Pomisao na Cavtat mnoge će asocirati na malo skladno mjesto s prekrasnom šetnicom oko Rata i rivom uređenom palmama. No, to malo turističko mjesto nije oduvijek zadivljivalo posjetioce svojim zelenilom. Dovoljno je pogledati stare razglednice iz dvadesetih i tridesetih godina proteklog stoljeća i odmah će se uočiti kako poluotok Rat nije ozelenjen. Na tim razglednicama prepoznaju se konture dolaca koji su se obrađivali i sadili različitim povrtlarskim kulturama, a naročito upada u oko crkvica Sv. Roka na vrhu brijega, koju će kasnije zamijeniti jedinstveni mauzolej obitelji Račić, rad našega znamenitog kipara Ivana Meštrovića.
VRIJEDNE RUKE STARIH CAVTAĆANA
Isto tako Tiha ni približno nije izgledala kao što danas izgleda. Sve te fotografije iz onoga vremena Cavtat prikazuju kao jedno malo ribarsko mjesto, bez skoro ikakvoga zelenila. Čitav je pejzaž bio nekako otužan i neatraktivan. Siguran sam kako mlađi ljudi danas ne mogu zamisliti izgled Cavtat unazad osamdesetak godina, te većina njih pomišlja kako su okolni borovi i raslinje samonikli i odvajkada se nalaze tu, i ne znajući kako su vrijedne ruke starih Cavtaćana oplemenile i uljepšale prostor i krajobraz Cavtata. Kako je Cavtat sve više živio za turizam i od turizma, tako su pojedinci vizionari počeli uljepšavati i ukrašavati krajolik sadnjom različitog drveća i bilja. Značajno mjesto onih koji su započeli s tim pionirskim poslom zauzimaju Toni Bratić, Mato Matković i Nikola Čolak. Oni su očito imali viziju Cavtata koji će u budućnosti živjeti od turizma. Svakako moramo spomenuti i doktora Vlaha Novakovića koji je bio inicijator različitih pothvata kada je u pitanju uljepšavanje Cavtata. Naime, on će Nikolu Čolaka podržati kada je ovaj započeo pošumljavati Tihu, te mu je u tu svrhu nabavljao sjeme borića. Kasnije će pokojni Đuro Vragolov to sjeme nositi na otočić Supetar, te je tamo dugo vremena bila borova šumica koja je izgorjela osamdesetih godina proteklog stoljeća. Svi oni koji posjete Cavtat, ostaju zadivljeni izgledom rive i palma koje ukrašavaju tu istu rivu. Gotovo je nezamislivo predočiti vizuru Cavtata bez palmi koje ukrašavaju njegovu rivu Nažalost danas malo koji mještanin Cavtata zna da je najzaslužniji za sadnju palmi Cavtaćanin Antun Moretti Tončina. On je, palme koje su danas zasađene na rivi, sam preveo sa svojim brodom „Zlatna kapljica“ iz Herceg Novoga. Zanimljiv je podatak kao je priliko iskrcavanja s broda jedna palma ispala u more, pa je Tončina, da bi nadoknadio gubitak jednu donio sa svoje tarace.
ŽELJE ZA UREĐENJEM
Treba napomenuti kako je i nekadašnja Općina Cavtat 1908. godine srušila tri kuće koje su se nalazile na obali ispod crkve Svetog Nikole, a koje su smetale pogledu s mora na
crkvu i mjesto. Očito je kako se i tada vodilo računa o izgledu mjesta. Istina, u želji da se nešto uredi, pravljene su i nepopravljive pogrješke. Tako su 1894. godine srušena gradska vrata i zapadno krilo zidina koje su vodile do ulaznih vrata na moru, ispred crkve Sv. Nikole. Na taj su način nagrđene Cavtatske zidine i napravljena je velika šteta. Doduše, to je bilo vrijeme kada su se u Europi rušile zidine oko svih gradova koji su imali fortifikacije, ali eto hvala Bogu, to se nije dogodilo u Dubrovniku koji zbog zidina danas ima neke druge probleme. Na kraju moram zaključiti kako su pojedinci kroz povijest Cavtata znali oplemeniti svoje mjesto i tako ga sačuvati za buduća pokoljenja. Svaka generacija dodavala je nešto novo i danas, zahvaljujući toj činjenici, mnogi uživaju plodove takvog promišljanja prostora, jer gost ne dolazi da bi tek tako ostavio novac, nego kako bi uživao u prekrasnom i pitomom podneblju. Na nama je da i dalje oplemenjujemo i osmišljavamo ovaj prekrasni prostor od Prevlake pa sve do Duboke ljute.
Fotografija: Božo Lasić