Natrag
16.11.2018 04:27

facebook

twitter

google

rss

dulist

Danas je 170 godina od rođenja Nikole Mihanovića iz Dola

28.9.2016 @ 15:15 Hrvoje Curić Aktualno
4;4

Podijelite:

Ove godine navršava se 170 godina od rođenja Nikole Mihanovića, svojedobno najvećeg brodovlasnika i posjednika u Republici Argentini a i šire, koji je krajem 19. i početkom 20. stoljeća zasigurno bio najmoćniji i najbogatiji Hrvat u inozemstvu.

Nikola je rođen 1846. godine u selu Doli, na području današnje Općine Dubrovačko primorje kao jedan od mnogobrojne obitelji oca Petra Mihanovića i majke Antonije rođene Sangaleti. Već kao dijete plovio je na trabakuli «Fortuna», vlasništvo njegova oca Petra, gdje je učio prve korake u pomorstvu, zavoljevši more i plovidbu, odlučio 1867. godine da navom «City od Sydney» iz Trsta otiđe u svijet, uvidjevši besperspektivnost življenja u višečlanoj i siromašnoj obitelji. Odlaskom u potpuno nepoznati svijet, nepismen, ali s velikom voljom za uspjeh u svom životu, odlučio se na hrabre korake dolaskom u Južnu Ameriku, u kojoj je tada bjesnio rat između Argentine, Urugvaja, Brazila i Paragvaja (1865). Po dolasku u Montevideo (Urugvaj) a zatim i u Paragvaj, Nikola je ušao u vrlo smjele i rizične poslovne pothvate, da bi zatim s uštedom od 600 funti sterlinga stigao u Buenos Aires (Argentinu).

Kontaktirajući s ostalim Hrvatima iz Dalmacije, osobito u gostionici «Fonda Adriatica», odlučio je da se ne vraća kući već je počeo raditi na otpravci brodova na rijeci La Plati, gdje je upoznao svog budućeg ortaka, Ivana Lavarela iz Genove, koji je već tada imao nekolicinu svojih brodova. Nakon jednog nesretnog slučaja, Lavarelo pogiba, a Nikola nastaviti obavljati poslove s njegovim pastorkom Aloisom Lavarelom. Naime, Nikola je sklopio brak s udovicom Ivana Lavarela (1871), gospođom Catalinom Balestra Lavarela, te od 1874. do 1876. već zapovijeda jednim parobrodom. Polovicom 1876. Nikola sklapa poslove s Oktavijem Kozulićem s Brača (Milna), gdje uzimaju u zakup nekoliko brodova i već 1879. za trećeg ortaka dobijaju Jerolima Zuanića iz Sutivana. Kada se oni povukoše iz posla, sa zaradom od 100.000 funti, Nikola osnuje tvrtku «N.Mihanovich y Cia», koja u potpunosti preuzima monopol na rijeci Paragvaj a drugi konkurent, gosp. Ribes, na rijeci Parana. Propašću manjih tvrtki, Nikola ih kupuje i postupno preuzima vodstvo u prevoženju tereta i putnika na rijekama La Plati, Urugvaj i Parani, te 1883. izgradi svoje prve vlastite brodove «Doli», «Adriatico» i «Atlantico».

Nikola već 1909. godine ima svoja tri brodogradilišta u B.Airesu, El Saltu i Carmelu, te ukupno 289 brodskih jedinica od ukupno 84.973 tonaže. O uspjehu Mihanovića, list «La Nacion» 1897. piše životopis i donosi slike o Hrvatu Nikoli Mihanoviću iz Dola kod Stona, spominjući ga kao bogataša koji je tada imao 52 mala i velika parobroda. Neke brodove je čak i upisao kao luku pripadnosti u Dolima (npr. 1889. «Austrija M») a neke u Dubrovniku ( npr.1896 «Dona Catalina»), a većina mornara i časnika su bili porijeklom s područja Dalmacije. Svoju veliku flotu brodova, pod nazivom «Compania Argentina de Navegacion a Vapor Nicolas Mihanovich» prodao je 1909. godine za 65 milijuna kruna engleskom društvu iz Londona, ostajući i dalje u jednom dijelu kao suvlasnik (oko 30 milijuna kruna), ali uprava je prešla u druge ruke. Inače, Mihanović je u Argentini 1905. osnovao nekoliko velikih bankarskih i trgovačkih poduzeća, kupuje velika zemljišta u Čileu i Argentini, te gradi prve luksuzne zgrade i hotele (npr. «Palace») zatim zgradu koja je bila najviši toranj u stilu «art deco», koja je danas hotel «Sofitel». Najveći podhvat je bila kupnja zemljišta u provinciji Chaco (1892), na granici Argentine i Paragvaja koju je nazvao «Colonia Dalmacija», površine 800 km2, gdje je mislio naseliti naše migrante, a danas još postoji grad koji se zove Puerto Mihanovich u Paragvaju. Uz to, prvi gradi hotel za turiste u Urugvaju, arenu s bikovima, kazino i osniva turističko poduzeće u gradu Colonia del Sacramento, te uz ljetovalište izgradi lučko pristanište kao i električnu centralu ( 1887.)

