U gradu pod Srđem se u proteklih nekoliko godina događao veći broj različitih inicijativa za poboljšanjem kvalitete života građana.
Naglašavamo ‘događao’, jer mnoge od njih nisu dobili svoj nastavak, neku trajnu verziju s kojom su se građani suživjeli i objeručke ih prihvatili. A one su razne, od onih u polju inovacija, koji su nam trebali praktično olakšati život u gradu (ponajviše u prometu), do onih ‘umjetničkih’, koji su nam grad trebali učiniti oku ljepšim. Odlučili smo obići tek dio njih (jer toga ima poprilično), i to onaj dio koji je možda u javnosti ‘najglasnije’ dočekan, a danas ne samo da se više ne spominju, već odumiru u vlastitoj ruzini.
Pravi biseri iz ove kategorije projektnih ‘propaliteta’ su svakako atrakcije s Ilijine glavice – sunčani sat, točnije ‘lažnjak’ sunčanog sata, i dva vodena zida, koja su u sklopu projekta prometnog rješenja Ilijine glavice u ljeto 2013. godine poslužila kao svojevrsna trešnja na vrhu preslatke torte. Šalimo se, naravno
Adria DON’T move it!
Dobar dio takvih projekata rezultat su Ipa prekogranične suradnje i projekta ‘Adria moVe it!’, kroz koji smo sredstvima iz europskih fondova htjeli promicati mobilnost i bolju prometnu učinkovitost. U okviru ovog projekta Dubrovnik se okrenuo uređenju pješačko biciklističke rute od sportske dvorane u Gospinom polju preko Gorice i Petke do Hotela Palace, a uspjeli smo preko DURA-e povući više od 1,2 milijuna kuna. Kad su rezultati projekta u svibnju 2013. godine predstavljani javnosti mislili smo da imamo novu 4 kilometra dugu lijepo uređenu šetnicu, a uz nju i nekoliko punktova za odmor, posebno onaj aktivni.
‘Novi vid turističke ponude’, čak se usudila reći tadašnja direktorica DURA-e Andrea Novaković, a tadašnji gradonačelnik Andro Vlahušić i pročelnik Milan Perić čak su radili krugove novim biciklima. Dobro je poznato što se kasnije dogodilo. Danas, od staze su ostale tek sporadične žute pruge te povremene oznake nacrtanih bicikla. Možda se može proći pješke, premda je u dijelu prema Hotelu Palace i to upitno. Suvišno je spominjati da u vrijeme obilaska staze nismo naišli ni na jednog biciklista. U nešto je boljem stanju ‘start’ kod sportske dvorane Gospino polje, oko kojeg su se vozikali gradonačelnik i pročelnik, a gdje još uvijek stoji ‘vježbalište’, mehaničke sprave za rekreaciju. Nismo ih htjeli isprobavati. Trag ovog projekta ‘Adria MOVE IT!’ pronašli smo i na jednoj nešto udaljenijoj lokaciji, u parku u Pilama. Ono što je tamo postavljeno laičko bi oko opisalo kao komad savijene gume. Međutim, oznaka ‘Adria.MOVE IT! 315/2009.’ kaže nam da je i to ‘nešto’ dio projekta mobilnosti. Sličica bicikla služi kao dodatno objašnjenje. Je li to možda parkirno mjesto za bicikle? Nismo sigurni, jer je dio toga već obavijen grmljem, a drugi dio zamrljan blatom i prašinom.
Danas, od staze su ostale tek sporadične žute pruge te povremene oznake nacrtanih bicikla. Možda se može proći pješke, premda je u dijelu prema Hotelu Palace i to upitno. Suvišno je spominjati da u vrijeme obilaska staze nismo naišli ni na jednog biciklista
‘Isparili’ skuteri
Nisu Vlahušić i njegovi pobočnici ‘jahali’ samo bicikle, već i skutere i to ni manje ni više nego električne! Dogodilo se to u studenom 2016. godine, kad su se pred zgradom DURA-e na improviziranom parkingu ‘šepurila’ tri bijela ‘motorina na struju’, e-skutera. Manifestacija se zvala ‘Treći dubrovački energetski tjedan’, a projekt ‘GreeGo – Sustav dijeljenja električnih skutera u gradu Dubrovniku’, čiji je cilj bio omogućiti građanima i posjetiteljima grada alternativni oblik mobilnosti, puno održiviji i ekološki prihvatljiviji od postojećih mogućnosti prijevoza.
Nazvali su to tada prvom fazom projekta. Druga faza, koja je bila planirana za 2017. godinu, a uključivala je određivanje lokacija za 16 stanica za prihvat, kao i kupnju prvih 50 e-skutera kao dopune javnom gradskom prijevozu, ili je bila oku nevidljiva ili se nikad nije dogodila jer e-skutere na ulicama grada više nismo vidjeli.
Nismo ni saznali koliko su uopće građani u probnom tromjesečnom razdoblju uopće vozikali te e-skutere, premda je bilo besplatno. Najavljivala se i promocija u svim dijelovima grada, ali i to je izostalo. DURA i Libertas trebali su bilježiti podatke o kretanju građana, a e-skuteri su trebali biti smješteni u Libertasovoj tadašnjoj centrali ‘Remizi’. Danas ih više nema.
Ima punionica, nema auta
Nema ih puno, ali tu su, i stoje neiskorištene. Dvije punionice za električna vozila postavljene su u ljeto 2017. godine na dvije lokacije u Dubrovniku: na parkiralištu u Ulici Iva Vojnovića (ispred poslovnice PBZ-a u Hladnici) i na parkiralištu kod Gradskog bazena Jug u Vukovarskoj ulici. — Riječ je o AC punionicama od 22 kW na kojima se istovremeno mogu puniti dva vozila, i to preko standardiziranih priključaka Mode 3 Type 2, a sve sukladno regulativi Europske unije. Ovisno o vrsti pretvarača u samom vozilu i napunjenosti baterije, punjenje može trajati od 40-ak minuta do nekoliko sati – kazali su nam tada iz HEP-a, ističući kako su punionice postavljene temeljem sporazuma o suradnji s Gradom Dubrovnikom.
— Daljnje širenje mreže javnih punionica na području dubrovačke regije ovisit će o samom korištenju postojećih punionica te o povratnim informacijama od samih korisnika – rekli su nam iz HEP-a, a mi smo tada utvrdili kako ovakve punionice u Dubrovniku zapravo gotovo pa da ni nemaju svoje ‘mušterije’. Na jednoj od stanica za tehnički pregled vozila koju smo kontaktirali kazali su nam tada kako taj broj sigurno ne prelazi – tek nekoliko vozila.
— Možda smo imali dva vozila u godinu dana. Jedan Polo i jedan Golf. Taj broj je stvarno malen – rekli su nam. S druge strane, treba imati na umu kako su električna vozila sve više u trendu u državama Europske unije, premda je zbog dometa tih vozila koji nije prevelik (od 120 do 160 kilometara po punjenju, ovisno o kapacitetu baterije i načinu vožnje), ali i slabo raširene mreže punionica, još uvijek iluzorno za očekivati i turiste u vozilima na električni pogon,
Presušeni slapovi
Pravi biseri iz ove kategorije projektnih ‘propaliteta’ su svakako atrakcije s Ilijine glavice – sunčani sat, točnije ‘lažnjak’ sunčanog sata, i dva vodena zida, koja su u sklopu projekta prometnog rješenja Ilijine glavice u ljeto 2013. godine poslužila kao svojevrsna trešnja na vrhu preslatke torte.
Šalimo se, naravno. Ne samo da je sunčani sat bio lažan, nego je danas, kakvog li apsurda, pokriven povećim grmom. Sunčani sat u hladovini.
Trajalo je malo duže od mikroasfalta
A dva vodena zida? ‘Pokvarila’ su se za šest mjeseci, dok su bila u kvaru štrcala su vodu sve do auta u prolazu, a sad već godinama nisu vidjeli vode. U obilasku smo se i sami uvjerili u užasno stanje, posebno u dnu zida, gdje su zahrđale instalacije.
— Trajalo je malo duže od mikroasfalta – bio je najčešći komentar prolaznika, a posebno je loše što tom šetnicom uz jednu od najprometnijih cesta u Dubrovniku svakodnevno prolazi na tisuće turista. Ruglo na ulazu u grad.
Lift bez dozvole
Na istom području još jedan fijasko. Barem zasad, jer lift koji je trebao biti u službi građana koji su htjeli s jedne strane ceste na Ilijinoj glavici sigurno prijeći na drugu još uvijek nije u funkciji. Nema uporabnu dozvolu. Kleo se njime pa i hvalio bivši gradonačelnik Vlahušić, a onda ga i zaboravio. U svojoj je predizbornoj kampanji pucu lifta beznadno pritiskao i današnji gradonačelnik Mato Franković, ukazujući na besmisao projekta. Čak je postavio pitanje jesu li takvi liftovi uopće primjenjivi za vanjsku upotrebu?! I da, sadašnja gradska vlast stavila ga je kao prioritet za rješavanje, ali još uvijek se čeka taj jedan papir. Njemu bismo pridodali i pothodnik, koji je također ‘na čeki’, premda ga građani koriste, ‘na vlastitu odgovornost’.
2007. godine otkriven je spomenik braniteljima na Pilama
Branitelji ga ‘amenovali’, a danas ga ne žele
Najteže je i najtužnije što u ovu kategoriju moramo uvrstiti i spomenik braniteljima na Pilama, ‘Kocku mora’. Postavljen 2007. godine, nakon što su i braniteljske udruge dale svoj ‘amen’, do danas je od nečega što je trebalo biti znak ponosa i zahvalnosti postao ruglo na vratima grada. I kad smo ga obišli u ponedjeljak ujutro bio je ‘ugašen’, čak s jednim slomljenim staklom te nekoliko zaljepljenih naljepnica nepoznatog sadržaja.
Neki kažu da nije zaživio u svom kontekstu (jer projekt platoa Pila, čiji je spomenik integralni dio, nikad nije do kraja završen), a drugi kako ga treba ukloniti, premda se tome protivi sam autor Igor Franić. Inače, samo postavljanje koštalo je 10,6 milijuna kuna, a godišnje održavanje doseglo je u nekim godinama i preko pola milijuna kuna. Trenutno očajno stanje vrišti za reakcijom odgovornih.
Totemi, ali nisu indijanski
Ovom bi se popisu možda mogli dodati tzv. totemi koji su ne tako davno postavljeni na autobusnim stanicama po gradu. Osim što vrlo često ne pružaju relevantne informacije o kretanju autobusnih linija, poseban problem su ‘touch screenovi’, odnosno prozori na kojima bi se pritiskom prsta došlo do željenog sadržaja, na primjer raspored linija ili ponudu reklamiranih restorana. Ali, nemojmo cjepidlačiti…