Kad je Hrvatska u siječnju ratne 1994. zakonski dopustila unošenje takozvane valutne klauzule (mogućnost vezivanja novčanih obveza za tečaj neke inozemne valute), koja je dotad bila zakonski zabranjena, u ugovorne odnose,
te kad je pet mjeseci kasnije u lipnju 1994. uvela kunu kao novu nacionalnu valutu i tečaj iste fiksirala za DEM, činilo se to, u uvjetima tadašnje nestabilne domaće valute i visoke stope inflacije, skoro svima, pa i najvećem dijelu takozvane stručne javnosti, kao spasonosno rješenje.
Autor ovog "genijalnog" plana, odnosno stabilizacijskog programa je (koliko je to poznato) bio Borislav Škegro, tadašnji potpredsjednik Vlade RH za ekonomska pitanja, koji je taj "novi" ekonomski plan, odnosno stabilizacijski program manje više prepisao od Ante Markovića, posljednjeg premijera propale SFRJ države.
Poslije odlaska Borislava Škegra iz hrvatske politike 2000. njegovu je promašenu i pogubnu monetarnu politiku "fiksiranog tečaja kune" najzdušnije nastavio zagovarati i braniti Željko Rohatinski, guverner Hrvatske narodne banke (HNB), a ta se pogubna politika nažalost nastavila čak i nakon odlaska Željka Rohatinskog s mjesta guvernera HNB-a u srpnju 2012. godine.
Kako je plan i program premijera Ante Markovića i SFRJ država završila poznato je svima, pa ipak to nije bila pouka hrvatskim političarima da je taj i takav plan i program umjetnog fiksiranja nacionalne valute za neku inozemnu "stabilnu" valutu loš i opasan, posebno na duži rok, zbog svog uništavajućeg utjecaja na domaću proizvodnju i izvoz, te zbog upadanja građana i gospodarstva u dužničko ropstvo uzimanjem "jeftinih" inozemnih kredita i kredita s valutnom klauzulom koji će se jednog dana zbog rasta kamata i neizbježne velike devalvacije precijenjene nacionalne valute pretvoriti u prezaduženost i dužničko ropstvo, odnosno bankrot građana, gospodarstva, pa i same države.
Nažalost, upravo mi imamo tu nesreću da se to vrijeme potpunog sloma domaće proizvodnje i izvoza, prezaduženosti i dužničkog ropstva, odnosno bankrota građana i gospodarstva, pa i same države, upravo sada i ovdje događa.
Već neko vrijeme političkoj i monetarnoj vlasti u RH je posve jasno da treba što prije napustiti pogrešnu i po gospodarstvo, građane i državu pogubnu "Marković-Škegro-Rohatinski" monetarnu politiku "fiksiranog tečaja" nacionalne valute za DEM/EUR, ali se boje dopustiti nužnu i neizbježnu značajnu devalvaciju nacionalne valute iz straha od demonstracija, te mogućih građanskih pobuna i nemira prezaduženih građana s brojnim kreditima i dugovima s valutnom klauzulom.
Na tragu te sadašnje, dugoročno neodržive pat pozicije, kao slobodno misleći građanin koji ponešto zna o toj materiji iz svog 12,5 godišnjeg profesionalnog iskustva na poslovima financijskog i bankarskog prava, pokušao sam taksativno pobrojati po mom mišljenju najveće promašaje financijske i monetarne politike koje su nas dovele u današnju bezizglednu financijsku i gospodarsku situaciju, te građanima i stručnoj javnosti ponuditi na raspravu i neka rješenja koja se logički nameću kao rješenja tih promašaja.
1. Fiksiranje tečaja kune za tečaj DEM/EUR od uvođenja kune (ratne 1994.) pa sve do danas (skoro dvadeset godina kasnije), što je na tako dugi rok zbog nerealnog i umjetno štićenog tečaja kune rezultiralo uništenjem proizvodnje i izvoza u RH.
Prijedlog: postupno uvesti plivajući tržišni tečaj.
2. Uvođenje i održavanje valutne klauzule u DEM/EUR valuti u financijskom poslovanju također od ratne 1994. pa sve do danas skoro dvadeset godina kasnije, iako se sve to vrijeme tečaj kune u odnosu na DEM/EUR valutu nije mijenjao, što je uz tečaj kune fiksiran uz DEM/EUR rezultiralo time da Vlada RH i HNB uopće ne vode, niti mogu voditi, samostalnu financijsku i monetarnu politiku, pa stoga nikakvim mjerama i ne mogu utjecati na, na primjer, štetnu spekulativnu i/ili umjetno dirigiranu promjenu tečaja neke druge inozemne valute (na primjer, švicarskog franka ili američkog dolara) u odnosu na kunu, pošto tečaj tih valuta u odnosu na kunu prvenstveno ovisi o tečaju eura u odnosu na te valute.
Prijedlog: zabraniti valutnu klauzulu kao protivnu monetarnoj suverenosti RH i čl. 2. Ustava RH (nota bene: valutna klauzula je bila zabranjena Zakonom o obveznim odnosima sve do siječnja ratne 1994.g., kad je prvi put uvedena u pravni poredak RH).
3. Uvođenje prije petnaestak godina takozvane promjenjive kamatne stope i promjenjivih drugih bankarskih naknada i troškova po ugovorima o kreditima građanima i gospodarstvu čija se visina nepošteno i lihvarski mijenja na štetu korisnika kredita po jednostranim i proizvoljnim odlukama uprava banaka.
Prijedlog: zabraniti i proglasiti ništetnim odredbe u bankarskim i drugim ugovorima o takozvanim administrativno (tj. po odlukama uprave kreditora) promjenjivim kamatama, provizijama, maržama i drugim naknadama i troškovima kao odredbe protivne načelima savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti sudionika, te jednake vrijednosti činidaba u obveznim odnosima.
4. Dopuštanje i uvođenje prije desetak godina spekulativne valutne klauzule u švicarskim francima u građanskim kreditima koje su banke davale građanima iz kreditnih sredstava koje banke nisu pribavile u toj valuti, a niti su ta sredstva valutnom klauzulom bila vezana za švicarski franak, što je omogućilo bankama da zlorabe povlaštene informacije i procjene koje su imale ili mogle imati u odnosu na građane o budućem kretanju tečaja švicarskog franka i da na taj način na štetu neinformiranih građana ostvare nedopuštene ekstraprofite.
Prijedlog: zabraniti valutnu klauzulu kao protivnu monetarnoj suverenosti RH i čl. 2. Ustava RH, te zabraniti i proglasiti suprotnim načelu savjesnosti i poštenja i svaku drugu spekulativnu ili indeksnu klauzulu u kreditnim ugovorima koja nije u neposrednoj financijskoj vezi s odobrenim kreditom.
5. Određivanje nerealno visoke i ničim opravdane zatezne kamate od 22% do 12% – 15% i nakon fiksiranja tečaja kune za DEM/EUR iz svibnja 1994., čime su brojni gospodarski subjekti zbog nemogućnosti plaćanja takvih lihvarskih kamata gurnuti u stečaj, a građani u dužničko ropstvo.
Prijedlog: žurno smanjiti visine zateznih kamata i vezati ih za eskontnu stopu HNB-a uvećanu za određeni tržišno opravdani postotak (npr. eskontna stopa HNB-a uvećana za 2 postotna poena, umjesto sadašnjih 5 postotnih poena za građane i 8 postotnih poena za gospodarstvo).