Ulicama moga Grada

Crkva Svetog Nikole na Prijekom

U svom „Opisu Dubrovnika“ Filip de Diversis piše i opisuje kako je 1347.godine zavladala „pestilentia“, strašna kuga u najgorem obliku, u tadašnjim spisima spomenuta i domaćim nazivom „pestisa“, koja je poharala tada prenapučen Grad, usmrtivši u nekih 25 godišta oko 25 tisuća ljudi, ugasivši oko 35 vlastelinskih rodova.

Panika je ušla među čeljad, te je zavladalo samo jedno pravilo; „Bježi brzo, što dalje i kasno se vraćaj!“ Bježalo je sve, posebno vlastela do svojih ljetnikovaca, imanja za ladanje, što dalje od voljenog Grada i strašne kuge.

Kad je kuga ispraznila Grad

Svi su pobjegli, ostalo je samo desetak plemića, koji su pokušali spasiti što se spasit dalo, organizirali su život u Gradu, rad ljekarni i tadašnjih nekoliko lazareta, te organizirali zatvaranje i obilježavanje zaraženih kuća. Narednih dana umiru i ti najhrabriji, svi osim jednog, najstarijeg vlastelina, Marina Restića od 83 godišta. U tom trenu, tog dana i te godine zadnjeg čuvara Republike unutar zidina, u Gradu u kojem vlada strašna bolest, kuga. Praznim Gradom je vladala tolika panika, da su se čak i ključevi Kneževa dvora, gdje se čuvala blagajna Republike, izgubili 1473., zadnjih godina vladavine kuge. Uz to, iako je Gradom vladala kuga, te tako oboljeli grad valjda nije nikoga privlačio, ipak je postojao strah da netko od tadašnjih neprijatelja ne zauzme i takav, strašnom bolesti okupiran grad. Ostala vlastela bila je naokolo, van zidina, te se okupljaju članovi Malog vijeća, neki spisi kažu na Daksi, a neki kažu u Zatonu, i donose „mudru“ odluku da se dva broda sa po stotinu vojnika koja mjesecima nisu mogla na vez u Porat, već su bila usidrena pored Lokruma, tu i ostanu, braneći ulaz mogućem neprijatelju!  A unutar zidina, Gradom i njegovim ulicama, tada su vladali „kacamorti“, danas bi rekli zdravstveno – sanitarni inspektori, zvani i „kacamorat“. U početku oni su bili posebno odabrani članovi vlastele. Kasnije, kad je vlastela manje – više pobjegli van zidina, birani su i iz redova pučana. Zadatak im je bio uz grobare obilazili kuće  s oboljelim, obilježiti i zatvoriti ih, te odvozili sve veći broj mrtvih u zajedničke grobnice van zidina, prekrivajući ih klačinom. „Kacamorti“ su već svojom pojavom na ulici unosili strah među čeljad. I ne samo to, „kacamorti“ su branili ulaz unutar zidina, za što i nije bilo baš navale tih godina, ali i izlaz iz zidina, bijeg od bolesti, zbog čega ih mnogi nisu voljeli. Nije bilo tog novca, mita, dara zbog kojeg bi popustili, jer bili su nepotkupljivi.  
 
Bodinova kula

U tom jadu, strahu i bolesti, mnogi su tražili spas u molitvi, posebno u maloj crkvici koja se tih godina i počela graditi pored ulaza u Dominikanski samostan, crkvici koja je bila posvećena zaštitniku od kuge, Svetom Sebastianu. Onoj nasuprot crkvi Rozario, na istoimenoj placeti s koje se kreće na Prijeko. Tako i pomorci našeg Grada već stoljećima svoje molitve upućuju svom zaštitniku, na njegov dan, blagdan Svetog Nikole, koji je prekosutra, 6. prosinca, u istoimenoj crkvici na početku ulice i kvarta Prijeko. Ta mala, prelijepa crkvica, pred kojom stojim s gosparom Tomislavom Šuljkom, šutim i slušam, gledam i pamtim, za zapisat da se ne zaboravi, krije veliku povijest. Tri su stila gradnje u njoj, unutra i vanka, a posebno u unutrašnjosti; temelj joj je romanički, naknadno su uneseni stilovi gotike, a renesansni stil, kao zadnji u gradnji, najviše je vidljiv oko portala i u vanjskom plaštu. Možda se svi ti stilovi gradnje izmjenjuju zbog tog što je ova mala crkvica izgrađena na mjestu nekadašnje srednjevjekovne utvrde, neki spisi je nazivaju Bodinova kula. Po Bodinu, kralju Duklje. O čemu se radi i zašto on? Nekoliko godina proveo je Bodin zatvoren u samostanu u Carigradu, koji je, zanimljivo, nosio ime prvog zaštitnika Dubrovnika,  Svetoga Sergija – Srđa i Baha – Vakha. Potom ga zatvaraju u u Antiohiji, današnjoj Siriji, otkuda uspijeva pobjeći 1078. godine. Nakon tog vraća se u Duklju i postaje njen vladar i kralj, ali uz protivljenje Bodinova strica Branislava koji sa svojim sinovima organizira pobunu. Bodin ga zarobljava i baca u tamnicu u Skadru, ali njegovi su sinovi uspjeli pobjeći u Dubrovnik. E, upravo zbog tog, ova nam je priča zanimljiva! Jer, upravo zbog tog Bodin je krenuo u rat s Dubrovnikom, u čemu mu pomaže i vojska njegova bosanskog namjesnika Stevana! Dukljanska je vojska dugo opsjedala Dubrovnik i na koncu su 1100. g. uspjeli u nakani,  Dubrovnik je pristao protjerati Bodinove rođake i neprijateljstva sa Dubrovčanina su završena. Kao zahvalu za to, Bodin je Dubrovčanima, točnije pripadnicima Benediktinskog samostana na Lokrumu, Poveljom mira iz 1100. godine darivao crkvu Svetog Martina u Šumetu, ali stari spisi kažu i kako im je ostavio na upravljanje, dakle poklonio svoju kamenu kulu koju je izgradio dok je opsjedao Dubrovnik, vojnu utvrdu koja je tada bila s druge stane morskog kanala, u Dubravi na padinama Srđa i tamo „prieko“ gdje je tek kasnije izgrađeno Prijeko.

…ni djece više nema!

Tu utvrdu Dubrovčani prvo koriste za vojne potrebe zbog novih neprijatelja s Istoka, zatim postaje crkveni objekt, ali i razlog sve češćeg prelaska „prieko“ morskog rukavca – kanala, samim tim i razlog početka gradnje novih kuća okolo, a zatim i gradnje cijelog novog dijela Grada – Prijekog. Kula je srušena, nešto potresima, nešto odlukama, a od njena kamena gradi se temelj današnje crkvice Sv. Nikole. U ime zaštitnika putnika koji su tuda ulazili u Dubrovnik, ali i pomoraca. Ne baš često u njoj se služe Svete mise, redovno na dan ovog sveca, 6. prosinca. Nekad bi sva čeljad iz okolnih ulica dolazila na tu misu, zadnjih godina čeljadi je, kao i u cijelom Gradu, sve manje. Ivo Dragić iz Rozarija će se i ove crkvice prisjetit sjećajući se raznih igara djece po Prijekom; „Najdraže su nam bile trke niz ulicu Prijeko biciklom ili onim triciklima, pa ako je pala kiša i klizavo, nema kočenja, te uletiš unutra, u crkvu!“ Po sred Prijekog, na strani prema Stradunu, još je na zidu nacrtana barica, gol za mali il' malo veći nogomet, „viktorije“ na jednu baru, ili na glava. Kao sjećanje na igre djece na Prijekom. Nekad. Od kad je ta ulica postala „ulica restorana“, ni dječje igre više nema. Ovih jesenjih dana, s prvom burom i kišom, pošli su i naši dragi turisti, s njima i stolovi s Prijekog. Sve je prazno. Čak i jedan golub na miru jede bačeni kruh. Moglo bi se bacit bar na glava, ili provozat biciklo, ili zaigrat neku igru. Ali, ni djece više nema. Nekad bi, kao klinci, u ove dane zapjevali „Sveti Niko bijele brade, donesi nam čokolade!“ Na zdravlje Vam Sveti Nikola, posebno dubrovačkim braniteljima, jer to je i njihov dan. Tog dana 1991. puno tog je bilo kao i u ovoj uvodnoj priči s početka ovog teksta, i tad ali i te '91 Gradom je vladala kuga bolesti ili rata, ali u oba doba i bježanje iz njega. Da dubrovačkih branitelja ne bi tog 6. prosinca 1991., tko zna što bi bilo s našim Gradom. I zato im – hvala!     
 

Pročitajte još

NA STRADUNU Na kraju ovoga đira ulicama našeg Grada

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Na Paskovoj poljani, naokolo fontane

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Nikad nikome nemoj natjerati suzu!

Boris Njavro

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija