Aktualno

‘ĐIR’ ČOKOLINOM ‘Prije su tu bile trstike i žabe, a sad nam slijedi navalija studenata i turista’

‘Ovaj kvart je po mnogočemu poseban’ – riječi su gotovo svakog stanovnika Čokolina s kojim smo razgovarali u našem điru ovim naseljem. Simpatično ime po dječjoj čokoladnoj kašici dobio je upravo po njegovim karakterističnim zgradama boje ‘čokolina’.

I dok je dio građana iskazao zadovoljstvo životom i okolnostima, drugi je istaknuo kako je sjaj nekadašnjeg Čokolina izblijedio kao i ‘pitura’ na fasadama. Na ovom trenutno najvećem gradilištu na širem gradskom području ‘niče’ nova osnovna škola, a do nje kapitalni projekt Studentskog doma. I ne ‘njorgaju’ stanovnici Čokolina na buku, prašinu, razrovane ceste, kamione, radove. Završit će jednom. Studentski dom im ‘bode oči’ jer ističu kako se ne uklapa u prostor. Smatraju da je trebao biti smješten negdje izvan grada, a ne na sjecištu triju naselja. Ipak, svjesni su da je to davno odrađena priča… Parking je i ovdje ‘velika boljka’, a ljudi se brinu i da će ih nova zdanja lišiti zelenila koje je kod prijašnje gradnje planski bilo posađeno između svake od građevina.

-Kad bi se danas gradile naše prepoznatljive zgrade, između svake bi umjesto zelenila, ‘niknula’ još jedna. U današnje vrijeme ne brine se o hortikulturi – komentar je jednog od stanovnika. U Čokolinu se nalaze kultna trgovina, nekadašnji ‘Kantun’, omiljena destinacija svih osnovnoškolaca nekadašnje ‘žute škole’, mesnica, nogometni klub, suvenirnica, automehaničarski servis, knjižnica, frizerski salon, kafić u kojem se smjenjuju generacije lokalaca u odnosu na doba dana, starački dom za svećenike. Ni ovdje nisu izostali smještajni objekti namijenjeni turistima. Nekadašnje garaže, njih desetak, prenamijenjene su u apartmane. U razgovoru s lokalcima saznali smo pregršt zanimljivosti iz svakodnevnog života ovog kvarta. Svi se u njemu, ističu naši sugovornici, jako dobro poznaju, a mlađi još uvijek znaju poštivati starije.

-Zadovoljna sam Čokolinom. Ljudi su ovdje super, prometa uvijek ima pa tako i posla. ‘Ćakulamo’, ali nisam od njih čula neke negativne komentare – govori nam prodavačica Kate Vukičević iz tamošnje trgovine koja u Čokolinu radi već dugi niz godina. Tik do ove kultne trgovine nalazi se i butiga kućnih potrepština u kojoj su ipak najveći ‘hit’ tapiti, što je prilično impresivno za jedno naselje. Kako nam je otkrio jedan od zaposlenika Mario Vlašić, na adresi u Čokolinu rade već 20 godina, a lokalci su im stalne mušterije. Ipak, iako su pozicijom svoje trgovine do sada bili zadovoljni, trenutno se, ističe Vlašić, situacija promijenila otkako je zatvoren obližnji parking. A, promet je i ponešto opao s otvorenjem velićih konkurentskih butiga u Gradu i izvan njega, ali i otkako je sve moguće naručiti putem interneta. Ipak, ako dimenzije ne odgovaraju, ponovno se dolazi k njima kako bi se tapiti preinačili.

Od knjižnice do sportskog društva

Pokraj igrališta, nalazi se Ogranak Montovjerna Narodne knjižnice Grad u kojem smo zatekli brojne korisnike. Nije to ništa neobično, otkrila nam je voditeljica ogranka, diplomirana knjižničarka Renata Zlatković, s obzirom da je u pet godina broj korisnika porastao za 400.

– Knjižnicu smo preuredili prije nekoliko godina. Imamo u njoj nešto više prostora jer smo skladišni spojili s knjižnicom. Ljudi iz Čokolina puno čitaju. Karakteristični za ovu knjižnicu su članovi srednjih godina, dok su po ostalim gradskim ograncima obično najzastupljenija djeca i umirovljenici – priča Zlatković dodajući kako se najviše čitaju kriminalistički i ljubavni romani te dječje slikovnice. Ipak, prostor u kojem djeluju nije im dovoljan.

– Skučen je, imamo samo 44 kvadrata što je premalo za područje koje pokrivamo pa ne možemo provoditi nikakve aktivnosti osim posuđivanja knjiga – govori knjižničarka. Prvi susjed knjižnici Amatersko je športsko društvo Montovjerna gdje se rado okupljaju mladi i oni nešto stariji. A, igraju se, naravno, nogomet i košarka.

-Okupljamo se ovdje svakodnevno, a djelujemo preko dvadeset godina. U klubu nas je pedesetak. Djeca kod nas prave i rođendane. Najlakše je, donesu sve što treba, može ih se pustiti, ne mora ih se ni paziti na igralištu. Sve sami organiziramo, a od Grada ne tražimo ništa. No, zahvalni smo im jer su nam donirali stolove, stolice, uredili igralište i napravili bočalište – ističe voditelj sportskog kluba Rade Gvozden. A, prisjetio se i kako im je nekoć u klub dolazio i poznati glumac Predrag Vušović Pređo. U Čokolinu je, ističe Gvozden, dobro živjeti. Velika gradilišta, dodaje, malo su poremetila svakodnevni ritam, ali, naglašava ‘treba se strpjeti, nije to strašno’. Nezgodno je, mišljenja je, s parkingom i taj bi se problem trebao riješiti.

‘Tu su bile trstike i žabe’

Najveća ‘gužva’ u Čokolinu u obližnjem je lokalnom kafiću gdje se domaći, kako mladi tako i stari, okupljaju kako bi ‘pretresli’ dnevne događaje, a, navečer i ‘partijali’.

-Neki ovdje i zoru dočekaju. Mladi se skupljaju i festižaju. Bude glasne glazbe koja nekad nekome i smeta. Ali, nikada nije bilo nekih gluposti i ispada. Ujutro su ovdje na kavi penzioneri, a mladi preuzimaju navečer. Svi se znaju i poštuju – govore nam samoprozvana ‘dva Iva’ – Pavlinović i Šabadin.

-Kad sam se 1979. doselio u Čokolino tu su bile trstike i žabe. Gdje je sad igralište, nekoć je bila kriješva, a stalno smo igrali nogometa. U zadnje vrijeme sve se promijenilo. Ovdje se spajaju tri naselja. Trebali bismo imati kakav lijepi park da penzioneri mogu prošetati, djeca se igrati, kučki istrčati. A, sada će ovdje biti taj Studentski dom, ljeti hostel, skupljat će se tko zna kakvi ljudi i sve ostalo što ide s time. Svi su ti kampusi po svijetu izvan grada. Ne može se sad u Čokolinu ugurati stotine ljudi. Nemam ništa protiv studenata, ali mogli su dom staviti u Solitudo. U ovom naselju nemamo ni gdje parkirati. Spominje se da će kod škole ili doma biti dvjestotinjak mjesta za parking građana, ali ne znamo je li to istina – mišljenja je Ivo Pavlinović.

Da je parking najveća boljka, slaže se i njegov susjed Ivo Šabadin. Parkira u Peytonu, ako ‘ima sreće’. Do sad je, naglašava, u Čokolinu bilo ‘kao na selu’, a uskoro će se, mišljenja je sve promijeniti.

-Prije si mogao djecu pustiti da se bez problema igraju i ne pogledati ih skoro, a sad ne možemo. I to da su napravili projekt škole, a da nisu predvidjeli garažu bar za njihove zaposlenike, zvuči nevjerojatno. Gdje ćemo se mi parkirati ako oni zauzmu ovaj jedini parking koji je sad ispred škole? A, moglo se napraviti da i jedni i drugi možemo lijepo parkirati – govori Šabadin.

Stanovništvo Čokolina, ističe, stalno se mijenja. Otkako je on doselio došlo je i pošlo 50 posto ljudi. Ipak, dodaje, nije se tome čuditi jer je Čokolino jedno od najtraženijih mjesta za život u Gradu.

-Čim se neki stan prodaje, odmah svi gledaju kako bi ga kupili – govori Šabadin. S njime se slaže i konobarica Danijela Martić koja u ovome lokalu radi već dugi niz godina, a u samom Čokolinu već petnaest. Prilike jako dobro poznaje te naglašava kako je Čokolino posebno, ali također je mišljenja kako će se sve to uskoro promijeniti.

-Drago nam je da se gradi škola, tu je uvijek i bila, ali mislim da se dom nije trebao ovdje graditi. 99, ma sto posto ljudi iz ovog naselja misli isto. Mogli su ga staviti na Medarevo ili u Solitudo. A, i parking nam je ovdje posebna priča, fali mjesta, snalazimo se kako znamo i umijemo – priča Martić.

Mnogi od naših sugovornika s nostalgijom se sjećaju kako se u Čokolinu nekada živjelo te osjećaju kako im se kapitalnim projektima koji se u njima razvijaju bliži velika promjena. Neki izražavaju bojazan i kako će se vizure kvarta uvelike promijeniti, a brinu i za zelene površine. Ipak, oni koji su u Čokolinu proveli djetinjstvo uočit će kako su se stvari već promijenile. I sada se ponešto osjeti nedostatak onog nekadašnjeg duha, živosti koju bi djeca unosila igrom oko škole, u lokalnom parku i na igralištu koje je u poluderutnom stanju.

Ponuda, koliko god impresivna za jedno ovakvo naselje, ipak je ponešto slabija. Prije desetak godina četvrt, sjetit će se oni nešto mlađi, bila je znatno življa, s više izvrsno opremljenih trgovina u koje se ne bi od gužve moglo doći na red. Takvu smo atmosferu u našem điru uočili samo u lokalnoj mesnici u kojoj nam nisu ni uspjeli dati izjavu, obzirom koliko su mušterija imali poslužiti iz svih dijelova grada. Živo je bilo i na gradilištima doma i škole, gdje radnici grade ‘punom parom’. Stvari doista izgradnjom Studentskog doma i škole Montovjerna neće biti iste, ali vjerujemo da će to zasigurno donijeti novu energiju u ovo najveće lapadsko naselje.

Leona Rašica i Maria Prkut

Foto: duList/Grad Dubrovnik

Iz tiskanog izdanja duLista objavljenog 30. travnja 2019.

Pročitajte još

OD SRIJEDE NA KISOCIMA Čeka vas novi broj DuLista

Dulist

VELIČANSTVENA ‘AL LUSAIL’ Jahta emira Katara u dubrovačkom akvatoriju

Dulist

TUŽNA VIJEST! Napustio nas je Ivan Venier

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija