Život na jugu

Bog i brijači

Bog i brijači

Nedjelju Presvetog trojstva na otoku Šolti župnik je prvi put pričestio male otočane. Sve one koji su dobrovoljno na to pristali, jer drugog izbora nisu imali. Crkva se nalazi u Grohotama, odmah do vatrogasaca, s lijeve strane ceste kad ideš prema ‘T’ raskršću koje te vodi na dvije strane otoka. Bio sam više od nekoliko puta tamo, ali ne od kada je došao taj novi svećenik. Prema pouzdanim izvorima osebujnog je izgleda (alternativnog) i retorike te se svečanost pretvorila u pravi mali spektakl. Između ostalog je tijekom propovijedi ispripovijedao prispodobu, možda negdje pročitanu ili čak autorsku koju vam ovdje prenosim. Radi se dakle o brijačnici u nekom neidentificiranom mjestu, no sigurno da je butiga bila na prometnoj ulici, što je važno za priču. Sjedi dakle svećenik na stolcu, brijač drži britvu na njegovom vratu i kako to biva u brijačnicama na sav glas krene iznositi svoje životne nazore. Tako je bezobzirno počeo svećeniku u mantiji elaborirati njemu posve razvidnu činjenicu kako Bog ne postoji, jer kud god da se okreneš vidiš samo jad i patnju, bolest i smrt, zanemarene i obespravljene, a oni naizgled pošteđeni patnje to su samo kratko vrijeme dok i oni ne postani ovi drugi. Misli brijač na glas: ‘Kakav je to Bog koji tako slabo brine za ljude?’.

Svećenik bi možda i krenuo u neku raspravu, naučenu ili čak spoznatu da ga demantira, no britva na njegovom vratu, i ne baš prijateljska vokacija, spriječe ga u tome. Pošto je završilo ovo maltretiranje jednog poziva od strane drugog, iziđe svećenik iz crkve i u kratkom predahu nakon terora kojem je bio izložen zagleda se u ljude koji su prolazili. Odjednom mu sine. Vrati se u brijačnicu i izgovori: ‘U ovom gradu ne postoji brijač!’. Neprijateljski brijač mu arogantno odgovori: ‘Kako to mislite, pa ja sam ovdje!’. Pozove ga svećenik da izađe ispred radnje, rukom mu pokaže ljude koji su prolazili u taj prometni sat i reče: ‘Vidite koliko ljudi s neurednom kosom i bradom hodaju ovom ulicom, izgleda kao da nitko ne brine za njihove frizure i brade’. Radi se zapravo o simpatičnoj prispodobi, no koja nosi dvije poante, dijametralno suprotne. Prva koje ne ide na korist svećeniku iz priče i onom koji propovijeda, a to bi bila ona da niti brijač niti Bog ne odrađuju svoj posao kako treba. Druga je ona zbog koje je vjerojatno završila u propovijedi, a to je da ako želiš urednu frizuru i bradu moraš se obratiti brijaču, isto kao što se moraš Bogu obratiti ako želiš bolje uređeni svijet.

Ne znam u kojem je smjeru išla dalje propovijed, što je zaključio; pretpostavljam u ovom smjeru u kojem vas ja sada vodim. Još za vrijeme skupljanja referendumskog potpisa usmjerenog protiv manjina u Saboru i Istanbulske konvencije, nazvala me u ambulantu neka doktorica, predstavila se, no ime joj nisam dobro čuo pa ga nisam niti zapamtio. Markić nije bilo! Dobila je preporuku da bih ja mogao biti, sa svojim likom i dijelom, idealna osoba za skupljanje potpisa s referendumskim pitanjem. Bio je to najkraći telefonski razgovor koji je završio s: ‘Kolegice, Vi ste me zamijenili s nekim drugim!’. Sramota takvog čina bila bi za mene slična sramoti da moram gol promovirati Društvo naturista Hrvatske ili maskiran kao klaun pozitivne efekte liječenja smijehom, čak da i dijelimo svjetonazor. Ne postoji uvjerenje zbog kojeg bih stajao iza nekog štanda ili hodao u povorci. Možda se radi o konformizmu, a možda je tome razlog što mi (više puta izrečeno na ovom mjestu) i najčvršća uvjerenja život brzo demantira. No ono što sigurno znam da skupljači potpisa, pod zastavom ‘Narod odlučuje’ i ja ne gledamo na stvar istim očima. Misle da stoga što su mi puna usta hvale i štovanja Boga, da je on jednak onom kojeg oni zastupaju. Oni mi se čine da vjeruju u nekog opozicijskog Boga (barem se iza njega skrivaju), slabašnog (moj je jak i mudar), kojem treba skupljati potpise za referendume i zastupati ga (pred kime?). Sliče oni na brijača. ‘Zabrijali’ su da ovakav svijet ništa ne valja, da treba stvari uzeti u svoje ruke jer ako oni to ne učine loš ishod se ne može isključiti (nešto tipa Boschove slike, zemaljskog razvrata, što im cijelo vrijeme leluja pred očima).

Uobrazili si oni da su zaduženi za božji Pr. Jer siroti, jadni Bog treba glasnogovornike po križanjima i trgovima, njih koji si daju za pravo da su veći i od njega samog. Javljao im se doduše (barem tako misle) u pijanim i nadrogiranim, posrnulim trenucima, kao nekima od njih, deklariranim preobraćenicima. Svi uzoriti (koji bi trebali znati kako varava naša osjetila jesu i kako treba odbacivati sve njegove obmane od koga god da jesu, jer Boga se, kao ništa nezemaljsko, ne može spoznati osjetilima već samo vjerom; nek čitaju sv. Ivana od Križa), ekstatični u religijskim performansima svih vrsta, kad se treba bacati na pod bilo pred Duhom Svetim ili pred Thompsonovom glazbom (kakvo ime za arhetipskog Hrvata?). Oni vjeruju u Boga koji nije sposoban sam šišati i brijati svoju djecu, već koristi ove samoprozvane zemaljske brijače. Ako pak vjeruju da će svojim postupcima više ljudi poslati u brijačnicu (čitaj obratiti), grdno se varaju. Jer Bog tako ne funkcionira, barem nije do sada. On traži da sami (svojom nutrinom, dušom, u tišini) dođemo pred njega. I tako ćemo mi uskoro, kako kažu vijesti i skupljene kutije s potpisima pred Saborom, imati još jedan referendum na jesen. Nekako u to vrijeme, još dvoje mojih dragih prijatelja, on pedijatar, ona anesteziolog, s dvoje divne djece (Zoa i Vid) sele se u Švedsku. Nepovratno. Svaka povezanost je sasvim slučajna.

Pročitajte još

Gostovanje

Siniša Car

Nesreća

Siniša Car

Bijeg od odgovornosti ili skrivanje iza Boga

Siniša Car