Od svih popularnih kanadskih izvođača do Bryana Adamsa nisam previše držao, za potpuno cijeniti doprinos Avril Lavigne rebelioznoj glazbi 90-ih bio sam već nekoliko godina prestar, a Celine Dion baš nisam mogao oprostiti što je Boga i Hrvate dobrano udavila onom narikačom za pokojnog Lea i ocvalu Kate o tome kako srce opstaje unatoč ožiljcima.
No, zato sam bio dovoljno sretan da život obojim zvukovima Neila Younga, Leonarda Cohena i The Banda, dok sam glazbom Cowboy Junkies godinama bio gotovo religiozno opsjednut.
Izlaskom novog albuma Cowboy Junkiesa ‘All That Reckoning’, ukupno 16. studijskog ostvarenja u karijeri koja je prevalila tri desetljeća i prvog nakon manje izdavačke stanke, mnogima uz odobravanje nisu promakle refleksije na točno 30 godina star klasik benda.
Njihov drugi album ‘The Trinity Session’, otpjevan umirujućim, kristalno jasnim i kontroliranim šapatom Margo Timmins, odsviran uz tišinu i ambijent kao pridružene članove benda, snimljen je za samo jedan dan u crkvi sv. Trojstva u centru Toronta. Dok su se glazbenici tog vremena uz velike budžete i često porazne rezultate prepuštali lakodostupnim studijskim efektima i upadali u zamku samodopadnosti, intimni i ekonomični album eterične ljepote bend i producenta Petera Moorea (izvori su ovdje kontradiktorni) stajao je negdje u rasponu od 125 do 250 dolara, od čega je najznačajniji dio otpao na najam crkve. Zato im je ‘The Trinity Session’ donio trajnu naklonost brojnih fanova, dosegnuo dvostruko platinastu tiražu i postao referentna točka brojnim audiofilima prilikom isprobavanja nove studijske opreme.
Ako se dosad niste susreli s njihovom glazbom, svakako je uputno prvo zaroniti u ‘The Trinity Session’ uz napomenu da ga slušate glasno, jako glasno kako biste što bolje mogli čuti tišinu
Tog dana, 27. studenog 1987. godine producent Moore i bend proveli su čitavo jutro kako bi razmjestili sve glazbenike, na momente čak devet, u krug oko jednog jedinog mikrofona i tako postigli optimalan zvuk jer si greške nisu mogli dopustiti. Sve instrumente koje čujete na albumu; gitare, bas i bubnjeve, mandolinu, violinu i harmoniku pokupio je jedan Calrec Soundfield mikrofon, dok je pjevačica Margo Timmins pozicionirana nekoliko metara dalje od benda pjevala u drugi koji je njen glas potom monitorom ‘hranio’ u središnji mikrofon. Na samim počecima i krajevima pjesama, kada ‘orkestar’ u gotičkoj crkvi utihne, i ako na glavi imate slušalice, možete jasno čuti pucketanje njenih usana kako se dodiruju i opet razdvajaju pa čak i zvuk gutanja nakupljene vode u njenim ustima. Samo snimanje trajalo je od ranog poslijepodneva i završilo je tek kad je sat kucnuo ponoć. Cowboy Junkies su uz blues, koji je dotad dominirao njihovim zvukom, dodali malo country začina uvrštavanjem pjesama Hanka Wiliamsa, Waylona Jenningsa i Patsy Cline. Bend je, naime, country ‘okrznuo’ tek onda kada su svoj prvijenac promovirali nastupajući po Sjedinjenim Američkim Državama, no dvije pjesme koje po definiciji nisu ni blues ni country, uz nekoliko dojmljivih originala (‘Misguided Angel’, ‘200 More Miles’), materijaliziraju svu hipnotičku čar ovog albuma.
Singl koji im je tada donio i ozbiljan airplay na MTV-ju, a aktualiziran je ponovno 1994. kada ga Trent Reznor uvrštava u soundtrack filma Natural Born Killers Olivera Stonea, je pjesma ‘Sweet Jane’. Bend ju je temeljio na sporijoj koncertnoj verziji iz 1969. godine s pripjevom koji je odsječen na službenoj studijskoj verziji Velvet Undergrounda i bez premca je najbolja obrada neke pjesme Loua Reeda. Druga, ‘Blue Moon Revisited (A Song For Elvis)’ je upravo to što kaže i naslov pjesme. Donosi novo čitanje ove standardne balade Lorenza i Harta iz 1934. koja je 1961. godine postala međunarodni hit u verziji doo-wop grupe The Marcels, a koju je Elvis zabilježio još na svom prvom albumu iz 1954. godine, onom čiji će artwork na smiraju punka The Clash posuditi za svoje epsko djelo ‘London Calling’. Ostavljene su glazbene fraze i refren originalne kompozicije, ali zbog posve novih riječi i nadograđene melodije ‘Blue Moon Revisited’ je i izvorna pjesma. Treći definirajući moment ploče pripada ‘I’m So Lonesome I Could Cry’, jednom od najprepoznatljivijih country standarda, a Junkiesi su ionako tugaljivoj pjesmi Hanka Williamsa iz 1949. dali dodatnu dubinu.
Iako puno profesionalnije snimljen i odsviran te malo glasnijih gitara nego što je to bilo prije 30 godina, novi album Cowboy Junkiesa ne mogu dovoljno jako preporučiti. No ako se dosad niste susreli s njihovom glazbom svakako je uputno prvo zaroniti u ‘The Trinity Session’ uz napomenu da ga slušate glasno, jako glasno kako biste što bolje mogli čuti tišinu. Jednom kad je čujete probajte biti nedodirnuti njenom bezvremenskom ljepotom.
Foto: Petar Ipšić/latentrecordings.com