Natrag
10.12.2018 23:02

facebook

twitter

google

rss

dulist

CHIEF OFFICER MARIN ŠUPERAK ‘Svake godine na brodu sačuvam jednu molitvu za sv. Nikolu’

6.12.2018 @ 9:48 Maria Prkut Aktualno
2;2

Podijelite:

Sveti Nikola važan je za Dubrovnik, a posebno za naše pomorce. Zbog toga je uvijek lijepo povodom blagdana ovog zaštitnika popričati s nekim tko zna što znači pomorski život, taj ‘kruh sa sedam kora’. Pogotovo s mladom osobom kao što je tridesetdvogodišnji Marin Šuperak, pomorac koji više od deset godina navegava svjetskim morima, a danas ponosno nosi titulu Chief Officera.

— Uskoro će biti 14 godina od mog prvog broda. Vraćajući se na početak, sve je počelo s upisom u srednju nautičku skolu, a poslije toga moj je pomorski put tekao normalnim redoslijedom. Godine 2005. započela je moja kadetura na brodu ‘Mljet’ Atlantske plovidbe, gdje sam proveo nezaboravnih godinu dana. Kao i kod svakog pomorca na kadeturi, prvi dojmovi broda ostaju urezani zauvijek u pamćenje. A nekako je Nostromo taj koji ih urezuje baš svakom kadetu. Pa tako sam i ja imao svog Nostroma koji me u prvih pet minuta na brodu odmah pospremio na mjesto poslavši me u onu stvar, bacio mi tutu i rekao: ‘Što gledaš mali? Pa neće se ova provišta ukrcati sama’. Nisam znao ni kako obući tutu, a ni što je provišta. Zatim su uslijedile tri godine nautičkog fakulteta i lijepih studentskih dana. Nakon fakulteta, položio sam časnički ispit i vratio se na Atlantsku plovidbu u službi trećeg časnika. Iz tih bih dana plovidbe istaknuo iskustvo na specijalnim brodovima za prijevoz teških tereta. Ukrcaj tereta po Mediteranu, prolazak kroz piratsku zonu te iskrcaj tereta po Perzijskom zaljevu pa tako u krug. Od nervoze susreta s piratima do iskrcaja tereta u Iraku, Iranu, Jemenu…Ponekad su se znale zaredati po tri iskrcajne luke u jednom danu. Bilo je tu svega, od bombardiranja Sudana i bježanja iz luke do slijepih putnika. U 2014. godini, odlučio sam se prebaciti na putničke brodove. Dobio sam priliku priključiti se Windstaru, maloj američkoj kompaniji sa šest brodova u floti. Na samom početku svog djelovanja u Windstaru bio sam treći časnik, a u posljednje tri godine obavljam dužnost Chief Officera – priča nam o svojim morskim počecima, opisuje svoj život na brodu, sve do važne titule koju danas s ponosom nosi, iako o njoj skromno govori.

Kakav je osjećaj imati titulu dokapetana u tako mladim godinama?
Dosta je mladih pomoraca visoko pozicionirano tako da ne smatram kako sam neka iznimka. Svakako je ovaj posao veoma odgovoran i zahtijeva dosta predanosti poslu. Volim to što radim pa mi ne pada teško.

Kako ste se odlučili za ovo zvanje? Je li Vam netko u obitelji pomorac? Ako nije, što je na kraju presudilo?
Ljubav prema moru uvijek je bila prisutna. Kalamotske sam krvi, ali iskreno rečeno, moja mater je presudila. Bio sam problematično i živo dijete te je zbog toga odlazak na kadeturu bio pun pogodak. Mama uvijek zna najbolje za svoje dijete.

