Ulicama moga Grada

Čeljad bi sjedila vanka, pričalo se, pa i zapjevalo…

Čeljad bi sjedila vanka, pričalo se, pa i zapjevalo…

O, da… saznali smo istinu! Znani nam lik Šipčina i okolnih dubrovačkih kotara, mali vragolan Bobo Bobinjo zabavio se ljetnim avanturama sa zgodnim curama jer ga je „ostavila“ njegova velika ljubav Antonija Mišura. Džaba mu cvijeće, srčeki, slike po portalima i podrška forumaša.

Udala se, odabrala drugoga, pa Bobinju ostaje vratit se u dane „galebarenja“ kad je bio mlad i lijep, te lovit strankinje ovih zadnjih ljetnih dana po Gradu. A Grad ide kraju još jednog ljeta. S ljetom po običaju, gotove su i naše Igre. Ove godine obilježene i u službi i promociji jedne osobe, kojoj osim nje, ništa drugo nije važno. Što Igre ne pamte! A i Grad, ovakav kakav je i ovo ljeto, bolje nam je ne pamtit. Ljudi sa strane koji ga vole i štuju, najbolje su rekli kakav nam je Grad danas; slikar Trebotić nosio je majicu „Spasimo Dubrovnik“, a dirigent Lajović reče kako je nekad Dubrovnik bio grad gospara, a danas je grad pohlepe.    Priča o pohlepi vodi nas i do Lokruma, ovaj mitski i prelijepi otok ipak radi po svom, te od sebe tjera sve koji mu dobro ne čine. Tko se god Lokruma dirne, taj strada, pa evo čitamo i kako će sad, kad su naši gradski oci tamo napravili kult „Igara prijestolja“, ova filmska ekipa otići negdje drugo. Nije li došlo vrijeme da istjeramo razne hohštaplere i pohlepne „trgovce iz hrama božjeg“, iz našeg Grada? Na žalost, oni koji vole Grad pomalo odlaze. Veliki šok za sve koji su ga znali odlazak je i prerana smrt Maria Dujića, čovjeka koji je do Grada došao iz Zagreba, vodio sjajno galeriju Sebastijan, volio naš Grad. Na žalost, život je pun tužnih priča.

Jedan dan sa Arsenom
Nema s nama više ni Arsena. Ostale su tek i zauvijek sve te njegove prelijepe pjesme uz koje smo odrastali, slušali ih zatvorenih očiju,  zamišljajući nas u njegovim stihovima. Raspisali su se ovih dana svi o Arsenu, u „Jutarnjem“ nema novinara koji o njemu nije nešto zapisao, što je nezamislivo za uredništvo neke ozbiljne novine kakav ovaj dnevni list odavno nije. Svi su ga sad znali, svi poznavali, počinje iznova „rasprodaja boli“ uobičajena u ovim našim krajevima kad ode netko velik, kakav je Arsen zaista bio. Pa ajde, mislim  se nešto, zašto ne bi i … Arsena sam upoznao u njegovom stanu u Zagrebu, u koji me odveo u proljeće 1989. Mladen Jurčić znaniji po nadimu Max, legendarni dio „Novog vala“ osamdesetih, član prve Azre, Filma, Le Cinema, Vještica… Dočekao nas je sam, Gabi je bila vani, a u meni trema, odsjekle se noge. pili smo neki vinjak, te dogovorili koncert u Zelenoj naranči za 18. svibnja 1989. godine. Arsen je bio sjajan, veseo, raspoložen, radovao se koncertu u Dubrovniku u kojem u ta doba dugo već nije svirao. Pitao je za prostor, klavir, najavu, honorar… rekoh mu kako nekoliko dana prije njega svira Tomaš Pengov, sjajan slovenski glazbenik, ali manje znan. Pita me koliko ste njega platili, kažem mu, on će na to: „pa dajte i meni toliko!“ Bio je to jako mali honorar. Da, molio je smještaj u Excelsioru. „Sa strane, lijep pogled!“ Sletio je tog 18. svibnja 1989. popodne na Ćilipe, čekao sam ga sa mojim malim Yugom 45, što mu nije smetalo. Tako je počeo moj jedan jedini dan u životu sa Arsenom u Gradu. Smjestio se u hotel, šetali smo na noge do Naranče, pričali o puno toga, bio je pun vica, šale, vidio je prostor: „pa ovo je klub za mlade, tko će me ovdje doći slušati“, probao naš mali raštimani pijanino: „dobro je, može“, navratili na piće do Marka Trubadura, tamo nas je zatekao i snimio veliki Milo Kovač, a onda smo otišli na…“pizza, može“, nije bio od velikih zahtijeva. I taman, u zalogaju, naiđe neka ekskurzija, neki klinci i uzvik „Jao Arsen!“ Prepoznali ga, ulaze unutra, nose papiriće za potpise, nije bilo  mobitela za selfi, on ne može ni tu pizzu na miru pojesti, te se dosjeti i kao kaže mi mangupski pred njima „A što će tek biti kad vide Bajagu dolje u kafiću!“ naravno, Bajage nije bilo, ali cure iz ekskurzije zavikaše „Bajo, gdje je Bajo!“ On im pokaže „dolje niže, nema ni pet minuta, pije piće“ i one odletješe, a Arsen nastavi dalje jesti pizzu na miru. Navečer je Naranča bila prepuna, većina mladih, rokeri, svi s njim pjevali. On svirao na raštimanom pijaninu i pjevao pjesme koje svi znamo. Bio je jako raspoložen, iza smo dugo ostali za šankom. Ujutro sam ga sa svojim Yugom 45 odveo na Ćilipe. „Ostao bi ja duže, ali Gabi me čeka!“ reče mi dok smo se vozili. Tako je ukratko prošao jedan dan sa Arsenom u mom životu. Prolazi pomalo i život sam, odavno nema ni Mila Kovača, nema ni Marka Trubadura, a nema s nama više ni Arsena. Velikog umjetnika, dragog i jednostavnog čovjeka, kakvi već svi veliki ljudi i jesu. Ostaju tek njegove pjesme sa okusom mora i soli, uz nedovršene naše vječne teme, u kojima ćemo i dalje, slušajući ih, zamišljati sebe u njegovim stihovima. Toliko, ukratko, o tom nezaboravnom danu.

O Sandrinoj obitelji i Prijekom
Vratimo se na Prijeko, uz sjećanja Sandre Glavočić, kojih smo se spominjali koji dan prije na Ivaninom balkonu. „Na Prijekom tada nije bilo klima po kućama kao sada, pa bi čeljad sjedila vanka, na pižulima, skalinima, pričalo se, pa i zapjevalo… A i Ibrica je na vrhu naše ulice, zno je i on s nama zapjevat. Nama klincima događaj za pamćenje bio je njegov prvi pas, Vagbundo, mi smo ga zvali Vagi i jako smo ga voljeli. Zno je komande samo na francuskom, al’ snalazili bi se s njim, posebno kad bi ga Ibrica poslao u butigu, na Prijeko do Baćana, pa bi se sam uz skale vraćao noseći deset jaja. U butigi u Baćana je bilo svega, prava mala komestabile, bilo je i puno pekara, ispod nas Gulin, gore na Buži Vojvodić, sve je vonjalo na peciva, pa vinski podrumi, po koji stol ispred, navečer se okupe muški…“ A nakon đira sjećanja na Prijeko, krene Sandra sa sjećanjima baš u svoju, Vetranovićevu ulicu. „Mi smo našu  ulicu zvali Vetranićeva, kraća varijanta. Tako nam je ušlo u uho. Živjeli smo na broju 18., 84 skalina uz gore. Tu su još prije Drugog svjetskog rata iz rodne Boke doselili moja baka Anđelija i djed Marjan Lazarević, koji je svirao u tadašnjem Kraljevskom glazbenom orkestru. Svirao je bas „B“, veliki instrument, velik kao i on, bio je visok 210!  Prvo im se rodio sin Božo, moj dundo 1935., pa kćer, moja majka Dragica 1942., koju svi u Gradu bolje znaju po nadimku Đinđe, od i po Ginger Rogers, jer je jako voljela balati. Dundo Božo bio je sjajan marangun, a kao i nono svirao je  bas „B“ u Gradskoj glazbi, ma svi smo nekako glazbeno talentirani. Na žalost, djed Marjan je ubijen za rata, none o tome nije nikad voljela puno pričat, tek se sjećam kako je spominjala da je ubijen kad i otac od Breškovića. None je ostala sama sa dvoje male djece. Ja sam se rodila 1964., dvije sestre, Boba i Dube, iza mene, dundo Božo je preselio iznad, u malu kuću na početku ulice Hanibala Lucića, gdje mi je sad rođak, njegov sin, „mali“ Božo, umrla je none, a u mojoj 15 godini preselili smo i mi iz Vetranovićeve ulice na Ilijinu glavicu. Taj stan smo imali u afit, morali smo se snaći, majka je dobila stan i moralo se ići van Grada. Najgore je bilo meni. Svi su se preselili, sve iznijeli, samo ja nisam nikako htjela ići. Ostala sam nekoliko noći spavati u Vetranovićevoj, sama sa svojom mačkom. Meni je to bilo ravno katastrofi, to – preseliti se iz Grada. I majka me pustila da ostanem koji dan, ali ništa mi nije dala, ono, bez hrane, novca, ajmo se inatiti. I popustila sam i preselila na Ilijinu glavicu, iako ni danas, čini mi se, u svojim osjećajima nisam napustila Grad. Kad god krenem prema njemu, kad god uđem u njega, u meni se bude emocije ljubavi, velike ljubavi…“

Pročitajte još

NA STRADUNU Na kraju ovoga đira ulicama našeg Grada

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Na Paskovoj poljani, naokolo fontane

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Nikad nikome nemoj natjerati suzu!

Boris Njavro