Volim da mi je sve u kući okićeno. Mora se osjetiti taj božićni duh – priča nam Katarina Dadić, svima poznata kao Keti, glavni ‘krivac’ za stvaranje božićne priče u njenom domu.
Sve je puno svjetla, svjećica, Djedova Božićnjaka, raznoraznih ukrasa, najviše u crvenoj i zlatnoj boji. ‘Ne mogu zamisliti neku drugu boju’, kaže nam Katarina. Ipak, ulaskom u dnevni boravak, pažnju vam odmah privlači Betlehem. Kroz godine je, kako među obitelji, tako i prijateljima, postao itekako najpoznatiji dio njene božićne priče.
-Uvijek sam pokazivala interes za ukrase i ukrašavanje. Moja priča s Betlehemom počela je čim sam se udala, a baš ozbiljno, recimo tako, prije 7 ili 8 godina. Tad sam počela raditi Betlehem koji mi zauzme pola kuće – smije se i priča nam dalje kako bi u crkvi kao mlada djevojka gledala ukrašen Betlehem i pritom uvijek promislila: ‘Napravit ću i ja to nekad u sebe doma’.
-Na mene je to imalo velik utjecaj. To mi je bila jedna od inspiracija. Zapravo, svima nama koji ga pravimo, zasigurno je sve krenulo od crkve. Napravila bih još veći da mogu, ali nemam ga gdje staviti – sa smiješkom će. Pošla je davno mimo običaja, priča, kad su bor kitili na Badnji dan i pravili Betlehem. Za njega joj, naime, treba više vremena i malo joj je jedan dan.
-Počnem raditi Betlehem i kititi bor par dana prije Božića. A volim i da u kući Božić traje što dulje. Kažu kako se bor drži do blagdana Sveta tri kralja, no, ja ga držim jako dugo. Čak nekad i do Kandelore, što je prije bio običaj u Dubrovniku – govori nam. Kad počne ukrašavati i raditi Betlehem, svi pobjegnu iz kuće, kaže. Tada u dnevnom boravku nastane ‘raspašoj’. Cijeli je prekriven ukrasima, mahovinom, žicama… — Nema čega nema. To više ne liči na dnevni boravak, nego na radnu sobu. Moji samo čekaju kad ću sve završiti. Prilikom ukrašavanja, neizostavne su božićne pjesme. Raspalim ih, plešem i uživam. A kad sve završim, uvijek se oduševe – rekla je. Ali ističe kako joj uvijek pomognu. Muž je primjerice zadužen za kupovanje mahovine, ‘zna koju treba kupiti’, naglašava.
Potrebno je puno ljubavi
Voli kupovati nove figurice i pokušava nešto zanimljivo izmisliti. Njeni prijatelji svako malo čekaju vidjeti Betlehem i novotarije, kako uživo, tako i na njenom Facebook profilu, gdje i objavi fotografije.
-Svake godine pokušavam nadmašiti samu sebe. Mogu reći kako sam postala ‘ovisnik’. Para kao da su figurice kod nas skupe, no super su jeftine kakve cijene znaju biti vani. Većinu toga sam nabavila u gradu. Ali kad negdje otputujem, volim sa sobom donijeti koju figuricu. A i moji prijatelji mi ih rado poklanjaju. Tako da se kroz godine skupilo figura i figurica. Sad sam došla do tolikog broja da svojoj kćeri dajem višak – rekla nam je Katarina. Voli ovo doba godina i ukrašavanje jer se, kako kaže, osjeća kao malo dijete. Ali priznaje kako joj izrada, nakon toliko godina, uopće ne ide lako. ‘Perfekcionist sam u tomu, možda je zbog toga’, dodaje. Kad nešto zamisli u glavi i dok to ne napravi, ne odustaje.
-Najteže mi je napraviti bazu. Kad napravim bazu od kutija, stolova, žica, papira i prekrijem ju s jutenom vrećom… Onda je već sve drukčije, odmah mi je lakše nastaviti. Iza toga sve od gusta radim. Ali postoje situacije kad nisam zadovoljna, sve srušim, sjednem, pogledam televiziju sat vremena i počnem raditi iz početka – priča Katarina. U pozadini se pak nalazi drago joj platno na kojem je nacrtan cijeli grad Betlehem, a koje je dobila od dubrovačkog akademskog slikara Josipa Škerlja. Najviše pažnje pridaje tomu da je Betlehem na više razina, kaskadan, kako ističe. Svaki kutak priča svoju priču te u svaki voli ukomponirati što više figurica, onih manjih i onih većih. A skupi ih se i stotinjak. Osim figurica, najviše je fascinira – voda u Betlehemu, odnosno fontane i mlinovi koji su neizostavni u njenoj betlehemskoj priči. A kad ju završi…
-Najdraže mi je navečer izgasiti sva svjetla i ostaviti samo bor i Betlehem upaljen. To je moja meditacija – govori nam ne krijući oduševljenje. Zanimalo nas je i što joj pada najteže u cijeloj priči.
-Ajme… Kad treba to sve rušiti. Ne samo što mi emocionalno to teško pada, nego bi trebalo deset ljudi za sve to izbaciti iz kuće – govori nam. Osim što radi svoj Betlehem, uskoro će biti zadužena i za stvaranje onoga kod kćeri Nikoline. Pomagala joj je kći dugi niz godina u ukrašavanju, no ovoga puta Nikolina u svom novom domu također želi napraviti Betlehem, ‘veliki kao i kod mame’, priča.
-Jedva čekam! Ali ću za taj veliki morati pričekati par godina jer imam male unuke, Vlaha i Mara, koji bi to mogli sve srušiti – smije se i dalje ističe kako su je ljudi nekoliko puta pitali da ga i kod njih radi, ali nema vremena.
-Opet, perfekcionist sam, a za ovo je potrebno puno vremena, a pogotovo ljubavi. Sve radim po osjećaju – iskreno će. A Božić ne može proći bez mirisa raznovrsne hrane. Neizostavna je zelena menestra za božićni ručak na trpezi. Kolači su, naravno, također obavezni.
-Rekla sam kako sam falila što nisam otvorila slastičarnu. Što se tiče kuhanja, tu je ‘jači’ moj muž – govori nam Katarina koja i svim našim čitateljima želi sretan i blagoslovljen Božić!