je obnova katoličanstva na području Trebinjske biskupije te su se i biskupi mogli nastaniti na njenom području.

Međutim, u to isto vrijeme, 1377. Republika im je kao nadoknadu što su samotan na Mrkanu ustupili za karantenu (prva u Europi) darovala kuću u Dubrovniku. Od toga vremena imali su priliku stanovati na području Trebinjske biskupije ili u Dubrovniku. Vjerojatno su koristili i jednu i drugu mogućnost. Posljednji od njih koji je u ovom razdoblju boravio na području biskupije na kopnu, bio je biskup Mihovil Natalis (1436.-1456.). Za njega povijesni izvori kažu da se negdje oko 1450. povukao iz Trebinja u Dubrovnik a biskupiju povjerio kanonicima sv. Petra u Čičevu (nekadašnji benediktinski samostan kod Trebinja danas samotan pravoslavnih monahinja) i Ivanu knezu Popova i Trebinja. Biskup Mihovil je umro 1456. godine u vrijeme kuge i pokopan u crkvi sv. Mihovila na Mrkanu.

Ovo je jedini biskup za kojeg sa sigurnošću možemo tvrditi da je pokopan u ovoj crkvi. Vjerojatno da nije pohađao Mrkan i slavio Boga u ovoj crkvi ne bi je ni odabrao za svoje ukopno mjesto. Poslije biskupa Mihovila (drugo progonstvo, ono tursko) trebinjsko-mrkanski biskupi su stanovali u Dubrovniku u kojem su, neki od njih, vršili službu generalnog vikara dubrovačkog nadbiskupa. U vrijeme obnove katoličanstva pod vlašću Zlatnog polumjeseca (Turskog carstva) na početku 17. stoljeća trebinjsko-mrkanski biskupi ponovno se nalaze na Mrkanu. Biskup Krizostom Antić (Antica) (1615.-1647.) na više mjesta piše kako je obnovio rezidenciju i crkvu na Mrkanu, da povremeno na njemu živi i u crkvi sv. Mihovila obavlja pontifikalne mise. Isto čini i njegov nasljednik Sabin Cvjetković (1647.-1661.). U njegovo vrijeme vodio se rat između Venecija i Turskog carstva (Kandijski rat 1645.-1669.).

Njegova rezidencija na Mrkanu bila je česta meta uskočkih, odnosno hajdučkih – razbojničkih pljački. Kako piše, spomenuti pljačkaši, više su puta napali samostan i odnijeli iz njega što su mogli odnijeti. U opustošenom samostanu nije mogao stanovati te se trajno preselio u Dubrovnik. Međutim, ljudsko trajno nije Božje trajno. Dubrovnik je u travnju 1667. zadesila velika trešnja. Grad je bio porušen, pa tako i biskupova kuća u gradu. Samostan je na Mrkanu čini se malo bolje prošao, barem se u njemu moglo stanovati te je biskup Scipion de Martinis ovamo premjestio svoj ordinarijat. On je bio posljednji od biskupa koji je na otoku stanovao.

Izvor prihoda za održavanje biskupa, ordinarijata i biskupije – Kad je obitelj Tefla krajem 13. stoljeća darovala trebinjskom biskupu otoke Mrkan, Bobaru i Supetar, darovala ih je s ciljem da prognani biskup ne bude prosjak nego da ima od čega živjeti. Od tada pa do 1948. kad je komunistička Jugoslavija biskupiji oduzela spomenute otoke biskupi, a poslije njih i apostolski upravitelji iznajmljivali su spomenute otoke pojedincima iz okolnih mjesta na kopnu te od te najamnine uzdržali sebe, ordinarijat i biskupiju. Prihodi nisu bili Bog zna kakvi, ali bili su njegovi!

Komentari





O autoru: Dulist


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana