Liste su dosadne, pa čak i pomalo besmislene, a takva kategorizacija može se primijeniti i na liste najboljih albuma godine, a kakvima je zainteresirana publika izložena svakog prosinca. Kako bih izbjegao upadanje u zamku slaganja jednog takvog popisa, radije ću se prepustiti pokušaju sumiranja nekih od ovogodišnjih diskografskih favorita u namjeri kako bih, ako sam te sreće, nekoga od vas možda ohrabrio da posegne za nekom od ovih preporuka. Izostavit ću radove o kojima ste već imali prilike čitati na ovom stranicama, a koje po osobnom skromnom mišljenju idu u vrh produkcije još tekuće godine, poput posljednjih izdanja Nicka Cavea & The Bad Seedsa, Michaela Kiwanuke, Lane Del Rey ili Solange).
Iako je 2019. bila bogata albumima kantautorica (Brittany Howard, Angel Olsen, Weyes Blood…) malo ih se može mjeriti s petim radom 38-godišnje Njujorčanke Sharon Van Etten. Ona je svojim petim albumom ‘Remind Me Tomorrow’, objavljenim u siječnju, uspjela dosegnuti nove razine kreativne zrelosti i još više naglasiti suvremenu pop notu svojih indie-rock pjesama, dok je prefiks folk sada potpuno iščeznuo. Da su trendovi u glazbenoj industriji malo drugačiji ‘synth-heavy’ singlovi ‘Comeback Kid’ i ‘Seventeen’ sigurno bi gospodarili top ljestvicama. Početkom milenija čikaški rokeri Wilco ozbiljno su prijetili postati američkim odgovorom na Radiohead. No, nakon dva albuma kojima su hrabro i uz velike uspjehe rekonstruirali svoj izvorni Americana zvuk, Wilco su zadržali samo elemente takvog pristupa skladanju i snimanju pa su im radovi koji su uslijedili počeli dobivati ne suviše laskavi epitet ‘Dadrock’.
Posljednjim albumima ponovno su zaigrali na kartu eksperimentiranja, ali se zbog šašavih naziva tih ploča (’Star Wars’ i ‘Schmilco’) činilo kao da sebe shvaćaju neozbiljno što može biti jednako odbojno koliko i obrnuta situacija kada se umjetnici shvaćaju preozbiljno. No, na svom jedanaestom studijskom ostvarenju autor i pjevač Jeff Tweedy odlučio se za manje-je-više pristup što znači da su se članovi benda, a posebno gitaristički virtuoz Nels Cline i jednako vješt bubnjar Glenn Kotche morali suzdržavati od onoga što se u rocku, posebno u gitarskom slengu, zove ‘shredding’. ‘Ode to Joy’ zvuči tiho i koncizno, ali slušatelj sa svaki vrćenjem pronalazi nove i nove slojeve u tim prividimo jednostavnim kompozicijama. U razdoblju od 1993. do 1997. godine britanskim Tindersticks pošlo je za rukom snimiti ne jedno, ni dva, nego čak tri remek djela orkestriranog popa. Ovaj šesteročlani bend iz Nottinghama nastavio je slijepo pratiti svoje muze i na sljedeće tri ploče, a svoj unikatni zvuk širili su utjecajima soula i jazza te psihodelije, i to uz, još uvijek, prilično impresivne rezultate. No, zbog kreativnih razmirica bend nekoliko godina miruje da bi 2007. frontmen Stuart Staples, pijanist David Boulter i gitarist Neil Fraser nastavili raditi kao trio s pridruženim glazbenicima. Dvanaest godina poslije, Tindersticks 2.0 snimili su pet studijskih albuma, nekoliko kompilacija, koncertnih albuma i komada filmske glazbe, što je oduvijek bila strast benda. ‘No Treasure but Hope’ njihovo je dvanaesto ostvarenje kojim su nadmašili mnoga mjesta u svojoj dugogodišnjoj karijeri, a time i izrazito snažan ‘The Waiting Room’, album prethodnik iz 2016. godine.
Posebno prekrasne su klasične Tindersticks pjesme; uvodna ‘For the Beauty’ i ‘Trees Fall’, ali i pjesme koje izlaze iz zone ugode benda; razigrana ‘See My Girls’ te očaravajuća ljubavna i ljetnim Mediteranom obojena ‘Pinky in the Daylight’. Kad se već spominjemo grupa koje nisu pogriješile nećemo preskočiti ni londonski indiedance-house-synth-pop kvintet Hot Chip čiji je svaki novi album bolji od prethodnog. To vrijedi i za sedmi rad ‘A Bath Full of Ecstasy’ kojim besprijekorno nastavljaju nadograđivati koncept miksanja house rasturačina za plesne podije s introspektivnom melankolijom dance glazbe koja se konzumira s hi-tech slušalicama na ušima. Uvodna ‘Melody of Love’ idealan je primjer gdje su ta dva svijeta u sretnom suživotu. Imao sam tu sreću gledati Hot Chip na In Music Festivalu 2008. godine i iako im je set bio smješten na početku večeri i ne duži od 45 minuta bio je to najbolji uživo odsviran house party na kojem sam bio. Dodatna preporuka odnosi se na u prosincu objavljen album remikseva.