Kakvom opisujete trenutnu situacijuu svijetu pomoraca?
Biti pomorac časno je zvanje od kojeg se može lijepo živjeti. Putnička industrija cvate, najavljen je ogroman broj novogradnji i za svakoga ima mjesta. Najveći je problem mladih pomoraca taj prvi ukrcaj kao kadet jer danas svi traže gotov kadar. U međuvremenu se izgube i često završe u drugoj branši. Najviše krivim loše vodstvo države koji uz tako dugu tradiciju pomorstva, dobre edukacije i vrlo cijenjen hrvatski kadar ne uspijevaju osigurati zapošljavanje u stranim tvrtkama. Znam kako je to jako otvoreno i slobodno tržište. Mogli bismo se ugledati na Britance koji od samog početka prate mladog pomorca osiguravajući mu stipendije i prve ukrcaje na brod, uz brojne beneficije. A to je slučaj i u mojoj kompaniji. Država nema sluha i malo toga se radi po tom pitanju. Ne bih se htio dirati u politiku, ali ona se dira u nas pa moram reći kako se po brojnim pitanjima država pokazala kao maćeha. Mi smo negdje ostali zaboravljeni i naš glas se slabo čuje. Hrvatski pomorci svojim su individualnim radom i ustrajnošću sami sebe popeli na vrh svjetskog časničkog kadra te otvorili vrata brojnim našim mladim pomorcima.

Kapa do poda svim ženama pomoraca s djecom doma, ni same nisu svjesne koliko su sposobne

Prema pričama Vaših kolega koji su već duže na moru, postoje li razlike u ovom poslu u odnosu na prijašnja vremena?
Vremena su se drastično promijenila. Više je regulacija, inspekcije su sve učestalije, komunikacija je brža i odgovori se traže – sada. Svakako da su nervoza i stres veći nego prije. Međutim, ugovori su dosta kraći nego prije, tako da je teško presuditi. Svako vrijeme nosi svoje. Život pomoraca ponekad se opisuje i smatra teškim, pogotovo zbog obitelji.

Kako funkcionirate Vi i Vaša obitelj u odnosu na Vaš posao?
Mi pomorci smo svijet za sebe i malo tko može razumijeti što se nalazi u toj glavi – tko more nije provao. Izvanka smo isto malo, rekao bih – čudni jer more napravi svoje. Odricanja su velika, ali opet nas nešto vuče natrag na more. Ima nešto u tom moru, a nije ni lova…Sigurno je luda glava (smijeh). Imam predivnu ženu i dvoje djece. Naravno, kako ti rastanci od obitelji najteže padaju, emocije su snažne, ali takav je posao. Rekao bih kako ovo nije posao, već način života. Kapa do poda svim ženama pomoraca s djecom doma, ni same nisu svjesne koliko su sposobne.
Dosta vremena na brodu smatraš izgubljenim pa više cijeniš te trenutke provedene s obitelji i prijateljima.

Trenutno je na brodu Star Breeze

Zasigurno ste ploveći morima doživjeli lijepih priča, ali i onih ružnih. Možete li izdvojiti neke Vama upečatljive?
Susrećemo se sa svakakvim stvarima, različitim kulturama i načinima života. Meni najljepša priča je ta što sam ponosan gdje sam rođen i što predstavljam. Najljepše je uvijek kad se vraćam u moj Dubrovnik. Svakako lijepe stvari pamtim, a ružne pokušavam zaboraviti što prije. Pa evo jedne s lijepim završetkom od prije mjesec dana kada smo u mrkloj noći spasili četiri života iz mora s atlantske strane Gibraltara. U pitanju su bila četiri imigranta koja su krenula na put iz Maroka za Španjolsku. Na kraju su im kurenat i vjetar pomrsili račune te smo ih našli dezorijentirane i pothlađene. Za jednoga nije bilo mjesta u plovilu te smo ga pronašli u moru kako se drži za plovilo. Sam sveti Nikola ih je pogledao.

Ne mogu se sjetiti zadnjeg blagdana Svetog Nikole koje sam proveo doma, mislim kako je prošlo više od pet godina otkad sam ga tamo slavio. Svakako ga se na brodu sjetim i sačuvam jednu molitvu za njega

Što za Vas znači blagdan sv. Nikole? Možete li nam opisati kako ga slavite na brodu, a kako kad ste doma?
To je naš zaštitnik! Zaštitnik pomoraca i djece. Kao dijete uvijek sam mu se veselio, a sad me štiti kao pomorca. Ne mogu se sjetiti zadnjeg blagdana Svetog Nikole koje sam proveo doma, mislim kako je prošlo više od pet godina otkad sam ga tamo slavio. Svakako ga se na brodu sjetim i sačuvam jednu molitvu za njega. Kao što je svojim čudima smirivao more, zamolim ga da to nastavi činiti i dalje. Ovim putem svim pomorcima i mojim sugrađanima sretan blagdan svetog Nikole.

Foto: Star Breeze Crew

Komentari





O autoru: Maria Prkut


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana