Natrag
16.12.2018 16:17

facebook

twitter

google

rss

dulist

Dobri naš dundo Pepica

16.12.2015 @ 22:49 Boris Njavro Ulicama moga Grada
10;10

Podijelite:

Točno na Božić 2000. godine umro je gospar Josip Kovačević, kojeg mnoga čeljad Grada i šire, iako je od tada prošlo već podosta godina, još uvijek pamti po nadimku Pepica.

Tihi, mirni, čestiti i skromni čovjek, koji „nigdar nije hodio polako, vazda je neđe trčo, žurio… i vazda bio nasmiješen. Ako bi ga ‘ko tražio, znali bi mu rijet „eno ti je maločas protrčo ovuda!“ reći će neki koji ga i te kako pamte do puno dobra što je učinio za svoga života dugog 89 godina, posebno za sva vremena zadužio svoj i naš Grad, mnoge udruge, društva, sportske klubove, crkvu, zborove, ljude… Bio je po svemu gospar Pepica svestrana osoba, veliki filatelist, istaknuti zborski pjevač, kroničar Grada, a posebno Vaterpolo kluba “Jug”. „Imo je dara za sve!“ reći će za njega. Imao je osjećaj, volju i ljubav sačuvati sve ono što je vrijedno u Gradu, posebno kada je riječ o bogatoj povijesnoj baštini i obilježavanju jubileja onih osoba koje su na razne načine pridonijeli dubrovačkoj i hrvatskoj znanosti, umjetnosti, filateliji i sportu. Život je proveo na korist svom Gradu.

Nagrade i priznanja
Negdje je zapisano kako je jednom Pepica rekao „važniji je čestit život, nego sva priznanja ovoga svijeta“, ali za svoj marljivi, skromni i tihi način života dobio je mnoga priznanja, od kojih posebno mjesto na zidu obiteljskog doma na Prijekom ima priznanje Svetog Oca pape Pavla Šestoga, koju je dobio 1975. godine za svoj „kulturni i sveopći rad i dobrobit čovjeka“, te svakako i za njegov doprinos radu Katedralnog pjevačkog društva u Dubrovniku, povodom tadašnjeg obilježavanja 60 godina postojanja ovog zbora, kojeg je Pepica bio član još od svojih dječačkih dana. Spominje se Pepica u jednom razgovoru za novine puno godina iza tog priznanja kako u ta vremena nije imao nekih problema zbog toga, te kako mu je čak i tadašnji šef UDBE prišao na Stradunu i čestitao riječima „dobio si najveće odličje koje neki vjernik može dobiti!“ Pitali su ga jednom što je sve radio u životu, a on je samo mirno odgovorio „bolje da ste me pitali što me kroz život vodilo“, a vodila ga je velika vjera i privrženost crkvi, posebno dubrovačkoj Katedrali. Cijeli svoj radni vijek proveo je kao općinski činovnik, točnije socijalni radnik, te se „i u poslu nagledao svega“, iako je kao dječak želio ići u svećenike, zbog čega je i očekivano da je cijeli njegov život vezan za crkvu i vjeru, te ga je svatko u Grad znao kao istinskog vjernika. Rodio se u Cavtatu na Svetog Josipa 19. ožujka 1912. godine, u obitelji sa šestero djece, otac mu se zvao Josip, porijeklom iz Starog Grada sa Hvara, a majka, inače Talijanka rođena u Rimu, zvala se Jozica, pa je Pepica morao i to pojašnjavati „ma nisu mi dali ime ni po materi, ni po ćaći, već po svecu na čiji dan sam se rodio!“ Oženio je svoju Katarinu sa Lopuda rođenu Labaš 1941. godine, te su uselili u ovu kuću na Prijekom, koja je pripadala njenoj obitelji, u kojoj su proveli cijeli zajenički život, a u kojem nakon svih godina njegov sin Dubravko čuva sve što mu je otac godinama skupljao i sačuvao. Na zidu njihova doma središnje mjesto zauzima prelijepa umjetnička slika Svetog Vlaha, poklon Pepici i Katarini za vjenčanje tadašnjeg voditelja, dirigenta i osnivača Crkvenog pjevačkog zbora Antuna Gjivanovića.

Zaljubljenik u markice
Uz puno toga čime se bavio, nekako je ponajviše obilježila filatelija! Cijeli život skupljao je poštanske marke, te je njegova kolekcija zbirka mnogih kulturnih i povijesnih zbivanja u Dubrovniku, još od kongresa PEN – a 1933., pa Šahovska olimpijada prije rata, pa sam rat, Drugi svjetski, pa… ima toga. A na toj maloj poštanskoj markici, koju mlađe generacije i ne primjećuju, zabilježeni su mnogi događaji. Pepica je 1977. napisao i sam objavio malu knjižicu „Osnivanje filatelističkog društva u Dubrovniku 1890.“, njegov je veliki prilog i posebnom izdanju male monografije povodom stote obljetnice ovog društva koja se proslavila 1990. godine, kojeg je tajnik bio godinama. Njegov sin Dubravko ponosno pokazuje iz ormara u mojem čuva očevu arhivu sve te velike fascikle i albume pune vrijednih malih markica, te spominje kako je filatelističko društvo u Dubrovniku osnovao 1880. Frano Gundulić sa grupom zaljubljenika u te male markice, tek nakon dozvole koju su dobili iz Zadra, tada administrativnog središta. Spominje i kako je njegov otac Pepica bio počasni član raznih predsjedništva i na državnom nivou, dva puta je dobivao nagradu „Zlatni znak“ za svoj doprinos i rad, a 1987. ga je i tadašnje Predsjedništvo SFRJ odlikovalo Ordenom rada sa srebrnim vijencem. Za svoj rad i dopirnos svom gradu konačno je 1991. Pepica dobio i Nagradu Grada Dubrovnika za životno dijelo. O svemu priča sin mu Dubravko: „Moj pape je volio marke, počeo ih je skupljati još kao dječak. Pravio je posebne albume i u njih lijepio marke. Imao je jako lijep rukopis, pa je bilježio i svaki društveni događaj u Gradu, te sad imamo pravu kroniku događanja. Bio je zaljubljen u filateliju, a ja sam to nastavio. Na maloj sličici jedan puta jedan centimetar možete pročitati povijest jednog naroda ili neko zbivanje u društvu, te neke od njih vrijede veliko bogatstvo!“ Dok priča, Dubravko pokazuje sve te albume sa malim markicama, a onda i jedno staro, jedva čitljivo pismo iz daleke Rusije, čestitka za osnivanje društva u Dubrovniku 1880. godine, koje je njegov otac Pepica naravno sačuvao!

Svuđe ga je bilo!
Njegov dom zapravo je kao mali dubrovački arhiv 20. stoljeća, a i šire i duže. „Sve što ja imam, to je ovoga Grada, tako ja gledam na svoju ulogu u tome“ znao je Pepica reći, a to je i potvdio kada je sve vezano za Ljetne igre poklonio nakon stradanja njihove zgrade na Sv. Nikolu, 6. prosinca 1991. godine. Jako je volio VK „Jug“ i pratio ga od samih početaka u Portu. „Još se sjećam kad bi majka napravila nekoliko boca limunate, koje bi on nosio igračima u Porat, a kasnije i u Gruž, na svaku utakmicu. Častio bi igrače. Bio je redovan član uprave, sakupljao je arhivu svih nastupa, a nakon smrti to je sve poklonjeno klubu!“ prisjeća se Dubravko. Pepica je godinama bio član Društva prijatelja dubrovačke starine, godinama je bio tajnik Trombunjerima, te i na tu priču Dubravko vadi iz očeve arhive jednu staru vrijednu fotografiju, pojašnjava: „ovo nema niđe, ove slike“, a na njoj prva grupa dubrovačkih trombunjera, po osnutku 1875. godine, sa popisom imena likova na slici. Ima i jedna mala stvar o kojoj se i ne zna mnogo, Pepica je godinama bio tajnik udruge slijepih u Dubrovniku, bez ikakve naknade se brinuo o njima. Bio je valjda među prvim volonterima Grada. A tek njegova uloga u Katedralnom zboru… Volio je pjevati, ali to je priča za sebe, Pepica i pjesma, te o tom u narednom điru! A kako se ovih dana već pjeva na sve strane, zapjevalo se i u našoj betuli „Fontani“ na još jednoj izložbi progama „Grad po zimi“, prošlog petka uz sliku „Linđo“ naše drage Jagode Lasić. Opet je sve otvorio Dundo Pero, naš Tomislav Šuljak, veselo i uz pjesmu dobre klape; Buco i Srđan, Teša, „Maestrali“, ma svi zapjevaše, a na iznenađenje svih, ponajbolje naša Meri, konobarica u „Fontani“, koja nas je u subotnje jutro počastila lijepim kapućinom sa njenom rukom nacrtanim čokoladnim cvjetićem, na oduševljenje gospara Toma i Jagode.

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana