Natrag
13.11.2018 19:19

facebook

twitter

google

rss

dulist

BARCELONA, VALENCIA… ESPANA! Putovanje s tri filma iz Grada u tri grada na festival MICE

25.2.2018 @ 18:21 Boris Njavro dulist IN
109;109

Podijelite:

Skoro pa tijekom cijele veljače ove zime na prelijepoj Španjolskoj obali Mediterana, u nekoliko tamošnjih bajkovitih gradova, sa središtem u Valenciji, održavao se i događao veliki i kažu najpoznatiji međunarodni, zapravo svjetski festival za djecu i mlade nazvan kratko i ugodno MICE, duže Mostra Internacionale Cinema Educatiu.

I odmah na početku nešto za svaku pohvalu i na znanje i ponos za našu Županiju i naš Grad, između predstavnika skoro pa stotinjak država, strogi izborni žiri na ovaj veliki festival pozvao je čak tri filma iz Dubrovnika, vjerujem i koliko je znano jedinog grada koji je imao toliko predstavnika; redom film „Pratiš li ti mene?“ Učeničkog doma Paola di Rosa, zatim film „Hide’n’seek“ Škole i radionice filma Šipan, te „Hunger“ Muškog učeničkog doma. A na put se krenulo, uz dobru volju, trud i talent navedenih, i uz veliku pomoć Kinematografa Dubrovnik. I još nešto odmah na početku, film „Pratiš li ti mene?“ dobitnik je prve nagrade u konkurenciji „tinejdžerskih“ filmova, a film Šipanaca „Hide’ n’ seek“ dobitnik je prve nagrade „dječjeg“ žirija! U konkurenciji preko dvjesto filmova sa svih strana svijeta. Dovoljno za početak, ponos i svaku pohvalu.

A samo putovanje počelo je naravno na Čilipima, nakon što su nas Časna Meri i Anita iskrcali iz svojih vozila. Ekipu u sastavu Časna sestra Ružica Dodig, zaista vrhunskog i velikog meštra fotografije i filma, i njenu učenicu Marijetu Šiljeg iz doma „časnih“ s Ilijine glavice, zatim Šipanci Marinko bolje nam znan kao Miro i Bruno Bronzić, te Boris Njavro i David Konjevod iz „muškog“ doma. Uz napomenu, Miro Bronzić odgajatelj je, ali i voditelj filmske sekcije „muškog“ doma i najzaslužniji i za njihove uspjehe.

I tako s Čilipa u nebo, neugodno stisnuti u uske avionske stolice, nakon toliko kontrola, uz ugodno vrijeme i bez bar čaše vode, sve do Barcelone, prve postaje ovog šestodnevnog filmskog putovanja, na skoro pa dva dana. Grad bajka, osmišljen ponajviše od tog genija i arhitekta Gaudija, kojem je i dozvoljeno da prije više od sto godina od njega i učini grad bajku. Večernja šetnja, sve do osam navečer traje dan, ali ujutro je noć do sedam ura. Južnije su od nas, pa je tako i sa odnosom dan – noć. Glavna ulica Ramble puna je Afrikanaca, Azijata i Arapa, s tek ponekim Španjolcem i uz puno zastava Katalonije na mnogim prozorima, te sa butigom Real Madrida posred nje. Prodavač nam kaže kako u tome ne vidi problem, a mi uspoređujemo to sa npr. butigom Dinama po sred Marmontove! Ili obrnuto, svakako „A – joj“! Dio ekipe ode do hrama nogometa Noe Camp ostavit sve solde koje se ponijelo, a dio u đir ovim bajkovitim gradom, uz mnoge Gaudijeve „case“ i do velebne, bajkovite i idejno Gaudijeve crkve Sagrada Familia, koja se, prepuna turista, još uvijek gradi, evo već sto godina, po najavi do 2025. godine. Ako koja budala s bombom do nje prije ne navrati, zbog čega su i ovdje naokolo i na svim ulazima vojnici sa strojnicama. Strašno! Đir Barcom pamtimo i po prelijepim papagajima koji slobodno lete sa golubovima, pa po prosjacima kojih ima svugdje, a spavaju u noćno – dežurnim prostorima s bankomatima, te po fascinantnoj staroj katedrali, koja je velika atrakcija ovog grada. Tu se slikavaju mnogi, pa nam je i jedna zgodna manekenka dozvolila foto senssion uz završni zajednički snimak sa nama.

Popodne točno u pet vlak je za Valeciju, oproštaj od Barce u igri s Brunom uz dobri stari zaboravljeni fliper, pa podzemnom do kolodvora, pa čekaj…, pa još malo čekaj, pa jako moderan i ugodan vlak, unatoč četiri sata puta, humanije i ugodnije od aviona svakako. „Vlakom prema jugu“ pjevao je Arsen, te smo Valenciju vidjeli još za dana, pred sam mrak, za ugodan večernji đir ovim bajkovitim gradom. Ugodno vrijeme, toplo, oko nas iznova Afrikanci, Azijati, Arapi, pa i po neki Španjolac, al’ većina lagano obučena, neki čak i kratkih rukava. Za razliku od Barcelone, ovdje oko nas sve španjolske zastave, naime Valencija je središte istoimene regije i veliki su protivnici odvajanja susjedne Katalonije. Valencija je treći grad po veličini, iza Madrida i Barcelone, šire područje grada ima čak 800 tisuća stanovnika, ali nešto ipak važnije – Valencija je prelijep grad. Povijest na svakom koraku, stari dio grada okružen davnim utvrdama, bajkovita Katedrala, kao i mnoge okolne crkve i zgrade, posebno u subotnje jutro kad smo bili u điru, njihov folklor na glavnoj ulici, puno turista, najveća pjaca kažu u Espanji, u velikoj zgradi koja nudi sve! Najviše smo probali sjajne domaće čokolade, obećavajući kako ćemo ih i kupiti, al’ „malo kasnije“! Na znanje i ovo, njihova znana tvornica čokolade zove se „Pico“, a mi smo se pitali „Nije valjda da su i oni čuli za znanog nam lika našeg Grada, proslavljenog dubrovačkog nogometaša i trenera?“


Te subote popodne su i naši filmovi bili na programu, sva tri redom, pa smo bili i u publici, a izjave medijima je davao naš Miro. Na sve strane. Uz širok osmijeh. Dok smo mi ostali čuvali Bruna, sina mu i glavnog glumca. Koji se jednom i obratio okupljenima uzrečicom „Dragi gledaoci…!“ na što je oko njega nastala medijska pompa. Posebna medijska frka nastala je oko časne Ružice, jer već tada se načulo kako je žiri oduševljen filmom kojeg je ona uradila sa učenicama doma Paola di Rosa. Ostatak dana i večeri provedosmo iznova u điru Valencijom, uz zajednički ručak svih sudionika u nekom napuštenom art parku uz njihove specijalitete, pored neke napuštene limene barake u kojoj nalazim i skriveni šarmantni antikvarijat, te uz puno prosjaka na ulicama, koji tek onako uz put mirno sjede, uz neku glazbu i svog malog psećeg ljubimca, a koji su koliko čujem čak i neka tradicija ovoga grada, te ih nitko i ne dira. Da, na žalost i na čuđenje ulice Valencije jako vonjaju na pišinu i govna od kučaka, kojih je jako puno u šetnji sa svojim vlasnicima, koji se pak ne obaziru na njihove „ostatke“! Te se mora i te kako pazit’ gdje se staje nogom.

Drugog dana u Valenciji, u nedjelju, odlučismo otići u Oceanografic, najveći akvarij na Mediteranu, a kažu i puno šire. Ogromno zdanje, tri dana bi tamo proveo, a ne tri sata koliko smo u brzinskom điru prošli. To nije normalno, zapravo – fenomenalno je. Posebna atrakcija su dupini, njihova predstava. Evo nek’ ide i video u prilog, jer riječi nisu dovoljne.

A tek ostalo, posebno morski psi, pa dio zvan Antartic, morževi, mali bijeli kit, pa…. bajka. A onda na brzinu sa puno dojmova, hotel razduženje, pa čekanje, pa malo priče, pa malo igre „žmurice“ s Brunom pred put busom još južnije, oko dva sata, mali gradić Denia, nešto kao naša Makarska, na moru, sve u službi turizma. Nastavak festivala, vatromet lokalnih grupa, malo druženja, čak i malo sna „na nogama“ naše časne Ružice, a ujutro obilazak na suncu i temperaturi od 20 stupnjeva, te čekanje da se konačno ide dalje, nase busom u Valenciju, u koju dolazimo u večernjim satima, za završni đir do nekog novog susreta. Ujutro jako rano taxi, frka, aerodrom, pa do Rima, u stisnutim nehumanim avionskim stolicama, pa na rimskom aerodromu tri sata čekanja na let za doma i do Čilipa, jer do Rima se nije smjelo riskirati, uz kavu koja košta 1,1 euro, dakle puno manje nego u nas doma, i divne kroasane od 1,5 eura, opet manje nego u nas doma, te se nakon svega upitaš zašto to sve toliko kod nas košta? Da, i uz iznova domaći naglasak koji se odmah prepozna, u onoj staklenci kavezu na aerodromu gdje se jedino smije pušiti, uz vesele Konavljane koji su bili malo do Rima, te se već tu s njima osjećaš kao da si doma. A doma, nakon slijetanja, dočekali su nas vozilima časna Meri i naš Pico, kojem naravno poklanjamo autentičnu španjolsku čokoladu „Pico“, jer nije on nama bilo ‘ko! I za kraj, putem do Grada, Miro čita na svom mobitelu kako smo dobili i sve te nagrade, isplatilo se dakle, tri filma iz našeg Grada na najvećem svjetskom festivalu filma za djecu i mlade, od kojih dva dobiju nagrade. Pa nek’ se zna i to. Na ponos i nas i valjda još nekih, nakon čega smo se vratili u našu zbilju i konačno doma malo zaspali. I sanjali gdje smo to sve bili.

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana