20 godina poslije

Brojne ratne žrtve

Mnogo bolnije od teško zamislivog razaranja i pljačke civilnih i gospodarskih objekata te spomenika kulture, bilo je ubijanje, ranjavanje, odvođenje u zatočeništvo i progon stanovništva dubrovačkog područja tijekom srpsko – crnogorske agresije. Do 1. srpnja 1992. godine, kada je otpočela oslobodilačka akcija Hrvatske vojske „Tigar“, poginulo je 75 civila i 136 dubrovačkih branitelja, dok se broj lakše i teže ranjenih popeo na preko 800 osoba.

LOGORI I TORTURA

Sastavni dio planirane i provođene strategije ratovanja protiv hrvatskog naroda bilo je činjenje brojnih ratnih zločina. Protivno svim humanstičkim načelima i odredbama međunarodnog prava srpsko-crnogorski agresor je s ciljem zastrašivanja stanovništva, osnovao zatvore i koncentracijske logore. Patnje i neljudska iživljavanja u logorima Morinj (Crna Gora) i Bileća (Bosna i Hercegovina) proživjelo je 423 zatočenika s dubrovačkog područja. Od posljedica tortura i zlostavljanja koja su svakodnevno doživljavali u zatočeništvu su umrle tri osobe, a nakon puštanja na slobodu preminulo je više od 50 bivših zarobljenika.

Pred srpsko-crnogorskim osvajačkim hordama, vođenim mržnjom i željom za osvajanjem i pljačkom, svoje domove morao je napustiti veliki broj prognanika i izbjeglica. Tako je, istodobno s početkom neprijateljskih ratnih djelovanja 24. rujna 1991. evakuirano prvih 144 stanovnika iz sela Vitaljina, a u nekoliko sljedećih dana iz Konavala i Župe dubrovačke izbjeglo je novih 466 prognanika. Budući prije početka agresije nije provedena evakuacija najugroženijih skupina stanovništva, žena, djece, starih i nemoćnih osoba, u uvjerenju da Dubrovnik neće biti napadnut, u panici su napuštena ognjišta, ostavljana cjelokupna imovina, osobne isprave, novci i dragocjenosti. Prepušteno samo sebi stanovništvo se sklanjalo u grad i manje ugrožena naselja: Cavtat, Orašac, Ston, na otoke i u druge općine. Pred neprijateljem koji već 5. listopada zauzima Slano, stanovništvo Dubrovačkog primorja sklanja se na otoke, zapadni dio Pelješca, Korčulu i Neum.

32 TISUĆE PROGNANIKA

Brigu o prognanicima i njihov organizirani prihvat u dubrovačkim hotelima preuzeli su djelatnici Crvenog križa i Civilne zaštite. Procjene pokazuju da je u prvim danima rata na području Grada, koji je imao 55.000 stanovnika bilo oko 12.000 prognanika u hotelima i više od 3.000 u privatnom smještaju. Broj izbjeglih i prognanih je stalno rastao, pa se u okruženom Gradu, bez struje i vode, vrlo brzo pojavio problem nedostatka hrane, energenata i higijenskih potrepština. U takvim okolnostima, brodovima “Jadrolinije”, Dubrovnik napušta veliki broj žena, djece i staraca. Prema podatcima Štaba Civilne zaštite do kraja studenoga 1991. evakuirano je 19.000, a tijekom mjeseca prosinca, i brodovima pod zastavom UNICEF-a, novih 3.149 osoba. Prema dostupnim podacima, kao i iznimno opsežnoj i vrijednoj anketi koju je o prognanicima proveo Dubrovački elektronski računski centar, ukupni broj prognanika i izbjeglica s dubrovačkog područja dosegao je oko 32 tisuće.

CRNA MRLJA SAVIJESTI EUROPE

U svjetlu ovih stradanja potpuno je nerazumljiv i neprihvatljiv stav međunarodne zajednice prema ratu u Hrvatskoj, te njeno uporno „posredovanje“ između „zaraćenih strana“ i izbjegavanje imenovanja agresora. Zato se moramo složiti s francuskim filozofom André Glucksmann -om, koji je prilikom boravka u Dubrovniku 1991. izjavio: „Dubrovnik je crna mrlja na savjesti Evrope.“ To potvrđuje i tijek procesa protiv generala Pavla Strugara i admirala Miodraga Jokića pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu gdje su, kao glavni krivci za zločine na dubrovačkom području, osuđeni na sramotno blage kazne. Ono što je hrvatskoj javnosti pune teže palo, je činjenica kako je i tom prigodom Sud propustio utvrditi punu istinu o bezumnoj agresiji koja je izvršena na Dubrovnik i Republiku Hrvatsku. Naime, Strugaru i Jokiću suđeno je isključivo za napade na zaštićenu povijesnu jezgru Dubrovnika i to samo 6. prosinca 1991. godine, te za pogibiju Pava Urbana i Tonćija Skočka, kao i troje ranjenih unutar gradskih zidina. Prešućujući sve ostale razorne napade, pa među njima i već opisane u svibnju i lipnju 1992. godine, ovaj Sud je ostao „dužan“ svjetskoj javnosti i pravu istinu o pravednoj borbi hrvatskog naroda za slobodu i samostalnost. Na taj način omogućeno je izvršiteljima agresije da do danas uspješno poriču i negiraju bilo kakve napade na Dubrovnik, na koji nije „palo ni zrno prašine“, a oni su ga samo željeli napraviti „starijim i ljepšim“.

NAJAVA POBJEDE

Stoga, prije povratka na opis daljnjeg tijeka pobjedonosnog napredovanja Hrvatske vojske, još jednom moram istaći ogroman značaj akcije oslobađanja juga Hrvatske, kako na političkom planu tako i za razvoj Oružanih snaga RH koje su kroz teške borbe na Južnom bojištu najavile nove vojne uspjehe i konačnu pobjedu. Do početka akcije „Tigar“ i potpune deblokade Dubrovnika, za njegovu i slobodu Hrvatske, uz dubrovačke branitelje svoje živote dali su i 31 pripadnik 1. brigade ZNG, kao i 28 pripadnika 4. brigade ZNG. Cijeneći njihovo herojstvo i žrtvu nikada ne smijemo zaboraviti te dane „ponosa i slave“ za koje se nadamo da će uz ovogodišnju dvadesetu obljetnicu biti na dostojan način obilježeni.

Pročitajte još

Imotski sokolovi

Varina Jurica Turk

Istina – dug prema povijesti

Varina Jurica Turk

Može li zaborav pobijediti sjećanje?

Varina Jurica Turk

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija