– Neka radio i teve govore u prognozama što 'oće, ma valja vidjet' što će Bog reć'! – rekli bi stariji na ove svakodnevne izmjene kiše i sunca kojima nema kraja. Sve se mijenja, pa i vrijeme ide u taj krug. Vječna je izgleda samo ta mijenja.
Evo i u EU, baš kad mi pripremamo slavlje za u nju uć', puno tog se mijenja. Opet počeli demostacijuni na sve strane, nemaju više novca ni za pomoć od poplava. A mi se i dalje sve nogom u dupe udaramo od sreće što ulazimo na taj tulum koji je očito došao svom kraju, sve je pojelo i popilo, malo tog je ostalo za kasne goste. Upravo kao u sjajnom spotu Hladnog piva i njihovoj pjesmi „Na ovim prostorima“. E da, jedna stvar nije se promijenila – naš gradonačelnik.
Njen Franjo…
Točno prije deset godina gospođa Eržebet Beba Đanić pošla je u mirovinu. Cijeli svoj, rekli bi, radni vijek bila je učiteljica. Velika, humana i poštivanja vrijedna profesija. To je ona nezaboravna osoba za cijeli život koja nas nauči čitati, pisati i zbrajati, ali i misliti, razmišljati, pristojno se ponašati. Učitelji nas nauče poštivati sebe i druge oko sebe. Kao djecu, male klince, uvedu nas u život.
Cijeli svoj život gospođa Beba je posvetila djeci. Završila je Učiteljsku školu ovdje u Dubrovniku, te je odmah, prije svih iz svoje generacije pronašla posao. U dalekoj Slavoniji, u osnovnoj školi u malom mjestu Podgorač pored Našica. Otkud gore? Pa, reći će; vukla je ravnica, neka nostalgija, jer svako ljeto su išli kod bake, tatine mame, u Sombor. A i naletjela na neki natječaj, oglas, što li već. Četiri lijepe godine gore je provela i, najvažnije, upoznala svog Franju! Baš na Valentinovo su se upoznali, „našli se!“ reći će Beba šaljivo. Inače, iz tog kraja je i svima dragi i znani naš Željko Debeljko Tutnjević.
Franjo Đanić fetivi je Slavonac, baš iz tog malog Podgorača. Ipak, kad mu je Beba rekla kako bi ona nase doma, pristao je, jer gore za njega i nije bilo baš posla. Čak je prvi do Grada došao, par mjeseci prije Bebe, koja je čekala završetak školske godine. Njen Franjo dobiva posao u tadašnjoj „Budućnosti“, trgovačkoj tvrtki koje se starija čeljad i te kako po dobru spominje. Održavao je elektriku u njihovoj pekari. Čekajući radosno povratak doma svog najstarijeg djeteta, puno mu je pomogao Bebin otac, Ivan Janoš Lenert. Čim se Beba vratila doma, vjenčali su se, u crkvi Svetog Andrije na Pilama, 12. kolovoza 1962. godine. Lani su obilježili 50 godina braka.
… i njene osnovne škole
Prvi posao po povratku doma Beba dobiva u Vitaljini! Naravno, u osnovnoj školi. Franjo bi svaki vikend do nje iz Grada išao svojim motorinom marke Prima. Rodio im se i njihov prvi sin, znani nam Mario, koji je tih godina tamo i odrastao. Ipak, 1967. Beba se vraća u Grad, baš u ovaj stan u kojem je i danas. Nekoliko godina je bez posla, dolazi i drugi sin Toni, pa i treći Igor. A onda počinje raditi u maloj osnovnoj školi u Rijeci dubrovačkoj, u Prijevoru. Dvije godine iza prelazi u osnovnu u Komolac. Vadi fotke sjećanja, pojašnjava te dane, prisjeća se nekih imena, izleta, te radosti s malim Riječanima. Pa školski orkestar melodike, gdje joj je i brat Viki pomagao, pa Limena glazba Komolac… Njen Franjo priča zgodu kako je nalazio načina i pomagao za kupit im instrumente.
Te male, rekli bi „područne“ škole, tada su bile pod većom osnovnom školom na Pločama, tada „Miše Simoni“, danas „Marin Getaldić“, pod kojom je bila i osnovna škola Centar u Gradu. Svima, i njima u Rijeci i nama u Gradu i na Pločama, direktor je bio veliki lik, omiljeni Miljenko Đanović. Te Beba konačno dolazi u Grad i u školu Centar za učiteljicu 1979. godine. Opet jedna fotka sjećanja, učitelji generacija klinaca Grada iz škole Centar tih sedamdesetih godina, s lijeva Ivanka Tomičić, Aida Milošević, Nada Tadić i Anka Šegedin, a s desna dolje prva Beba Đanić, pa Tonći Radman, Marija Žuvela, pomalo skrivena Marija Vuković i zadnji Josip Pino Trosman, veliki slikar koji nam je predavao „likovno“, a koji je ovih dana obilježio pedeset godina svog slikarstva. U toj našoj školi Beba je dočekala svoju mirovinu, 2003. godine.