1883. godine u B.Airesu postaje počasni konzul Austro-ugarske monarhije, koji obavlja te poslove sve do 1910., a u međuvremenu ga više europskih kraljeva odlikuje s nizom odlikovanja i časti, a Franjo Josip I. dodijeli mu plemstvo, pa se Nikola dao titulirati kao: «Nikola vitez Mihanović pl. Dolidolski». Cjelokupni život naših emigranata u Argentini je usko vezan za rad, ugled i status Nikole Mihanovića koji je svojim zalaganjem i donacijama kreirao i politiku u našim iseljeničkim organizacijama, društvima pa i pojedinim tiskovinama, a bio je i počasni predsjednik takvih udruga i fondova.

U domovini je, osobito na području Dubrovnika, djelovao poslovno i humanitarno. Sudjelovao je 1924. godine u osnivanju tvrtke «Jugoslavenska-amerikanska plovidba a.d.», koja se spojila s tvrtkom «Atlantska plovidba Ivo Račić» u novo poduzeće, «Jugoslavesnki Lloyd a.d.» (1929), i to skupa sa svojim bratom Mihom, Paskom Baburicom i Franom Petrinovićem. Nakon završetka 1.svjetskog rata, točnije 1927. godine kupuje u B.Airesu jednu zgradu za 215.000 pesosa i poklanja je novoj državi, Kraljevini SHS, uz nazočnost tadašnje veleposlanika dr. Iva Grisogona.

Više puta je Nikola dolazio u Dubrovnik i Dole te je svaki put davao velike količine novaca za pomoć i potporu raznim karitativnim zavodima, siromasima, dječjem zakloništu, uboškom domu, Domus Cristi i sirotinjskom domu na Posatu te Obdaništvu kod ženske zadruge kao i za ishranu siromašne djece, a da je sve nabrajati, bio bi to poprilično dug popis. Za grad Dubrovnik, sagradio je 1902. godine fontanu u parku Gradac, koja je negdje oko 1927. premještena u park na Pilama, slabo održavana i oštećena, skroz nepoznata posjetiteljima, a na žalost i većem dijelu pučanstva grada Dubrovnika, koji se pitaju: Pa, tko je, uopće, taj Mihanović?» Isto tako, prema pisanju lista «Hrvat» iz Gospića, Nikola je 1905. dao na Pločama u Dubrovniku sagraditi općinsku zgradu, koju bi poklonio Općini i u kojoj bi stanovale manje imućne obitelji. U Dolima 1907/08. sagradi osnovnu školu za odlomke Doli i Đonta Doli.

Dakle, Doljani se danas sjećaju Nikole i njegove braće, Miha i Bartula, te osobito njihove sestre Anite, koji su u Dolima podigli Dom za potrebe sela (op.upaljen za vrijeme rata 1991/92.), osigurali postojanje pošte (1933), škole (1907), parobrodske veze, liječnika i zubara, ustanovili ribarsku zadrugu, izgradili lokalne ceste i gustijerne i utemeljili svoju zakladu sa zadaćom da pomaže svoj rodni kraj kroz potporu prosvjeti, gospodarstvu, zdravstvu i u karitativnim djelatnostima. Za njihov rad i pomoć, država se odužila prvo, nacionalizacijom imovine zaklade 1959. godine, a potom u vremenu od 1996. – 2016. tužbama da se ospori njeno pravno sljedništvo, odnosno da joj se ne vrati imovina ili oteža njezin probitak. Iako, u tome nisu uspjeli, mora se konstatirati da je bilo sramotno i tužno!!! Pri tom, valja objaviti još jedan bizaran podatak, da braća Mihanovići koji su toliko davali pomoć svim potrebitima u gradu Dubrovniku, kao i cijeloj okolici, osobito na humanitarnom polju, školstvu, društvu «Dub» itd. – danas nemaju svoje ulice, za razliku od npr. nekolicine loko-nacista iz 2.svjetskog rata!!!

Nikola je umro 1929. godine u B. Airesu i o njegovoj smrti izvještavale su sve svjetske tiskovine, a kod nas «Hrvatski radiša», «Jadranska straža», «Dubrava» (op. piše da Mihanovići idu «stopama Miha Pracata»), »Narodna svijest», «Novo doba» itd., a o njegovu životu i djelu u Argentini je objavljena knjiga «Su vida, su obra, su barcos» ( Njegov život, njegovo djelo, njegovi brodovi»). Jedino sjećanje na Nikolu Mihanovića u Dubrovniku je slika – ulje na platnu u Pomorskom muzeju koja je izrađena 1928. od slikara Tofanarija. Previše malo od Dubrovnika, ali Doljani ga neće nikada zaboraviti i zato objavljuju ovaj članak njemu na spomen i zahvalu.

Autor: Pero Brbora, predsjednik Uprave Zaklade braće Nikole i Miha Mihanovića

Komentari





O autoru: Hrvoje Curić


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana