Slušni aparat

Djedice u punoj formi

Znam dosta svojih vršnjaka koji su svoj interes za novom glazbom trajno zamrznuli davnih osamdesetih ili devedesetih godina prošlog stoljeća. Svaki novi band, bez obzira na žanr, stil ili kvalitetu u startu, prije nego uspiju odsvirati prva četiri takta pjesme biva suočen s inkvizitorskim ‘Gdje si bio devedesetprve?’. ‘U jaslicama’ definitivno nije prihvatljiv odgovor. No, srećom po branitelje metal tradicije, još uvijek postoji solidan broj bandova koji su devedesetprve vijorili svoje crne barjake na prvim linijama metala. U posljednjih par mjeseci tako imamo sreću i zadovoljstvo poslušati tri odlična nova albuma djedica u punoj formi. I ovo ‘djedice’ nikako ne u pejorativnom smislu, svi spomenuti ovdje već godinama ponosno na svojim koljenima klackaju svoje unučice i unuke.

Jedna od konstanti izvornog kalifornijskog thrash metala je Testament. Malo sporiji start u diskografske vode (debitantski ‘The Legacy’ izlazi tek 1987.) nepravedno ih je lišio mjesta pri vrhu piramide thrash bandova, zauvijek ih ostavivši skalin ispod Slayera, Metallice, Megadetha i Exodusa. No, to ih nije spriječilo da u konačnici postanu jedan od najkonzistentnijih bandova od svih spomenutih. Novi album ‘Titans of Creation’ njihov je trinaesti u nizu iznimno kvalitetnog tradicionalnog thrasha. Na njemu nema puno iznenađenja, uz uvijek prepoznatljivi vokal frontmena Chuck Billyja i agresivne rifove gitarističkog dvojca Erica Petersona i Alexa Skolnicka, dvanaest je stvari koje će usrećiti i ekspresno vratiti u mladost svakog metalca koji je još prije više od trideset godina izlizao traku sa presnimljenih kazeta ‘The New Order’, ‘Practice What You Preach’ i ‘Souls of Black’. S ovog albuma posebno izdvajam nove klasike ‘Children of the Next Level’ i ‘Code of Hammurabi’. Europska turneja Testamenta u pratnji svojih Bay Area zemljaka Exodusa i Death Angela u veljači ove godine bila je jedna od posljednjih koncertnih nastupa uopće u svijetu, a ostala je zapamćena i kao turneja na kojoj su Chuck Billy, basist Steve Di Giorgio i gitarist Exodusa i Slayera Gary Holt pokupili zarazu Covidom, a bubnjar Death Angela Will Carroll je umalo primio posjet svog osobnog anđela smrti, no srećom se nakon skoro tri tjedna na respiratoru uspio izvući i ozdraviti.

Nasuprot konstanti Testamenta, drugi novi album u ovom pregledu pripada bandu Cirith Ungol. Iako aktivni puna dva desetljeća, od sedamdesetprve pa sve do devedesetprve, moram priznati da su mi sve do nedavno bili potpuna nepoznanica. Iako legende američke underground doom i heavy scene, njihovi nosači zvuka jednostavno nikad nisu dospjeli u moje ruke u ona davna srednjoškolska vremena. Ako ste uspjeli odgonetnuti da su se nazvali po planinskom masivu iz Gospodara prstenova, otprilike možete i pretpostaviti kakvu glazbu sviraju – tradicionalni heavy metal s naglaskom na priče o ratnicima i čarobnjacima. Novoizdani ‘Forever Black’ tek je peti album u njihovoj pedesetogodišnjoj karijeri, i prvi nakon ‘Paradise Lost’ iz 1991., ali su se na njemu uspjele okupiti čak četiri petine originalne postave, uz iznimku basista (no bas je ionako bio vrlo prometna pozicija i u davnim vremenima). Uvodna ‘Legions Arise’ upravo za temu ima povratak starih ratnika na bojište, tematika koja se nastavlja i na preostalih sedam stvari na albumu, zaključno s naslovnom ‘Forever Black’. Izvrsna prilika za tradicionaliste da poslušaju nešto novo, a opet legendarno. Iskreno se nadam da će ovo ponovno okupljanje rezultirati sa malo ekspeditivnijom diskografskom aktivnosti, već sad s nestrpljenjem iščekujem njihov šesti album.

Dok se neki reaktiviraju, čini se da postoje i oni drugi koji svoju karijeru polako privode kraju. Ozzy Osbourne već je nekoliko puta zbog zdravstvenih problema morao odgoditi svoju oproštajnu turneju, a vrijeme koje nije proveo putujući svijetom iskoristio je kako bi u studio pozvao Gunse Slasha i Duff McKagana i Peppera Chada Smitha kako bi ga instrumentalno pratili na njegovom najnovijem albumu ‘Ordinary Man’. Iznimno introspektivan album jedan je od najboljih koje je Ozzy ikad napravio, a sjećamo se fantastičnih ‘Diary of the Madman’ i ‘Bark at the Moon’. Teško je ostati suhog oka slušajući ‘All My Life’ ili ‘Goodbye’, dok je autobiografski ‘Ordinary Man’ uz pratnju Eltona Johna na klaviru potrebno doživjeti gledajući video-spot koji kompilira isječke iz Ozzyjevog života, u kojem osim njega, Sharon i djece središnje mjesto zauzima i tragično preminuli i nikad prežaljeni gitarist Randy Rhoads. Bilo bi predivno kad bi Ozzy napokon uspio odraditi tu svoju oproštajnu turneju jednog dana kad se raščisti pandemija, jer je teško povjerovati da bi ‘Ordinary Man’ mogao biti Ozzyjev ‘Lazarus’.

Foto: Facebook

Članak je objavljen u tiskanom izdanju DuLista 13. svibnja 2020.

Pročitajte još

U potrazi za zvučnom mladosti

Petar Ipšić

Mi smo za pravicu

Ivan Jelčić

Sindikat snova

Petar Ipšić

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija