Natrag
26.4.2019 12:20

facebook

twitter

google

rss

dulist

ANTUNINSKA Skriveno mjesto naših obružavanja

30.3.2016 @ 22:38 Boris Njavro Ulicama moga Grada
6;6

Podijelite:

Ove nedjelje s Cvjetnicom ili Palmanom nedjeljom, došlo nam je i proljeće. Simbol Cvjetnice je grana masline, kao i palme, koje na žalost zbog neke bolesti ili čega li već, lagano odumiru na sve strane, pa i po Gradu.

Otišli su nam „svemirski ratnici“, uskoro će i „mercedes benz“, nakon najma Grada za još uvijek nepoznate solde. Zagrebačka ulica, u zadnje doba bolje znana kao „Androv kono“, još nije završena unatoč obećanjima Lorda Liara i njegova dvoglavog pobočnika, pa je frka i dalje u prometu. Privatni investitori, zapravo „domaći i strani hohštapleri“ kako ih davno nazva Bruno Bušić, za svoje interese, privatne radnje i uzimanja love, jednoglasnim odlukama i dozvolom naših sramnih bezličnih gradskih vijećnika sami plaćaju, što je očito nekome kao najvažnije, ali i crtaju, što je tek tužno, gradski urbanistički plan „za se“ na zadnjim zelenim dubrovačkim predjelima. I dalje kad padne kiša, kao najbogatiji grad, nemamo pitke vode, te kupujemo bidone s vodom, valjda kao najbogatiji građani bogatog grada. Te, kad se sve ovo sabere, „imamo savršenu simbiozu totalnog bezakonja i krajnje perfidnu otimačinu gdje se točno zna što kome pripada i gdje se uz podršku vlasti ili opozicije svejedno, javno dobro pretače u džepove nekolicine bezdušnih političkih ili poslovnih kameleona. Isto tako, bogato povijesno nasljeđe kojim bi se ponosio svaki grad, pretvorili smo u isprazni folklor kineskih suvenira s okusom Mediterana “kakav je nekoć bio“ – kako nedavno reče za jedan portal dubrovački pjesnik, stari Rokaš Vojo Šindolić. Prođe još jedna dubrovačka zima, već nam počinju dolazit i „kruzeri“, nastavlja se „kazin po naški“ koji očito traje i traje, te mu se kraja i ne vidi. Kazin kome očito nitko na kraj niti može, niti hoće stat, svakako to niti mogu, a niti hoće „salonski intelektualci“ okupljeni na svojim čestim večernjim kružocima, kao i oko udruge koja nakon početnog elana više nema ni pravdanje u svom nazivu. Ostaje nam tek sjećati se, spominjati neku davnu čeljad, zaboravljene događaje, što li već, kao veseli „Atlasovci“ koji se okupiše nakon toliko godina iz tih razloga, te krenuti iznova u ovaj đir ulicama i njihovom čeljadi, čuti sve te priče o Gradu kakav je nekad bio i vremenima kojih više nema.

Ivanini zapisi iz povijesti

Naša vrijedna sugrađanka i istražitelj naše povijesti dr Ivana Lazarević priredila je za nadamo se skoro objavljivanje još jednu knjigu, za sad naslova „Antuninske kuće u Dubrovniku prema popisu stanovnika iz 1817. godine“, u kojoj uz mnoge druge, navodi i ukućane prve dvije kuće na ulazu u Antuninsku ulicu. Prvu kuću sa Straduna, s brojem Placa 24. ili Antuninska 1. Ivana u svom istraživanju naziva „Vodopićeva“, te zapisuje kako su u njoj 1817. po popisu živjeli postolar Josip Rosmarinoschi i njegova žena Jelena rođena Kovač, zatim Paula Vodopić (1765 -1841), kći Mata i njihova sluškinja Marija Tasovac. U popisu vlasnika kuća u Gradu iz 1821. naša Ivana pronalazi kao vlasnicu Paula Vodopić, dok su u austrijskom katastru iz 1837/76. kao vlasnici kuće upisani Paulin brat i otac, Josip (1755 -1825) i Mato Vodopić (1722 -1790). Ova zgrada, zapravo palača, izgrađena je nakon potresa 1667. godine, te je s zapadnom polovicom bloka, onom u Palmotićevoj ulici, činila jedinstvenu cjelinu. Vlasnički je podijeljena po Ivani vjerojatno na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, kada su obje polovice zgrade dobile vlastita stepeništa u unutrašnjosti objekta. Na prvome katu ove zgrade ulazeći iz Antuninske nalazi se dvorana bogato ukrašena rokoko štukaturama, u kojoj je danas galerija Jelene Pače Sentović – Guke. U njenom prizemlju, na Stradunu, pamtimo i zlatarnicu koju je vodio gospar Kušnin, a u prizemlju s Antuninske bila je butiga sode, dok na katu živi obitelj Zanini. S druge pak strane Antuninske ulice, na broju 2. Ivana će zabilježiti kako je 1817. godine živjela Viktorija (Slava) Bašić (1739 -1819), udovica Paska Zuzzeri, i njene dvije sluškinje. Otkriva nam Ivana i kako je kuću 1805. kupio Viktorijin sin Miho Paskov Zuzzeri (1769 -1818) kao prokurator svoga strica, svećenika Petra – Frana Ivan – Lukinog Zuzzeri (1721-1816) od Stjepana Lupija. Petra Zuzzerija su naslijedili braća Miho i Ivan – Luka (1759-1826), a nakon podjele, ova kuća je pripala Mihu Zuzzeriju. Nakon njegove smrti, kuću je naslijedila njegova udovica Lukrecija. Po katastru iz 1837. kuća je opisana kao dvokatnica s dućanom u prizemlju, a vlasnica je udovica Lukrecija Zuzzeri. Ova lijepa dvokatnica koja spaja Stradun i Antuninsku sagrađena je također nakon potresa 1667., kao i skoro sve zgrade u tom nizu na Placi, a u prizemlju joj se nalaze dva dućana s otvorima “na koljeno”, te je cijela fasada projektirana u skladu s ostalim palačama na Placi nakon obnove. Toliko od vrijedne Ivane i iz njenih istraživanja, o prvim zgradama na ulazu u Antuninsku. Iz naših vremena bilježimo kako je u ovoj zgradi na broju 2. rođen veliki gospar Grada, dugo godina sportski djelatnik, na žalost pokojni Đuro Kolić, a tu još uvijek živi obitelj Kolić.

Ulica ugodnih mjesta

Sa lijeve strane, od ulaza sa Straduna, dočekat’ će vas znani nam i opjevani buffet „Škola“, poznat i nakon toliko godina po sjajnom sendviču od pršuta. Nekad, prije Domovinskog rata ovaj bife zvao se „Peline“ i pripadao je nekadašnjem UTP Lovrijenac, kasnije UTP Ragusa, od 1996. preuzima ga današnja vlasnica Dinka Popović, koja je tu i prije radila, te ga preimenuje u godinama od generacija korišteni nadimak „Škola“. Razlog je obružavanje s nastave i iz škole generacija srednjoškolaca, pa i osnovaca, koji bi se tu skrivali od nastavnika i roditelja, a kako su unutra bili stolovi kao školske klupe, došao je i naziv „Škola“, prvo onako kao uzrečica, nešto kao skrivena šifra, „evo me u školi“, a znalo se u kojoj ste „školi“, te je nakon svih godina to postao i službeni naziv ovog buffea. I nakon svih godina ovo je jednostavan, ugodan prostor, do kojeg redovno navrati i domaća čeljad. Znan i poznat po domaćem toplom kruhu koji se tu i sprema, sendviču sa pršutom i raznim sirevima, o čemu se čulo na daleko, te je ovaj mali buffet reklamiran u mnogim prospektima kao mjesto u koje treba navratiti. Izbor ponude nije velik, ali je zaista sjajan i jako tražen od mnogih turista. Ovo je zaista jedno od obilježja dubrovačke kvalitetne i jedinstvene ponude. Uz Dinku, tu je stalno i njen suprug Milo, koji je to jutro kao pravi „komunalac – volonter“ popravljao kantu za smeće na početku ove ulice. Pjesmu o njihovoj i našoj „Školi“ napisao je Luko Paljetak, uglazbio Đelo Jusić, a otpjevala klapa Ragusa. Pored „Škole“, naredni ulaz, nekad je živio, kad bi boravio u Gradu, Šime Đodan, a tu je i odvjetnik Katušić. Odmah do, sve u koji metar, je picerija „Đardin“, te dolazimo do zadnjeg kućnog broja prije izlaska na ulicu Prijeko. A tu, na broju 5. živi obitelj Giron, po djedu su Francuzi, tu je rođen svima omiljeni lik iz teatra Silvio, te je njihova priča svakako posebna, treba je čut’ i zapisat’. S druge strane ove ulice, počevši dolje od broja 2. i obitelji Kolić, naredni je nekadašnji „Zec“, velika butiga od emotivnog i kakvog sve ne značaja generacijama Dubrovčana, o čemu smo već pisali, kao i o tome kako je tu prije „Zeca“ bila bolnica Antunina, a danas je butiga „Pema“ i izložbeni prostor ratnih fotografija „War Photo Limited“ ratnog fotografa Wadea Goddarda, Novozelanđanina sa dubrovačkom adresom već odavno. A nakon toga dolazimo do današnjeg kafića „Tinel“, nastavka dugogodišnjeg okupljališta mnogih, i domaće čeljadi i gosti ju nam, posebno glumaca sa Igara, znanog „Talira“ koje je skoro 30 godina vodio Frano Cetinić s obitelji. A o „Taliru“ i čeljadi Antuninske iznad Prijekog ćemo po Uskrsu, najvećem kršćanskom blagdanu, kojeg Vam iskreno čestitamo!

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana