Najradije ne bi psovao, al' – hebi ga! Mora se. Bane, malo si zahebao stvar, sve planove i želje, viceve i skerce, pa i ovaj život, našeg vječnog prevaranta s kojim nikad ne znaš na čemu si.
A tako bi rado još koji put s tobom zabjestimo, pokarao se onako iskreno, u četiri oka, svašta izgovorio i svašta od tebe za sebe čuo, al' onako pošteno, do kraja, baš kao s pravim, velikim kolegom i prijateljem. Kojeg voliš i poštuješ i znaš kako i on tako osjeća. Al', zahebao si stvar. Otišao malo ranije, prije još mnogih izgovorenih riječi. I savjeta. I učinjenih stvari. Hebi ga.
I otišao si onako kako si živio. Na brzinu, u petoj. Nisu važne godine života, već život kojeg proživimo u njima. A ti si ga i te kako proživio. U ispunjenoj brzini koju mi koji za sad ostajemo možemo samo sanjati. Ivo Andrić zapisa kako smo "svi mi mrtvi, samo čekamo na svoj red!". Do tad Bane, Dragane Banoviću, svrati u neki moj san, onako tiho daj neki savjet koji je od tebe uvijek valjalo čut.