Natrag
17.11.2018 12:13

facebook

twitter

google

rss

dulist

‘DOMUS CHRISTI’ Puno ljubavi, malo ljubomore, i jedan Don Juan

18.8.2015 @ 7:41 Mia Njavro Grad
11;11

Podijelite:

U ovo ljetno vrijeme, dok se cijeli Grad užurbano kreće, teško je pronaći oaze mira i spokoja za odmor. No, nije nemoguće. Postoje skriveni kutci Grada gdje se sjedi u hladu, uživa, radosno očekuje svaki novi dan.

I mi smo pronašli jedno od tih mjesta – Dom za starije i nemoćne Domus Christi, jedan od najljepših, a mi vjerujemo i najstarijih domova u Hrvatskoj. Osnovan daleke 1347. godine, broji trenutno 87 korisnika, te trideset vrijednih djelatnika, a pobliže o životu u Domu saznali smo od ravnateljice Mirjane Vujnović, kao i od samih korisnika, koji su nas dočekali s osmjehom, pjesmom, slikarskim uradcima te ni manje ni više nego – harmonikom!

Ravnateljica nam ističe kako svi u Domu žele sudjelovati u nekim aktivnostima, iako su neki od njih teže pokretni. No, bogat program života u Domu za svakoga nudi ponešto. Svaki dan u tjednu neka je aktivnost u domu, od vježbe i zumbe do društvenih igara i tjelovježbe…

– Uvijek se nešto događa, a imamo i individualne stvari i radionice. Život je organiziran kako oni žele, pogotovo stambeni dio, koji je odvojen od dijela pojačane njege – kaže ravnateljica, dok se korisnici pomalo okupljaju ispred zgrade, u hladu. Razlog je Slobo, jedan od najstarijih stanovnika Doma. Slijepi Slobodan Matić vrsni je harmonikaš, a dobro se snalazi i bez harmonike, koju će odgusta zasvirati, dodaje ravnateljica, jer sam đirava, ide u butigu… A svira prekrasno. I dok neki pjevaju zajedno s njim ‘Adio Mare’, mi smo ‘uhitili’ još koga za pričice o životu u Domu.

‘Dobra nam je ravnateljica k’o kruh!’
– Tetovažu sam napravila kad sam bila curica – priča nam Mare Andričić, koja je u Domu već 16 godina. Stigla je iz Rame, gdje još žive tradicijske tetovaže. U Domu joj je, kaže, divno, a i naučila je vesti konavoski vez, pa i tako krati vrijeme. Ovdje je uvijek veselo, dodat će!

– Ajme ove lijepe naše ravnateljice, dobra nam je k’o kruh! – kaže nam Marija Stoajinović, koja je u Dom pristigla, kaže bit će 2. rujna dvije godine.
– Odlično, vazda veselje, rođendani, proslave, a upraviteljica vrijedi za deset njih! I sestre su sjajne, paze nas, sve će skočit i učinit – dodaje teta Marija, dok se u razgovor simaptično uključuju dvije gospođe, Vera John i Kate Klukašin.
– Dvije godine, ma možda malo duže, smo obje tu. Čime se bavimo? Ma tombolom, zumbom, malo onako zaplešemo ‘sa stolice’, pričamo, smijemo se i to je dosta – kažu nam dvije gospođe, a ravnateljica dodaje i da ‘zafrkavaju muške’. Điravaju po Gradu, druže se… No najdraže im je u Domu, pogotovo navečer, kad su svi tu. Malo slabo vide, ali kažu, ne smeta im to.

Imaju i Don Juana
Onaj tko najviše ‘zafrkava’, a najstariji je, jest gospar Baldo Đanović, 95-godišnjak poznatiji u Domu kao Don Juan. Kaže, ostario je, ove godine samo jednom je bio na kupanju!
– Pretprošli put spašavala me je glavom i bradom ravnateljica, no u pomoć su pristigle i moje prijateljice – kaže Baldo, dodavši i to kako je u Domu od 3. ožujka 2010. godine.
– Ne bavim se ničim! A dobro, malo tombole. 95 godina imam, a proslavit ću skoro i rođendan, pa ću vas sve pozvati. Paze me ženske, a ženske k’o ženske… – kaže Baldo kroz smijeh: ‘Volim lijepo reć, makar ne bila istina, ženske to prihvate k’o da je istina i u tome je tajna’.
– Eto vidite kako ga ne zovu zaludu Don Juan! Ženske ga obožavaju i uvijek je u ženskom društvu, a to ga pomlađuje. Mislio je doći ranije u Dom, no imao je kozu. Ma i kozu bi smjestili gore u vrt! – smije se ravnateljica.
Nije sve u ljubavi u Domu, nešto je i u umjetnosti, slikarstvu, pisanju… Zna to dobro gospođa Hela Šterić, koja je napisala i ‘Pjesmu Domu’, koja se nalazi i na web stranici ove ustanove!
– Malo pišem, malo slikam, a malo i filozofiram. Više, zapravo, slabo slikam jer ne vidim, jedva i pišem. Rješavam i križaljke. Napisala sam petnaestak pjesama, a najpoznatija mi je već spomenuta ‘Pjesma Domu’ – kaže gospođa Hela, koja inspiraciju vuče iz svog života, puno je boravila po koncertima i u kazalištu. Živjela je u Beogradu, stalno se kretala u kulturnim krugovima…

Marija Ostoja tu je godinu dana, no osjeća se ‘kako danas, tako i prvi dan’.
– Preporodila sam se, ma boljeg doma u državi i dalje nema! Pitaju me je li mi dosadno, ma kakvi! Rješavam križaljke, gledam televiziju, šetam, nemam vremena da mi bude dosadno! Dani su mi ispunjeni. Kćeri su mi tu svaki dan, uvijek mi netko navrati – kaže Marija, sjedeći u društvu s Helom, Marijom Zedniček i Jelenom Petričić. Kažu kako se i inače svi skupa druže, svi su prijatelji i prijateljice na simpatičnoj i jednostavnoj osnovi. Marija kačka, reći će ravnateljica kako vrijedno izrađuje, dok je i Jelena aktivna na skoro svim događanjima u Domu.

‘Sigurno nećemo samo leć’ i odmarat’!’
– Radimo koliko možemo i kako možemo. Sigurno nećemo ‘samo leć’ i odmarat’ – smiju se cure. U Domu ima aktivnosti, ima vježbe, ima zabave, a nas je zanimalo ima li i – ljubavi?
– Ljubavi imamo, ima i ljubomore, o da! Oni su vam u biti k’o studenti, samo treće dobi – kaže ravnateljica, a kroz smijeh zaključuju kako se barem ne treba bojati neželjenih trudnoća.

Situacija i dobra vibra koja vlada Domus Christijem ne može stati u nekoliko redaka novinskog napisa, a veselje pršti na sve strane. No, pitali smo je li uvijek tako, odnosno kako se korisnici osjećaju prvog trenutka kad dođu.
– Nema onoga ‘Smjestio me netko i ostavio tu’. Uglavnom prije smještaja idemo u posjet korisniku, želimo razgovarati s njim, pripremiti ga. Obično idemo socijalna radnica i ja, želimo vidjeti koje su im psihofizičke sposobnosti i slično. U bilo kojem trenutku oni mogu napustiti dom, a oni koji su pokretniji i zdraviji brinu se iz čiste ljubavi i altruizma za druge koji ne mogu biti toliko aktivni – kaže ravnateljica za kraj ove lijepe priče.
A mi vas svakako pozivamo da ih obiđete, povirite, uvjerite se da život ne prestaje dolaskom u Dom za starije i nemoćne. Njihovi osmijesi to dokazuju!

 

Malo iz povijesti
Kako je nastao Domus Christi?
Godine 1347. zabilježene su prve vijesti o namjeri Dubrovčana da u svom Gradu sagrade hospital (ubožište). Malo vijeće na svojoj sjednici od 30. siječnja 1371.godine izabralo je tri vlastelina naredivši im da nađu pogodno mjesto za gradnju skloništa za siromahe. Dubrovački kroničar Ivan M. Gundulić zabilježio je u svojoj kronici da je te godine u Dubrovniku sagrađena bolnica za bolesne siromahe pod imenom ‘Domus Christi’. Zgrada se nalazila s južne strane ženskog samostana sv. Klare. Taj hospital je imao razna imena, a najobičnija su bila: hospitale magnum, hospitale grande, spedal grande, spedal grande dreto le poncelle…

Komentari





O autoru: Mia Njavro

Diplomirana novinarka i magistrica komunikologije. U slobodno vrijeme pišem, u radno vrijeme pišem. Prestala sam skupljati salvete, a najčešće se bavim temama od životne važnosti, kao što su filmovi, glazba i društveni mediji.

Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana